Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-1476/2018-2 Županijski sud u Rijeci
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-1476/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci OIB: 22883124500, po sutkinji Dubravki Srečec Fletko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Grad Š., (dalje: tužitelj), zastupan po gradonačelniku Ž. B., koji je zastupan po punomoćniku H. P., diplomiranom pravniku, protiv tuženika B. B. iz Š., (dalje: tuženik), zastupan po punomoćniku M. M., odvjetniku u Š., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku posl. broj P-1186/17 od 30. svibnja 2018., 11. rujna 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. broj P-1186/17 od 30. svibnja 2018. u toč. 1. i 2. izreke i sudi:

 

  1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              „Nalaže se tuženiku B. B. da isplati tužitelju Gradu Š. iznos od 94.525,08 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi propisanoj u članku 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

              2. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove postupka od 18.750,00 kn (osamnaest tisuća sedam stotina pedeset kuna) u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Uvodno citiranom pobijanom presudom tuženiku je naloženo da tužitelju isplati 94.525,08 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate u roku od 15 dana (toč. 1. izreke), kao i da mu naknadi parnične troškove postupka od 10.310,54 kn u roku od 15 dana (toč. 2. izreke).

 

Protiv citirane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik pobijajući odluku suda prvog stupnja u cijelosti iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. – dalje: ZPP), te predlaže da se žalba usvoji i pobijana presuda ukine, a predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje, podredno da se pobijana presuda preinači na način da se odbaci tužba ili da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije i da se tužitelju naloži da tuženiku naknadi parnične troškove postupka.

 

Odgovorom na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika te predlaže da se njegova žalba odbije a pobijana presuda potvrdi.

 

Žalba tuženika je osnovana.

 

Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

 

-          da su parnične stranke 9. svibnja 2007. sklopile ugovor o zamjeni nekretnina klasa: 940-01/05-01/08, urbroj: 2182/01-07/1-07-5 (dalje: ugovor o zamjeni nekretnina) kojim je tuženik ustupio tužitelju svoju nekretninu kč. br. 1024/1 k.o. Š. površine 547 m2, a da je tužitelj tuženiku ustupio svoju nekretninu kč. br. 1112/3 k.o. Š. površine 520 m2, da je u ugovoru o zamjeni nekretnina konstatirano da su nekretnine koje su predmetom ugovora jednake vrijednosti, te su se stranke međusobno ovlastile da se bez daljnjih odobrenja prema sklopljenom ugovoru mogu upisati kao vlasnici tih nekretnina u zemljišnim knjigama, a također je konstatirano da s danom potpisa ugovora stranke stupaju u posjed predmetnih nekretnina

-          neposrednim opažanjem na licu mjesta utvrđeno je da je dio nekretnine kč. br. 1024/1 k.o. Š. u ograđenom prostoru susjedne nekretnine i u naravi predstavlja sjeverozapadni i jugoistočni dio nekretnine treće osobe u obliku pravokutnika na kojem je izgrađena garaža treće osobe, okućnicu, te vrt,

-          da prema nalazu mjerničkog vještaka proizlazi da površina kč. br. 1024/1 koja je u posjedu treće osobe iznosi 106 m2

-          da se tuženik obratio tužitelju sa prijedlogom za zamjenu navedenih nekretnina navodeći da je tužitelj uzurpirao dio njegove nekretnine postavljajući kontejnere za odvoz smeća te jednim dijelom izgradio cestu.

 

U obrazloženju pobijane presude se navodi daje tuženik s tužiteljem izvršio zamjenu svoje nekretnine za koju mu je bilo poznato da u cijelosti nije u njegovom posjedu, već da je dijelom uzurpirana od strane treće osobe koja je na njoj sagradila garažu, da je tuženik inicirao zamjenu nekretnina sa tužiteljem, te da je stoga odgovoran tužitelju za nastalu štetu koja je utvrđena nalazom vještaka procjenom vrijednosti zemljišta koje je u posjedu treće osobe, te se temeljem čl. 1045. i 1046. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja, dok se u odnosu na troškove postupka odlučuje temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Pobijana presuda ispitana je u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a te je utvrđeno da prilikom donošenja iste nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Međutim, nije pravilan zaključak suda prvog stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Sud prvog stupnja ocjenjuje provedene dokaze prihvaćajući iskaze svjedoka M. T., T. P., Z. Z. i Ž. B. koji su (ili su bili) zaposleni kod tužitelja ocjenjujući njihove iskaze kao vjerodostojne i uvjerljive i utvrđuje da tužitelju nije bilo poznato da je na nekretnini koja je bila predmetom ugovora o zamjeni sagrađen objekt – garaža, odnosno da je površina nekretnine umanjena za 106 m2 u odnosu na površinu koja je navedena u ugovoru o zamjeni nekretnina.

 

Nadalje, sud prvog stupnja ne prihvaća iskaz svjedoka N. E. navodeći da je isti prijatelj tuženika i suprotan iskazima naprijed navedenih svjedoka, a također ne prihvaća niti iskaz svjedoka Š. Z. ocjenjujući isti neuvjerljivim i da nema neposrednih saznanja je li tužitelju bilo poznato da je nekretnina tuženika koju je tužitelju prema ugovoru o zamjeni nekretnina ustupio bila površinom manja od one koja je navedena u ugovoru.

 

Ovakva činjenična utvrđenja suda prvog stupnja nisu pravilna.

 

Naime, u okolnostima kada je konkretni pravni posao koji je predmet spora (ugovor o zamjeni nekretnina) sklopljen u pismenoj formi, a svjedoci koji su tijekom postupka saslušani su ili su bili zaposleni kod jedne ugovorne strane (sada stranke u postupku – tužitelja – M. T., T. P., Ž. B. – koji je u to vrijeme bio u mirovini ali je do mirovine bio zaposlen kod tužitelja, te Z. Z.), a ostali svjedoci su prijatelji tuženika (Š. Z. i N. E.), prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica sud se prvenstveno mora voditi ispravama kojima su stranke ugovorile međusobna prava i obveze jer u ovakvom konkretnom slučaju objektivno postoje opravdani razlozi za sumnju u pristranost svih naprijed navedenih svjedoka.

 

Stoga ovaj sud cijeneći provedene dokaze u skladu s čl. 8. ZPP-a ne prihvaća iskaze naprijed navedenih svjedoka u dijelu u kojem različito iskazuju o pregledu nekretnine prije sklapanja ugovora o zamjeni nekretnina (je li svjedok M. T. prije sklapanja ugovora o zamjeni bila pristupila na nekretninu), kao i tko je navodno s njom bio, kao i navode svjedoka M. T. da je u ugovoru o zamjeni nekretnina „samo formalno navedeno da je izvršena predaja u posjed nekretnine“.

 

U odnosu na dijelove iskaza svjedoka M. T., T. P., Ž. B. te Z. Z. kojima navode da nije bio uobičajen postupak Grada Š. da prije sklapanja ovakvih pravnih poslova sa geodetom izvrši izmjeru nekretnine i da istu pregleda već da bi se prihvaćalo kao istinitim podatke koji su navedeni u izvatku iz zemljišnih knjiga isti se ocjenjuju neuvjerljivim, no čak i da je ovakav način postupanja tužitelja bio uobičajen, takvim postupanjem je tužitelj grubo zanemarivao dužnu pažnju koju je pri sklapanju ovakvih pravnih poslova trebao primijeniti – pažnju dobrog stručnjaka propisanu čl. 10. st. 2. ZOO-a, jer je sklapanje ovakvih pravnih poslova dio njegove profesionalne djelatnosti i pri sklapanju istih je dužan postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima.

 

Naime, prilikom raspolaganja gradskom imovinom i zamjene nekretnina, prema stavu ovoga suda, pažnja dobrog stručnjaka bi svakako obuhvaćala pregled nekretnine, njenu izmjeru i neposrednim opažanjem provjeru je li ta nekretnina svojom površinom identična u odnosu na podatke navedene u zemljišnim knjigama, a ovakvu pažnju uobičajeno sudionici u obveznom odnosu primjenjuju i kada su u pitanju osobni obvezni odnosi u koje stupaju (kojom prilikom se traži pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina – čl. 10. st. 1. ZOO-a).

 

Iskaz svjedoka D. Č. koji je izradio projektnu dokumentaciju potrebnu za izdavanje lokacijske dozvole ovaj sud ne smatra bitnim radi utvrđivanja pravno relevantnih činjenica za donošenje odluke jer svjedok nema neposrednih saznanja o dogovoru parničnih stranaka prilikom sklapanja ugovora o zamjeni nekretnina.

 

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da sud prvog stupnja tužitelju iznos naveden u izreci dosuđuje kao naknadu štete temeljem odredbe čl. 1046. i 1089. ZOO-a.

 

Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj od tuženika potražuje utuženi iznos jer je nekretnina koju je od tuženika stekao temeljem ugovora o zamjeni nekretnina opterećena pravima trećih osoba na način da se pravo tužitelja kao stjecatelja te nekretnine umanjuje, a obzirom da je dio predmetne nekretnine ograđen i u posjedu treće osobe, a na dijelu je sagrađena i garaža.

 

Dakle, nekretnina koju je tužitelj temeljem ugovora o zamjeni nekretnina stekao od tuženika ima pravne nedostatke (čl. 430. a u svezi s čl. 475. ZOO-a).

 

U ugovoru o zamjeni nekretnina je navedeno da danom sklapanja ugovora (9. svibnja 2007.) ugovorne strane stupaju u posjed nekretnina koje su predmetom ugovora, a tijekom postupka je nesporno da je ugovor sastavljen od strane tužitelja.

 

Obzirom na naprijed iznijeto, prema ugovornoj odredbi u kojoj je navedeno da sa danom sklapanja ugovora ugovorne strane stupaju u posjed nekretnina koje su predmetom ugovora, temeljem čl. 319. st. 1. ZOO-a ima se smatrati da je s tim datumom tužitelj stupio u posjed predmetne nekretnine i tada je imao priliku uočiti da njena cijela površina nije slobodna od strane trećih osoba i od tada mu, u skladu s čl. 437. st. 1. ZOO-a počinje teći rok za ostvarivanje njegovih prava, pa tako i prava na naknadu štete koje je propisano odredbom čl. 432. st. 3. ZOO-a.

 

Upravo se stoga navodi svjedokinje M. T., dipl. pravnice, zaposlene kod tužitelja, da je u ugovoru o zamjeni nekretnina „samo formalno“ bilo navedeno da se stupa u posjed nekretnine koja je predmetom zamjene ne mogu tumačiti na način da predaje u posjed nije bilo, jer je tužitelj sastavio ugovor o zamjeni nekretnina, te stoga, ako tužitelj smatra da je neka ugovorna odredba nejasna, te nejasnoće se moraju tumačiti u korist druge ugovorne strane (čl. 320. st. 1. ZOO-a) – u konkretnom slučaju tuženika koji tvrdi da je toga dana izvršena predaja u posjed nekretnina koje su bile predmetom ugovora o zamjeni, a ovo tim više što je sklapanje ovakvih pravnih poslova dio profesionalne djelatnosti tužitelja te je temeljem čl. 10. st. 2. ZOO-a isti dužan u obveznom odnosu u ispunjavanju obveze iz svoje profesije postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

 

Slijedom navedenog, temeljem čl. 437. st. 1. ZOO-a, a u svezi s čl. 475. ZOO-a, prava tužitelja su se ugasila 10. svibnja 2008.g. (prvi dan nakon isteka godine dana od stupanja u posjed nekretnine), odnosno protekao je rok u kojem tužitelj može tražiti ostvarivanje tih prava, a obzirom da iz činjenica iznesenih tijekom postupka ne proizlazi postojanje okolnosti iz čl. 437. st. 2. ZOO-a.

 

Stoga je temeljem čl. 373.a toč. 2. ZPP-a pobijana odluka preinačena u toč. 1. izreke te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti.

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a, a u svezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a preinačena je i odluka o parničnim troškovima.

 

Trošak tuženika sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12; dalje: OT) i to za sastav odgovora na tužbu temeljem tbr. 8. toč. 1. u iznosu od 1.000,00 kn, za pristup na roč. 8. rujna 2014., 20. listopada 2014., 21. studenog 2014., 19. siječnja 2015., 3. ožujka 2015., 30. travnja 2015., 2. rujna 2015., 2. veljače 2016., 23. veljače 2018. i 18. travnja 2018. za svako roč. temeljem Tbr. 9. toč. 1. iznos od 1.000,00 kn, za pristup na očevid 8. srpnja 2015. temeljem Tbr. 9. toč. 7. iznos od 1.000,00 kn, za sastav žalbe temeljem Tbr. 10. toč. 1. zatražen iznos od 1.000,00 kn, za sastav podnesaka 27. kolovoza 2014. i 29. svibnja 2014. za svaki podnesak temeljem tbr. 8. toč. 1. iznos od 1.000,00 kn, što ukupno iznosi 15.000,00 kn, a uvećano za PDV od 25% temeljem Tbr. 42. u iznosu od 3.750,00 kn, ukupno parnični troškovi tuženika za zastupanje po punomoćniku odvjetniku iznose 18.750,00 kn.

 

Slijedom navedenog, a temeljem naprijed citiranih propisa, odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci 11. rujna 2019.

Copyright © Ante Borić