Broj: Rev-x 556/2018-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice A. V. iz Z., koju zastupa punomoćnica G. T., odvjetnica u Z., protiv tuženice-protutužiteljice A. S. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., radi isplate i predaje, odlučujući o reviziji tužiteljice-protutuženice, protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1790/2017-2 od 1. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6104/08-107 od 18. svibnja 2017., u sjednici održanoj 12. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice-protutuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1790/2017-2 od 1. prosinca 2017. odbija se kao neosnovana u odnosu na isplatu iznosa od 273.750,00 kuna na ime čuvanja pokretnina i u odnosu na predaju u posjed pokretnina.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice-protutuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1790/2017-2 od 1. prosinca 2017. odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na naknadu štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 90.000,00 kuna i u odnosu na parnični trošak.

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-6104/08-107 od 18. svibnja 2017. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice da se naloži tuženici platiti tužiteljici na ime čuvanja pokretnina iznos od 273.750,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2008. do isplate te da se naloži tuženici naknaditi tužiteljici na ime izgubljene zarade zbog nemogućnosti iznajmljivanja stana iznos od 90.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2008. do isplate (točka I. izreke). Pod točkom II. izreke prvostupanjski sud je naložio tužiteljici-protutuženici predati u posjed tuženici-protutužiteljici pokretnine koje je tuženica-protutužiteljica naslijedila od pokojne L. J.-G. iz Z., prema naznačenim fotografijama koje su dio presude i koje su popisane u točki II. izreke prvostupanjske presude (točka II. izreke). Nadalje, pod točkom III. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice da joj tužiteljica-protutuženica na ime uporabe stvari opisanih u točki I. izreke plati iznos od 54.000,00 kuna s pripadajućim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki III. izreke prvostupanjske presude (točka III. izreke), dok je pod točkom IV. izreke naloženo tužiteljici-protutuženici naknaditi tuženici-protutužiteljici parnični trošak u iznosu od 46.167,50 kuna u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

 

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj: Gž-1790/2017-2 od 1. prosinca 2017. odbio je žalbu tužiteljice i potvrdio je presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6104/08-107 od 18. svibnja 2017. pod točkama I., II. i IV. izreke

 

Protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točki I., II. i IV. izreke tužiteljica-protutuženica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da preinači pobijanu presudu i prihvati žalbu tužiteljice.

 

Tuženica-protutužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovoga Zakona.

 

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

 

Tužiteljica je u tužbi postavila dva novčana zahtjeva: zahtjev za isplatu na ime čuvanja pokretnina u iznosu od 273.750,00 kuna i zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade zbog nemogućnosti iznajmljivanja stana u iznosu od 90.000,00 kuna.

 

Budući da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade ne prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 90.000,00 kuna), a nije riječ o presudi iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. jer je riječ o naknadi štete niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP, nije dopuštena revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP u odnosu na taj zahtjev.

 

Osim toga, revizija je sastavljena kao redovna revizija prema čl. 382. st. 1. ZPP pa budući da revidentica nije postavila pitanje niti izložila razloge u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, revizija ne udovoljava niti kriterijima za reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP i čl. 392.b. st. 2. ZPP odbaciti reviziju u odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revidentica. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Revidentica je opisno istaknula i prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP navodeći da drugostupanjski sud nije razmatrao žalbene navode tužiteljice.

 

Odredbom čl. 375. st. 1. ZPP propisano je da u obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud i učinio.

 

Stoga je neosnovan revizijski razlog bitne povrede odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima revidentica u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da je volja stranaka bila sklopiti ugovor o ostavi te da je tužiteljica imala nužne i korisne troškove čuvanja pokretnina, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa ovaj sud ovakve revizijske navode revidentice nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji. Pri tome se napominje da je revizijski sud vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa na ime čuvanja pokretnina i izgubljene zarade zbog nemogućnosti iznajmljivanja stana za vremensko razdoblje od 6. rujna 2005. do 8. lipnja 2008. te protutužbeni zahtjev tuženice na predaju u posjed pokretnina tuženici koje je ona naslijedila iza pokojne L. J.-G., kao i isplata za uporabu tih pokretnina.

 

Među strankama je sporno je li između stranaka sklopljen ugovor o ostavi, ima li revidentica pravo zadržanja spornih pokretnina te ima li pravo na naknadu za čuvanje nekretnina.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica vlasnica stana na drugom katu kuće u Z. u … ulici, u kojem je živjela sada pokojna L. J.-G., kao zaštićeni najmoprimac, a koja je umrla 6. rujna 2005.,

 

- da je tuženica kao oporučna nasljednica na temelju rješenja o nasljeđivanju Javne bilježnice L. H. M. od 4. veljače 2008. naslijedila pokretnine pobliže opisane u točki II. izreke prvostupanjske presude,

 

- da se sve pokretnine koje je iza smrti sada pokojne L. J.-G. naslijedila tužena nalaze u stanu na drugom katu kuće u kojem je živjela sada pokojna L. J.-G.,

 

- da je prilikom traženja oporuke pokojnice u prisutnosti javne bilježnice i svjedoka, tužiteljica ponudila da će čuvati stvari pokojnice u svom stanu kao da su njezine, u dobroj vjeri, jer da bi to pokojnica htjela,

 

- da tužiteljica nikada nije tražila naknadu za čuvanje predmetnih stvari niti je od tuženice tražila novce za čuvanje tih stvari,

 

- da je tužiteljica odbijala predati stvari tuženici.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer je tužiteljica protupravno zadržala stvari u stanu suprotno čl. 72. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) te je onemogućila tuženicu da preuzme pokretnine na što je tuženica kao nasljednica ovlaštena prema odredbi čl. 17. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 143/13 i 152/14 - dalje: ZVDSP) zbog čega je sud naložio tužiteljici predati posjed pokretnina tuženici. Odbijen je i tužbeni zahtjev za izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti iznajmljivanja, ali i dio protutužbenog zahtjeva kojim je protutužiteljica tražila naknadu za uporabu stvari, jer protutužiteljica nije dokazala visinu.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentica vidi u tome što revidentica smatra da su stranke sklopile ugovor o ostavi te da ima dospjelu tražbinu na temelju koje ima pravo zadržanja stvari kao i da ima pravo na naknadu troškova.

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je revidentica samoinicijativno ponudila tuženici da će čuvati stvari koje joj je oporučno ostavila pokojna L. J.-G. te da za to nije tražila nikakvu naknadu.

 

Iako su se sudovi propustili decidirano izjasniti je li sklopljen ugovor o ostavi ili nije, valja reći da čak i da su stranke sklopile ugovor o ostavi kao što tvrdi revidentica u reviziji, sukladno odredbi čl. 733. ZOO ostavoprimac nema pravo na naknadu za svoj trud osim ako je naknada ugovorena.

 

Kako iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da stranke nisu ugovorile nikakvu naknadu za čuvanje stvari koje je tuženica oporučno naslijedila od L. J.-G., revidentica ne bi imala pravo na naknadu za svoj trud odnosno za čuvanje pokretnina.

 

Osim toga, revidentica nije dokazala da ima neku dospjelu tražbinu prema tuženici-protutužiteljici niti da je ugovorena bilo kakva naknada za čuvanje stvari, pa su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da revidentica nije imala pravo zadržanja pokretnih stvari koje je naslijedila tuženica-protutužiteljica prema odredbi čl. 72. st. 1. ZOO.

 

Pri tome se napominje da je sukladno odredbi čl. 219. ZPP teret dokaza te činjenice (postojanja tražbine) bio na tužiteljici-protutuženici, jer sud utvrđuje neku činjenicu na temelju činjenica i dokaza koje predloži stranka.

 

S obzirom da je revidentica neosnovano zadržala pokretne stvari tuženice-protutužiteljice i odbijala ih predati tuženici-protutužiteljici koja je nasljeđivanjem postala vlasnica tih stvari, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su naložili revidentici predaju u posjed stvari tuženici-protutužiteljici pri čemu je valjalo primijeniti odredbu čl. 161. st. 1. ZVDSP.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revidentica ukazuje u reviziji.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice-protutuženice odbiti kao neosnovanu.

 

Iz revizije tužiteljice-protutuženice proizlazi da tužiteljica-protutuženica u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija drugostupanjsku presudu i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

 

U odnosu na dio revizije tužiteljice-protutuženice kojom ona osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

 

Stoga revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tužiteljice-protutuženice u tom dijelu.

 

Zagreb, 12. rujna 2019.