Broj: Rev 2902/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. I. iz Z., OIB: …, koje zastupa punomoćnik J. T., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika Lovačkog društva S., S. I. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici D. K., H. K. i M. S., odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & p. u Z., i drugotuženika H. c. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju i diplomirani pravnik V. T., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-2021/15-2 od 6. travnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pn-500/15-41 od 10. srpnja 2015., u sjednici održanoj 28. kolovoza 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane revizija tužitelja i revizija prvotuženika podnesene protiv drugostupanjske presude.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

''Tuženici su dužni tužitelju na ime naknade štete platiti iznos od 17.450.58 kn sa zateznom kamatom od 04. Srpnja 2009.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

 

Tuženici su dužni tužitelju naknaditi parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u roku 15 dana.''

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi I-tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn u roku 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se žalba tužitelja Z. I. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-500/15-41 od 10. srpnja 2015. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja Z. I. da mu II. tuženik H. c. d.o.o. naknadi štetu u iznosu od 8.725,29 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja Z. I. kojim od I. tuženika Lovačkog društva S. potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 8.725,29 kn od 04. srpnja 2009. do 09. srpnja 2015.

 

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja Z. I. da mu I. tuženik Lovačko društvo S. naknadi štetu u iznosu od 8.725,29 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10. srpnja 2015. do isplate, u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužitelja Z. I. za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.372,50 kn te pod točkom II. izreke i sudi:

 

Nalaže se I. tuženiku Lovačkom društvu S. da tužitelju Z. I. u roku od 15 dana naknadi štetu u iznosu od 8.725,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Nalaže se I. tuženiku Lovačkom društvu S. da tužitelju Z. I. u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 6.372,50 kn.

 

Odbija se zahtjev I. tuženika Lovačkog društva S. za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.500,00 kn.

 

III. Nalaže se I. tuženiku Lovačkom društvu S. u roku od 15 dana tužitelju Z. I. naknaditi trošak žalbe u iznosu od 781,50 kn.

 

IV. Odbija se I. tuženik Lovačko društvo S. sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu kao s neosnovanim."

 

Protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom 1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika za iznos od 8.725,29 kuna i protiv odluke o troškovima postupka tužitelj je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Prvotuženik je reviziju podnio protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude pod točkom II. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije osnovana, dok revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Revizija prvotuženika je neosnovana.

 

Tužbenim zahtjevom tužitelj kao vlasnik vozila potražuje naknadu imovinske štete na vozilu do koje je došlo 21. ožujka 2012. uslijed naleta srne na kolniku državne ceste ...

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

 

- da je Lj. I. 21. ožujka 2012. između 5,00 i 5,30 sati upravljala osobnim vozilom u vlasništvu tužitelja cestom …, kroz mjesto H.,

 

- da je pritom svojim vozilom naletjela na srnu na području lovišta kojim gospodari prvotuženik,

 

- da je kolnik bio suh, vremenske prilike povoljne, a vidljivost smanjena zbog sumraka,

 

- da se 300 metara prije mjesta naleta, gledano iz smjera kojim se kretalo predmetno vozilo, nalazi prometni znak ograničenja brzine na 80 km/h i znak upozorenja "divljač na kolniku",

 

- da se vozilo tužitelja kretalo brzinom od oko 75 km/h,

 

- da je preglednost na tom dijelu ceste velika, što znači da bi na otprilike 100 m prije mjesta naleta postojala mogućnost uočavanja srne na cesti,

 

- da tehničkim putem nije moguće utvrditi da li se srna prije naleta već nalazila na kolniku ili da je izletjela iz žbunja pored ceste, kao niti brzinu kretanja srne,

 

- da u slučaju da je srna izletjela iz žbunja pored ceste te da se kretala brzinom od 15 km/h (kao minimalna brzina trčanja srne) vozač ju je mogao uočiti na udaljenosti od oko 31,2 metara u kojem trenutku bi vozač mogao izbjeći nalet da se kretao brzinom do 61 km/h,

 

- da u slučaju da je srna pretrčavala kolnik brzinom od 40 km/h, prometna nezgoda ne bi mogla biti izbjegnuta niti pri jednoj brzini kretanja vozila,

 

- da u slučaju da srna nije pretrčavala kolnik već da je stajala uz rub ceste ili na kolniku tužiteljica bi uspjela istu uočiti na dovoljnoj udaljenosti da na vrijeme zaustavi vozilo,

 

- prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan primjenom čl. 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (''Narodne novine'' broj 67/08 i 74/11 - dalje: ZSPC) ocijenivši da nema odgovornosti prvotuženika i drugotuženika za nastalu štetu u smislu odredbe čl. 50. Zakona o cestama (''Narodne novine'' broj 84/11 - dalje: ZC) jer je nastala šteta posljedica postupanja oštećenice koja se trebala povećati oprez i voziti brzinom manjom od 61 km na sat jer bi na taj način mogla uočiti srnu i zaustaviti vozilo.

 

Odlučujući o žalbi tužitelja sud drugog stupnja je odbio žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP i potvrdio pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužitelj s dijelom zahtjeva kojim potražuje od drugotuženika iznos od 8.725,29 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete od 8.725,29 kuna od 04. srpnja 2009. do 09. srpnja 2015., dok je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i naložio prvotuženiku naknaditi tužitelju iznos od 8.725,29 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2015. do isplate, pozivom na odredbu čl. 373.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP).

 

U obrazloženju presude drugostupanjski sud ocjenjuje pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da se na prvotuženika primjenjuju pravila sadržana u odredbi čl. 50. ZC već iznosi stav da se odgovornost prvotuženika za štetu od divljači kao opasne stvari prosuđuje po općim pravilima o objektivnoj odgovornosti Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), jer divljač na cesti zbog povećane opasnosti nastanka štete za okolinu predstavlja opasnu stvar u smislu čl. 1063. ZOO. Ujedno zaključuje da tužitelj od prvotuženika i drugotuženika potražuje da mu naknade djeljivu obvezu pa je sukladno čl. 41. st. 2. ZOO prvotuženik koji je odgovoran za štetu dužan tužitelju podmiriti samo svoj dio obveze, a to je polovina iznosa od 17.450,58 kuna ili 8.725,29 kuna.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

 

S obzirom da tužitelj i prvotuženik reviziju podnose protiv drugostupanjske presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, kojom je preinačena i potvrđena prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari, ispunjene su zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na reviziju prvotuženika

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka prvotuženik navodi da drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer u obrazloženju presude nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, čime je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Ispitujući osnovanost revizijskih navoda prvotuženika ovaj sud ocjenjuje da su u drugostupanjskoj presudi u pobijanom dijelu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te da obrazloženje drugostupanjske presude ne sadrži proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost te odluke ne bi mogla ispitati. Osim toga, u obrazloženju drugostupanjske presude nema proturječnosti o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Zbog navedenog prema ocjeni ovoga sud u postupku pred sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nadalje, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 373.a st. 1. ZPP na koju ukazuje prvotuženik.

 

Prvotuženik u reviziji ukazujući na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka zapravo drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke, međutim, treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

S obzirom da je ovaj revizijski sud prihvatio razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe čl. 2. istog Zakona objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija prvotuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju tužitelja

 

Tužitelj u reviziji ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 41. st. 2. ZOO i da pritom nije dao jasne razloge zašto primjenjuje navedenu odredbu dijeleći utvrđenu obvezu prvotuženika u 1/2 dijela.

 

Suprotno navodima tužitelja iznesenim u reviziji, ovaj sud ocjenjuje da su u drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi zbog kojih je drugostupanjski sud primijenio navedenu odredbu odlučujući o obvezi prvotuženika jer je u obrazloženju navedene presude istaknuto da tužitelj od tuženika potražuje da mu naknade djeljivu obvezu pa je sukladno čl. 41. st. 2. ZOO prvotuženik koji je odgovoran za štetu dužan tužitelju podmiriti samo svoj dio obveze, a to je polovina iznosa od 17.450,58 kuna ili 8.725,29 kuna. Zbog navedenog prema ocjeni ovoga sud u postupku pred sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP ni u dijelu presude koju revizijom pobija tužitelj.

 

Ujedno je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 41. st. 2. ZOO kojom je propisano da kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drukčija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio duga.

 

S obzirom na to da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da traži od oba tuženika isplatu jednog djeljivog novčanog iznosa, pritom ne naznačivši da bi odgovornost tuženika bila solidarna, pravilno je drugostupanjski sud primijenio citiranu odredbu, pritom imajući na umu da se solidarnost dužnika predmnijeva samo u djeljivim obvezama proizašlim iz trgovačkih ugovora u smislu odredbe čl. 42. ZOO, što nije slučaj u konkretnom predmetu.

 

Slijedom navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude u revizijom pobijanom dijelu odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije tužitelja podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 28. kolovoza 2019.