Broj: Gž-717/18-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Franke Zenić,  predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) M. J. iz P., OIB: …, 2) E. J. iz P., OIB: …, 3) I. J. iz P., A. OIB: …, 4) V. J. iz Z., OIB: … i 5) M. J. iz Z., OIB: …, tužitelji pod 4) i 5) pravni slijednici M. J., tužitelji pod 1) do 5)  zastupani po punomoćnici A. M., odvjetnici iz D. S., rotiv tuženica: 1) Z. P. iz P., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. B., odvjetniku iz R., i  2) H. c. d.o.o. Z., Poslovna jedinica Z., OIB: …, zastupan po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku M. V., dipl. iur. kod tuženice, radi utvrđenja ništetnosti nagodbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj P-1765/15 od 26. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja pod 1) M. J., 2) E. J., 3) I. J., 4) V. J. i 5) M. J. te potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj P-1765/15 od 26. listopada 2017.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

              »I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              "I. Utvrđuje se da je ništetna nagodba od 28. ožujka 2008. godine zaključena u Uredu državne uprave u Zadarskoj županiji, Ispostava Pag, klasa: UP/I-943-04/01-01/5, Ur. Broj: 2198-11-08-78 ispravljene zaključkom od 31. ožujka 2008. godine da prvotuženici pripada pravo na novčanu naknadu za izvlašteni dio nekretnine k.č.br. 1937 pod novom oznakom 1937/3 od 3151 m2 upisane u z.k.ul. 828 k.o. P. u iznosu od 425.485,00 kuna koji iznos prvo tuženica potražuje od prvo tužitelja.

 

              II. Prvo tuženica je dužna prvo tužitelju naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana po donošenju presude.»

              III. Tužitelji su dužni naknaditi prvo tuženoj prouzročeni parnični trošak u iznosu od 75.000,00 kuna u roku od 15 dana."«

              Protiv navedene presude žalbu su izjavili tužitelji pod 1) do 5), dalje tužitelji, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi navode da je predmet ovog postupka postavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Nagodbe zaključene 28. ožujka 2008. u Uredu državne uprave u Zadarskoj županiji iz razloga što su tužitelji pod 1) do 3), u suglasnosti s tuženikom pod 1), svjesnim neskladom između svoje volje i očitovanja spornu Nagodbu zaključili iako su prilikom zaključenja Nagodbe znali da sadržaj Nagodbe ne odgovara materijalnoj istini i dokazima u spisu. Istima je bilo dobro poznato da tužitelji pod 1) do 3) i tuženica pod 1) nisu imali jednake suvlasničke omjere na nekretnini čest. 1937/3 od 3/16 dijela, to iz razloga što je tuženica pod 1) kao nasljednica temeljem rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-123/07 od 9. listopada 2007. proglašena nasljednicom iza oca pok. I. J. samo u odnosu na čest. 1937 k.o. P. i to za 1000/48337 dijela. Nesporno je između tužitelja pod 1) do 3) i tuženice pod 1) da je suvlasnik čest.1937. k.o. P. i to za 3/4 dijela bio njihov prednik I. J., koji je svu svoju imovinu za života Ugovorom o doživotnom uzdržavanju ostavio u nasljedstvo sinovima M. J. i N. J., braći tuženice pod 1). Neprijeporno je između istih da je tuženica pod 1) stekla pravo suvlasništva na čest. 1937 od 1000 m2 na temelju dobre volje u vidu dara u formi ustupa u ostavinskom postupku samo da se izbjegne plaćanje poreza na promet s osnova darovanja od brata tužitelja pod 1) i nećaka tužitelja pod 2) i 3) koji su, bez obzira na Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je cijelosti isključio tuženicu pod 1) u ostavinskom postupku istoj darovali u formi instituta ustupa od tužitelja pod 1) površinu od 500 m2 te od tužitelja pod 2) i 3) zajedno 500 m2, ukupno 1000 m2 od nekretnine čest. 1937, unatoč činjenici kako sama tuženica pod 1) navodi da nije ništa tražila kao niti nužni dio s obzirom na Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između njezinog oca i braće, koji su se za života brinuli o njemu. Pokojni otac je cijelog života pa sve do svoje smrti živio u zajedničkom domaćinstvu sa sinom tužiteljem pod 1), što je također nesporno među nasljednicima. Slijedom toga nesporno je da je površinu ustupljenog dijela nekretnine čest. 1937  tužitelja pod 1) do 3), tuženica pod 1) stekla pravo suvlasništva na nekretnini čest. 1937 za 1000/48337 dijela i tako je za nju ostavinski postupak završen. Ovako priznanje tuženice pod 1) saslušane kao stranke je moralno i ljudski logično jer je bila svjesna da neće ništa naslijediti poslije smrti oca, ali je zahvaljujući dobroj volji brata i nećaka naslijedila, kao dar površinu od 1000 m2 čest. 1937, te naknadno sporazumno s istima u postupku razvrgnuća se točno odredilo da istoj fizički pripadnu u vlasništvo dvije nekretnina svaka od 500 m2 pod novim oznakama čest. 1937/20 i čest. 1937/21 k.o. P.. Nije niti dvojbeno da tuženica pod 1) nije bila sve do okončanja ostavinskog postupka vlasnica nekretnine i da nikada nije bila u posjedu iste, već je cijelu nekretninu u posjedu držao tužitelj pod 1) za ispašu ovaca, zbog čega joj nije jasno zašto njeno ime piše u Nagodbi, ali da su joj H. c. rekle da ima pravo, ne navodeći kakvo pravo. Kada se analiziraju naprijed navedene činjenice, personalni i materijalni dokazi nepobitno proizlazi da čest. 1937/3 nije bila ostavinska imovina iza pok. I. J.. Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. I. J. poslovni broj 0-123/07 od 9. listopada 2007. prileži u spisu Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Ispostava Pag, Klasa: UP/I-943-04/01-01/5, Ur. broj: 2198-11-08-78 iz kojeg je razvidno da tužitelji pod 1) do 3) kao niti tuženica pod 1) nisu zakonski nasljednici pok. I. J. svaki za po 3/16 dijela čest. 1937/3, već da su nasljednici u sasvim različitim suvlasničkim dijelovima čest. 1937 k.o. P.. Konkretno, tužitelj pod 1) za 17626/48337 dijela, tužitelji pod 2) i 3) svaki za po 8813/48337 dijela, dok je tužiteljica pod 1) za 1000/48337 dijela. Da je to tako jasno i nepobitno proizlazi iz materijalnih dokaza, Ugovora o doživotnom uzdržavanju, izjave nasljednika u ostavinskom postupku poslovni broj O-123/07 iza pok. primatelja uzdržavanja danih na zapisniku od 9. listopada 2007., rješenja o nasljeđivanju iza pok. primatelja uzdržavanja I. J. poslovni broj O-123/07, UPP/OS-110/2007 od 9. listopada 2007., Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina od 30. prosinca 2010. te jasne izjave tuženice saslušane kao stranke ovom postupku, kada navodi da su pristali da joj daju to što su joj dali i bilo je riješeno, pod time smatra da su riješili ono što su dogovorili tijekom ostavinske rasprave, ništa nije tražila, mislila je da je ostavinski postupak nakon toga završen. Zatim na upit suda i tužitelja, da li je tražila nužni dio ili osporavala Ugovor o doživotnom uzdržavanju nevaljanim, ista je odgovorila da nije ništa tražila i da je sve dogovoreno na ostavinskoj raspravi. U svom iskazu tuženica pod 1) izjavljuje kako ne zna zašto su je stavili u Nagodbu i da su joj rekli djelatnici tuženice pod 2) da ima pravo te da to i potražuje. Dakle, tuženica pod 1) priznaje da u vrijeme zaključenja sporne Nagodbe nije bila niti posjednica niti vlasnica nekretnine koja je bila predmet izvlaštenja, već je vlasništvo od 1000 m2 stekla na temelju ustupa nasljednika iza pok. I. J., a ne na temelju zakonskog ili oporučnog nasljeđivanja, odnosno nasljednici i tuženica pod 1) su se sporazumjeli na ostavinskoj raspravi da istoj kroz institut ustupa daruju 1000 m2 nekretnine čest. 1937 koja nije bila predmet Nagodbe. Odredbom čl. 23. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01 i 9/06) je određeno da korisnik izvlaštenja i vlasnik nekretnine mogu sklopiti nagodbu. Saslušani svjedoci B. Š. i D. C., predstavnici tuženice pod 2) su iskazali da pravo na naknadu za izvlaštenu nekretninu pripada zemljišnoknjižnom vlasniku kao i posjedniku koji je upisan u zemljišnim knjigama i u katastarskom operatu, vlasništvo se dokazuje putem javnih isprava što može hiti pravomoćno i ovršno rješenje o nasljeđivanju. Istima je bilo poznato uvidom u rješenje o nasljeđivanju, da tuženica pod 1) nije suvlasnica nekretnine za 3/16 dijela, jer takvo rješenje nije niti postojalo niti do danas postoji, stoga njihov iskaz da im nije bilo poznato da se je zaključila prividna Nagodba ne odgovara istini. Stoga je nejasno obrazloženje presude da se prividnost ne može isticati prema trećoj osobi - tuženici pod 2), vjerujući u priložene dokumente te prema volji i želji stranaka. Ovakvo obrazloženje je kontradiktorno priloženim dokumentima u koje je tuženica pod 2) imala uvid jer niti iz jednog dokumenta ne proizlazi da su tužitelji pod 1) do 3) suvlasnici na jednake dijelove čest.1937/3 ili čest. 1937. U koje je to druge dokumente tuženica pod 2) imala uvid osim onih u spisu, sud ne navodi. Dakle, tuženica pod 2) je spornu Nagodbu zaključila protivno prisilnim propisima Zakona o izvlaštenju, zbog čega je takva Nagodba temeljem samog zakona ništetna. Saslušani svjedok F. P. se sada ničega ne sjeća, iako je bio voditelj postupka i na raspolaganju je imao uvid u sve materijalne dokaze iz kojih je proizlazilo tko je bio vlasnik i u kojem udjelu, tko je bio posjednik i tko je bio nasljednik iza pok. I. J. i da tuženica pod 2) nema pravnog osnova za isplatom novčane naknade. Stoga njegov iskaz da se ne sjeća ničega zbog čega je zaključena sporna Nagodba je neprihvatljiv i jedino usmjeren da sa sebe otkloni odgovornost zbog čega je kao voditelj postupka dozvolio strankama zaključiti prividnu Nagodbu na temelju nepostojećih dokumenata o vlasništvu tuženice pod 1) na izvlaštenoj nekretnini svjestan da se zaključuje samo prividna Nagodba sa ciljem da se konačno stvarnim vlasnicima (svim tužiteljima) nakon dugogodišnjeg spora isplati novčana naknada ponuđena ad hoc od strane korisnice izvlaštenja tuženice pod 2). Razlog zbog čega su stranke odlučile svjesno zaključiti prividnu Nagodbu uz dopuštanje voditelja postupka leži u činjenici da je postupak izvlaštenja trajao godinama, da se sve do dana zaključenja Nagodbe nije znalo da li će toga dana doći do okončanja dugotrajnog postupka, ali kada je tuženica pod 2) predložila visinu novčane naknade, prisutni sudionici Nagodbe su odlučili, unatoč nedostatka pravne osnove (cause), da tuženici pod 2) ne pripada pravo na isplatu iznosa od 426.195,00 kn zaključiti prividnu Nagodbu i na taj način okončati dugotrajnost postupka i konačno primiti isplatu novčane naknade za svoju izvlaštenu nekretninu od tuženice pod 2). Nesporno je da je nekretnina čest. 1937/3, koja je bila predmet izvlaštenja, nastala od matične nekretnine čest. 1937., ali kako je obrazloženo, tuženica pod 2) nije imala bilo kakva vlasnička ili posjedovna prava na temelju kojih bi temeljem odredbe čl. 23. Zakona o izvlaštenju imala položaj stranke-izvlaštenice. Međutim, ukoliko ista smatra da joj pripada pravo suvlasništva za 3/16 dijela na izvlaštenoj nekretnini ili pak da joj pripada neki drugi udjel to će svoje pravo morati dokazati u parničnom postupku koji se vodi kod istog suda pod poslovnim brojem P-326/11 povodom tužbe iste radi isplate od 426.195,00 kn na temelju prividne Nagodbe. Morat će dokazati koji postotak od njezinih 1000 m2 zemljišta na nekretnini čest. 1937. možebitno sudjeluje u površini cijele izvlaštene nekretnine koja je isključivo suvlasništvo svih tužitelja. Nadalje, nejasno je obrazloženje presude u dijelu u kojem sud ukazuje da su tužitelji trebali tražiti ispravak Nagodbe glede pogrešno navedenog suvlasničkog dijela za 3/16, to stoga što za takav ispravak nema osnova jer su stranke svjesno odlučile zaključiti prividnu nagodbu, znajući da postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja. Međutim, kada je tuženica pod 1) odlučila nemoralno iskoristiti ovaj nesklad za koji je dobro znala iz kojih je razloga zaključena prividna Nagodba, dobro je znala da joj ne pripada pravo za bilo kakvom novčanom naknadom što je u svojem iskazu detaljno iskazala i obrazložila, tužiteljima je jedino preostalo podnijeti tužbu radi zaštite svojih prava i utvrđenja materijalne istine i odgovoriti tuženici pod 1) da u vrijeme Nagodbe nije bilo nikakve cause da joj pripada pravo na obeštećenje nekretnine na kojoj nije imala nikakva vlasnička prava ili drugih ovlaštenja da bude legitimirana kao izvlaštenica. Analizirajući svaki dokaz posebno, njihovu međusobnu povezanost, iskaz tuženice pod 1), materijalne dokaze u spisu, proizlazi da je obrazloženje presude u cijelosti kontradiktorno ovim dokazima, slijedom čega su razlozi za odbijanjem tužbenog zahtjeva iz obrazloženja presude nejasni i nerazumljivi, time nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama za donošenje zakonite presude, zbog čega je sud počinio bitnu povredu odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Pored toga, da li zbog neznanja ili zbog nečeg drugog sud u obrazloženju presude se poziva na primjenu Zakona o općem upravnom postupku, navodeći da su tužitelji bili dužni zahtijevati ništetnost Nagodbe u upravnom postupku. Ovakav stav suda nije u skladu sa odredbom istog Zakona na kojeg upire niti sa stajalištem sudske prakse Upravnog suda Republike Hrvatske niti u skladu sa rješenjem Županijskog suda u Zadru u ovom sporu poslovni broj Gž-3825/14 od 25. ožujka 2015. Nadalje, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja te vjeruje svjedocima na temelju koje osnove je tuženica pod 1) stekla pravo suvlasništva na čest. 1937, također poklanja vjeru istoj da je glede njezinog vlasništva iza pok. oca sve riješeno u ostavinskom postupku, da nije ništa više tražila iz ostavine, nije tražila nužni dio te da nije tražila bilo kakvo pravo na nekretnini k.č.br. 1937/3 i da su joj H. c. rekle da ima neko pravo, pri čemu sud ne pita koje to pravo. Te činjenice ne potvrđuje niti tuženica pod 2), ali na temelju svih ovih dokaza pogrešno, zbog pristranosti suca koji je u dobrim odnosima sa djelatnicom-zapisničarkom suda, koja je pak bliska tazbina tuženice pod 1), konkretno sestra zeta tuženice pod 1), T. R., koji je saslušan kao svjedok i osobno jako materijalno zainteresiran za ishod ovog spora. Pristranost suca iščitava se i iz analiziranja iskaza tužiteljice pod 1) na način da isti objektivno ne citira njezin iskaz, već nastoji prikriti točan iskaz, obrazlažući ga kontradiktornim u dijelu koji joj ne odgovara za konačnu odluku. Sud na takvo pogrešno tumačenje s nepotpunim utvrđenim činjeničnim stanjem pogrešno odbija primijeniti materijalno pravo i to odredbu čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima za što ne postoje objektivni razlozi, jer svi raspoloživi materijalni dokazi upućuju na utvrđenje da su stranke zaključile prividnu Nagodbu zbog drugog objektivnog cilja i interesa, slijedom čega je sporna Nagodba ex lege ništetna. Ostaju kod svih žalbenih navoda iz žalbe od 4. rujna 2014.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Tužitelji u žalbi ističu da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) jer da je u postupku sudjelovao sudac koji se po zakonu morao izuzeti (čl. 71. st. 1. toč. 1. do 6. istog Zakona), odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet, ili ako je u donošenju presuda sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca.

Naime, tužitelji tvrde da  je uredovna sutkinja bila pristrana jer da je u dobrim odnosima sa djelatnicom – zapisničarkom suda koja je u bliskom tazbinskom srodstvu s tuženicom pod 1) tj. ista je sestra zeta ove tuženice T. R., koji je saslušan kao svjedok i zainteresiran za ishod ovog spora.

Kako tužitelji nisu tražili izuzeće uredovne sutkinje to nema uvjeta za postupanje po odredbi čl. 72. st. 1. ZPP već se primjenjuje odredba čl. 73. st. 5. ZPP (da je stranka dužna podnijeti zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a  najkasnije do završetka rasprave pred nadležnim sudom, a ako nije bilo rasprave do donošenja odluke).

Posljedično tome, neosnovano tužitelji ističu da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka iste nije nerazumljiva te da ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, kao i da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni što znači da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje žalba tužitelja.

 

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom Nagodba od 28. ožujka 2008., zaključena u Uredu državne uprave u Zadarskoj županiji, Ispostava Pag, Klasa: UP/I-943-04/01-01/5, Ur. broj: 2198-11-08-78, ispravljena zaključkom od 31. ožujka 2008. (dalje: Nagodba) u dijelu da tuženici pod 1) Z. P. pripada pravo na novčanu naknadu za izvlašteni dio čest. 1937, odnosno čest. 1937/3 k.o. P. u površini od 3151 m2 upisana u zk. ul. 828 u iznosu od 425.485,00 kn, a koji iznos tuženica potražuje od tužitelja pod 1).

S pravom žalba tužitelja ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako je trebalo u upravnom postupku tražiti ništetnost sporne Nagodbe.

Naime, u skladu s priloženom sudskom praksom Upravnog suda Republike Hrvatske (list spisa 76 i 77) te stajalištem izraženim u odluci ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-3825/14 od 25. ožujka 2015. (list spisa 79 i 80), sve ovo uz činjenicu da je prijeporna Nagodba zaključena 28. ožujka 2008., nedvojbeno je da se u sudskom postupku može pobijati nagodba zaključena u upravnom postupku.

Tužitelji iznose dvije činjenične teze zašto bi Nagodba bila ništetna i to:

1. zato što je riječ o prividnom sporazumu radi okončanja postupka izvlaštenja na način da se novčani iznos uplati na račun tužitelja pod 1) koji će po uplati korisnika izvlaštenja isto podijeliti na način da njemu pripadne ½ dijela navedenog iznosa, a nasljednicima pok. N. J. na jednake udjele preostala polovica navedenog iznosa, odnosno da je Nagodba zaključena na neistinitom činjeničnom stanju da je tuženica pod 1) u vrijeme zaključenja Nagodbe bila suvlasnik izvlaštene nekretnine u jednakim dijelovima s ostalim izvlaštenicima pa da su na taj način stranke svjesno odlučile zaključiti prividnu Nagodbu i

2. da je navedena Nagodba protivna čl. 23. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01 i 79/06, dalje ZI), a koja odredba propisuje da korisnik izvlaštenja i vlasnik nekretnine mogu sklopiti nagodbu.

Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točci I izreke prvostupanjske presude.

Naime, prema recentnoj sudskoj praksi (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2357/15 od 2. veljače 2016.) zauzeto je stajalište, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama pa time posljedica prividnosti nije njegova ništavost, već da isti među ugovornim stranama nema učinka.

Odredbom čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO/05) propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama.

Nadalje, odredbom čl. 154. st. 1. ZOO/05 određeno je da za ugovor o nagodbi vrijede opće odredbe o dvostranoobveznim ugovorima, ako za taj ugovor nije što drugo predviđeno.

Nagodba je ništetna ako je zasnovana na pogrešnom vjerovanju obaju ugovaratelja da postoji pravni odnos koji u stvari ne postoji i ako bez tog pogrešnog vjerovanja ne bi među njima bilo ni spora ni neizvjesnosti (čl. 158. st. 1. ZOO/05).

U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenični supstrat tužbe tj. da je prvi razlog za ništetnost Nagodbe prividnost iste te imajući u vidu stajalište izraženo u gore navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. veljače 2016., ovaj drugostupanjski sud nalazi da prividnost Nagodbe nema za posljedicu ništetnost iste u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO/05.

Što se tiče tvrdnje žalitelja da su stranke svjesno odlučile zaključiti prividnu Nagodbu, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je ta tvrdnja neosnovana te da je, suprotno žalbenim navodima, osporavaju iskazi svjedoka F. P. (list spisa 165 i 166), koji svjedok je bio voditelj upravnog postupka te je sastavio prijepornu Nagodbu te iskazi punomoćnika tuženice pod 2) prilikom zaključenja iste B. Š. i D. Č. (list spisa 25 i 26).

Naime, svjedok F. P. ističe da sigurno ne bi sastavio sporazum o Nagodbi da se radilo o prividnom sadržaju, da nitko na sadržaj nije imao prigovor u trenutku kada je on sastavljao Nagodbu te da misli kako nitko od sudionika prilikom zaključenja sporazuma nije tražio da se unese neistinit ili prividan sadržaj, a koliko se sjeća bio je nazočan gospodin M., tužitelj pod 1), punomoćnica tužitelja i neki stariji gospodin, čijeg se imena ne sjeća, a što se tiče H. c. da je bio nazočan Č. i njegov šef.

Također, svjedok B. Š., kao i svjedok D. Č., suglasno navode da se ne bi zaključila Nagodba koja bi imala prividni sadržaj tj. da se u istu unesu neistiniti podaci glede suvlasničkih udjela, kao i da rješenje o nasljeđivanju predstavlja jedan od dokaza temeljem kojeg se utvrđuje osoba kojoj treba isplatiti novčana sredstva za izvlaštenu nekretninu.

Stoga, iskazi ovih svjedoka opovrgavaju tvrdnju žalitelja kako je između stranaka postignut prividni sporazum koji nije odgovarao činjeničnom stanju jer tuženica pod 1) nije suvlasnica u identičnim suvlasničkim udjelima s ostalim izvlaštenicima.

Nadalje, u odnosu na drugi razlog koji tužitelji ističu da ima za posljedice ništetnost Nagodbe tj. protivnost prisilnom propisu i to čl. 23. ZI prije svega treba ukazati na činjenicu da je iz zapisnika o usmenoj raspravi od 28. ožujka 2008. (list spisa 11-13) razvidno da su izvlaštenici bili zastupani po punomoćnici iz redova odvjetnika, dakle, stručnoj osobi koja je u ime i za račun istih zaključila prijepornu Nagodbu.

U tom zapisniku nedvojbeno je evidentirano da je nazočna punomoćnica vlasnika čest. 1937/3 k.o. P., dok je iz toč. I Nagodbe razvidno da je predmet izvlaštenja dio čest. 1937, pod novom oznakom 1937/3, u površini od 3151 m2, upisane u zk. ul. 828 k.o. P.

Suprotno navodima žalitelja, sudionike u ostavinskom postupku iza pok. I. J. pok. Š. obvezuje pravomoćno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Pagu poslovni broj O-123/07, UPP/OS-110/07 od 9. listopada 2007. iza pok. I. J. prema kojem je tuženica pod 1) proglašena nasljednicom za 1000/48337 dijela čest. 1937 k.o. P., sve ovo sukladno odredbi čl. 232. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03, 160/03, 35/05 i 127/13,  dalje ZN).

Kako po odredbi čl. 154. st. 1. ZOO/05 za ugovor o nagodbi vrijede opće odredbe o dvostranoobveznim ugovorima to se na konkretni slučaj ima primijeniti i odredba čl. 11. istog Zakona koja propisuje da sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drukčije nego što je Zakonom o obveznim odnosima određeno, ako iz pojedine odredbe tog Zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo.

Osim toga, odredbom čl. 2. ZOO/05 propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

Stoga su sudionici u zaključenju prijeporne Nagodbe mogli slobodno uređivati svoje ugovorne odnose pa tako i one koje se tiču samo izvlaštenika i to u pogledu njihovih suvlasničkih udjela jer je to u skladu s odredbom čl. 2. ZOO/05 te kako konkretan način utvrđivanja suvlasničkih udjela pojedinog od izvlaštenika nije u suprotnosti niti sa Ustavom Republike Hrvatske niti sa prisilnim propisima i moralom društva, to je prvostupanjski sud pravilno tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

Pritom neosnovano žalitelji ističu da tuženica pod 1) ne bi bila vlasnica izvlaštene nekretnine jer da čest. 1937/3 k.o. P. nije bila predmet rješenja o nasljeđivanju iza pok. I. J., a ovo stoga što je u zapisniku o Nagodbi decidirano navedeno, kao i u toč. I Nagodbe, da je predmet iste dio čest. 1937 k.o. P. koji sada nosi novi broj 1937/3 k.o. P.

Pored toga, nisu osnovani ni žalbeni navodi glede toga na koji način je tuženica pod 1) proglašena nasljednicom za 1000/48337 dijela čest. 1937 k.o. P. te žalitelji pogrešno smatraju da bi ovdje bilo riječ o darovanju jer da je pok. I. J. svim svojim nekretninama raspolagao temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 26. siječnja 1993. (list spisa 29 i 30).

Naime, nije prijeporno da je tuženica pod 1) kći pok. I. J. tj. ostavitelja pa je slijedom toga, a sukladno odredbi čl. 8. st. 1. ZN njegova zakonska nasljednica, bez obzira na činjenicu što je pok. I. J. sa svojim nekretninama raspolagao temeljem Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 26. siječnja 1993.

Kako je ista proglašena nasljednicom iza pok. I. J. te kako svjedoci B. Š. i D. Č. navode da je rješenje o nasljeđivanju jedan od dokaza da je netko vlasnik izvlaštene nekretnine i kako su u konkretnom slučaju izvlaštenici drugačije uredili pitanje svojih međusobnih odnosa glede suvlasničkih udjela, to znači da navedena Nagodba nije u suprotnosti s odredbom čl. 23. ZI pa time ni zbog ovog razloga nije ništetna.

Što se tiče Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice (list spisa 34-36) odgovoriti je žaliteljima kako iz ovjere potpisa ugovornih stranaka proizlazi da je ovjera izvršena 30. prosinca 2010. dok je sporna Nagodba zaključena 28. ožujka 2008., slijedom čega na valjanost Nagodbe nema utjecaja činjenica što su djeljenici zaključili navedeni Sporazum više od godinu i pol dana nakon zaključenja Nagodbe.

Konačno, u odnosu na iskaz tuženice pod 1), žaliteljima se ukazuje na činjenicu da je ista 14. listopada 2011. kao tužiteljica protiv tuženika M. J. podnijela tužbu radi isplate iznosa od 425.385,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, pozivajući se upravo na Nagodbu od 28. ožujka 2008. te činjenicu da joj navedeni iznos od strane brata M. J. nije isplaćen.

U kontekstu ove odlučne činjenice treba cijeniti iskaz tuženice pod 1) kao stranke u ovoj parnici (P-1765/15) pri čemu nije pravno odlučno što je tuženica pod 1) navela da su joj djelatnici tuženice pod 2) rekli kako ima pravo na naknadu za izvlaštene nekretnine, kao i da na novce po Nagodbi ima pravo i da ona ne zna zašto su je stavili u spornu Nagodbu jer je riječ o neukoj stranci koja je, prilikom zaključenja iste, bila zastupana po stručnoj osobi tj. punomoćnici iz redova odvjetnika kojoj su zasigurno bile poznate sve okolnosti konkretnog slučaja pa i to da izvlaštenici nisu suvlasnici u jednakim suvlasničkim udjelima na izvlaštenoj nekretnini.

Konačno, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP, kao i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) kada je obvezao tužitelje da tuženici pod 1) na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika naknade parnični trošak u visini od 75.000,00 kn.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zadar, 12. rujna 2019.