Broj: Gž R-307/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sutkinja Barbare Bosner, predsjednice vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. iz G. stola, OIB …, zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku iz K., protiv tuženika R. Hrvatska, Ministarstvo, OIB …, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko upravni odjel u Karlovcu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj 4 Pr-184/2016-13 od 14. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 4 Pr-184/2016-13 od 14. ožujka 2018. potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika zatražio na ime naknade štete isplatu novčanog iznosa od 110.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže navedeno točkom 1. izreke citirane presude.

 

Točkom 2. izreke tužitelj je obvezan nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.500,00 kn.

 

Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

              Nisu osnovani žalbeni navodi da bi obrazloženje pobijane presude bilo u suprotnosti sa činjenicama i dokazima koji su provedeni tijekom postupka, zbog čega presudu nije moguće ispitati, a što bi upućivalo na postojanje apsolutno bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Naprotiv, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

 

              Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Na zakonitost pobijane presude nije od utjecaja što je sud prvog stupnja na ročištu 6. veljače 2018. zaključivši glavnu raspravu, odredio ročište za objavu međupresude, budući da u situaciji kada je tuženik osporio i osnovu i iznos tužbenog zahtjeva, odnosno kada je tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan, nisu se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 330. st. 1. ZPP-a za donošenje međupresude.

 

Isto tako, na zakonitost pobijane presude nije od utjecaja ni što se sud u obrazloženju presude pogrešno pozvao na odredbu iz čl. 86. st. 4. Zakona o službi u Oružanim snagama („Narodne novine“ broj  33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 – dalje: ZSOS/02), umjesto pravilno na odredbu iz čl. 193. st. 4. Zakona o službi u Oružanim snagama („Narodne novine“ broj 73/13 – dalje: ZSOS/13), a s obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja, budući da je odgovornost tuženika Republike Hrvatske za ostale štete počinjene u vezi s obavljanjem službe regulirana na identičan način.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete iz štetnog događaja od 26. studenoga 2014., kojom prilikom je tužitelj za vrijeme sportskog natjecanja na vojnom poligonu E. K. u S., u disciplini štafeta 5 x 1000 m, trčanje 1000 m sa vojnom opremom, osjetio snažnu bol u desnoj nozi u predjelu koljena i natkoljenice, da bi nakon prijema u Centar za hitnu medicinu bolnice K. tužitelju bila dijagnosticirana ruptura kvadricepsa desne natkoljenice. Tužitelj je tužbenim zahtjevom na ime naknade štete zatražio isplatu novčanog iznosa od 110.000,00 kn, od toga na ime neimovinske štete iznosa od 100.000,00 kn i na ime imovinske štete iznosa od 10.000,00 kn, sve s kamatama.

 

              U provedenom je postupku utvrđeno neprijepornim da se 26. studenoga 2014. provodila aktivnost štafeta s borbenom opremom i oružjem 5 x 1000 m na stazi za motoričke pripreme u sklopu vojnog poligona E. K. S., te da je staza na kojoj se odvijalo natjecanje betonsko – asfaltna, šljunčana. U vrijeme tog sportskog natjecanja tužitelj da je bio pripadnik MORH-a VP… K., djelatna osoba neprekidno četiri godine te u životnoj dobi od 25 godina.

 

              Odlučujući o odštetnoj odgovornosti tuženika sud prvog stupnja utvrđuje da odredba čl. 86. st. 4. ZSOS/02 upućuje na opće propise obveznog prava, da prema ustaljenoj sudskoj praksi provođenje sportskih aktivnosti unutar vojne obuke ne predstavlja opasnu djelatnost, iz kojih razloga ne dolazi u primjenu objektivna odgovornost tuženika za utuženu štetu, već tuženik odgovara po načelu krivnje, pa kako iz iskaza saslušanih svjedoka i priležeće dokumentacije tuženika proizlazi da se štetni događaj dogodio prilikom sportske aktivnosti koja je bila službeno organizirana po svim pravilima službe, tako da tuženik štetni događaj nije mogao predvidjeti niti se štetna posljedica mogla izbjeći niti otkloniti, ne nalazi postojanje krivnje tuženika za naknadu štete tužitelju. Pri tome utvrđuje da se na konkretan slučaj ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12 – dalje: ZZR), da se nije radilo o aktivnosti koja bi se mogla smatrati opasnom djelatnošću, niti su se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO), iz kojih razloga tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

              Osporavajući zakonitost pobijane presude tužitelj žalbenim navodima ističe da sud zanemaruje činjenicu da je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio djelatna vojna osoba, te da se nije radilo ni o kakvoj sportskoj aktivnosti, već aktivnosti koja je bila obuhvaćena zapovjedi od 20. studenoga 2014., koja zapovijed prileži spisu, a iz koje je razvidno da je učešće na natjecanju bilo obvezno, a ne dobrovoljno, te da je čak određen i dinamički plan provedbe iste. Navodi i da je iz okolnosti štetnog događaja vidljivo da šteta nije nastala namjerom niti krajnjom nepažnjom tužitelja, a kako je u vrijeme štetnog događaja nesporno bio djelatna vojna osoba, drži da tuženik za istu odgovara po općim pravilima odgovornosti za štetu nastalu na radu, odnosno kao poslodavac tužitelja. Cijeneći i način natjecanja, odnosno da se radilo o trčanju pod punom borbenom opremom i opterećenjem naglašava da se ovakva djelatnost u okviru rada može smatrati i opasnom djelatnošću, iz kojih razloga da je donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, polazeći od odredbe čl. 193. st. 4. ZSOS/13. Tom odredbom propisano je da za ostale štete počinjene u vezi s obavljanjem službe Republika Hrvatska odgovara po općim propisima o naknadi šteta. Ta odredba pak upućuje na odredbe ZOO-a, u konkretnom slučaju odredbu čl. 1045. st. 1. ZOO-a prema kojoj tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

              S tim u svezi ocjena je i ovoga suda da prilikom sudjelovanja tužitelja u natjecanju – aktivnosti "štafeta s borbenom opremom i oružjem, 5* 1000 m" na stazi za motoričke pripreme koja je na području "B" cjeline u sklopu vojnog poligona E. K. S., nije utvrđeno postojanje propusta tuženika koji bi se istom mogli pripisati u krivnju.

 

              Naime, žalbenim navodima ne dovodi se u dvojbu da je predmetno natjecanje provedeno uz primjenu svih sigurnosnih mjera tuženika, da je prema iskazu svjedoka I. P., natporučnika, natjecateljima skrenuta pažnja da procijene svoje fizičko stanje te od svakog natjecatelja zatraženo izjašnjenje o njihovoj psihofizičkoj spremnosti za natjecanje, dakle da se od strane organizatora sudionike pitalo da li su spremni za natjecanje te ako ne bi bili spremni to bi ih moglo ispričati, što je u svom iskazu potvrdio i svjedok Z. B., dok su svjedoci B. M., Z. Š. i D. K. iskazali da se nije radilo o obveznom natjecanju, a svjedok G. P. iskazao da se radilo o sudjelovanju u utrci koje je bilo na dobrovoljnoj osnovi, a jedino ako bi nedostajalo ljudi za utrku da bi se određivalo sudjelovanje.

 

              Nadalje, utvrđeno je da je staza na kojoj je provedeno natjecanje služila za motoričke pripreme, podloga staze je betonsko asfaltno šljunčana bez oštećenja, poznata sudionicima utrke jer tu stazu prolaze tijekom obuke pod opterećenjem, a do štetnog događaja došlo je na asfaltnom dijelu staze. Isto tako, utvrđeno je da je tužitelj bio djelatna vojna osoba, uvježbani vojnik, to se i pored činjenice da je tužitelj bio pod opremom opisana aktivnost ne može smatrati opasnom djelatnošću. Naime, neka je djelatnost opasna samo onda kada u njezinom redovitom tijeku, već po samoj njenoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, može biti ugroženo zdravlje ljudi ili imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju osoba koje obavljaju tu djelatnost.

 

Stoga se, protivno žalbenim navodima, ni odgovornost tuženika ne može ocjenjivati sa stajališta objektivne odgovornosti, kako to pogrešno drži tužitelj. Neosnovano je i pozivanje tužitelja na odredbe ZZR-a, kada je čl. 5. st. 3. citiranog zakona izrijekom propisano da se odredbe toga zakona ne odnose na pripadnike Oružanih snaga i redarstvene službe uključene u održavanje javnog reda i sigurnosti.

 

Naprotiv, primjenom općih pravila o odgovornosti za štetu, na koje upućuje posebni zakon (čl. 193. st. 4. ZSOS/13), a što u konkretnom slučaju znači primjenu pravila o odgovornosti po principu krivnje, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja (čl. 1045. ZOO-a) tuženik u ovom slučaju, zbog nepostojanja njegove krivnje nije u obvezi naknaditi štetu tužitelju koju je pretrpio u navedenom štetnom događaju.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 11. rujna 2019.