Broj: Rev 2701/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja S. N. iz Z., OIB: ..., i II-tužiteljice J. N. iz Z., OIB: ..., oboje zastupanih po punomoćniku Z. O., odvjetniku u Z., protiv I-tuženika Z. N. iz Z., OIB: ..., i II-tuženice V. N. iz Z., OIB: ..., oboje zastupanih po punomoćniku I. K., odvjetniku u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1131/2016-2 od 21. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4242/15-53 od 30. prosinca 2015., u sjednici održanoj 12. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Dopuna revizije tuženika nazvana "podnesak tuženika" od 10. srpnja 2018. odbacuje se kao nepravodobna.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1131/2016-2 od 21. veljače 2017. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4242/15-53 od 30. prosinca 2015. kojom je utvrđeno da su bez pravnog učinka Sporazum o diobi  bračne stečevine i Ugovor o darovanju, oba sklopljena 20. svibnja 2010. između prvotuženika i drugotuženice, a u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tražbine tužitelja prema prvotuženiku u iznosu 838.891,10 kn sa zateznim kamatama koje teku od 1. studenoga 2005. do isplate, te je ujedno određeno da je drugotuženica dužna dopustiti da tužitelji svoju tražbinu prema prvotuženiku u iznosu 838.891,10 kn sa zateznim kamatama namire prodajom 1/2 dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama kao obiteljska stambena zgrada u Z., ... i dvorište na ..., k.č.br. 8410/5, površine 195,2 čhv, odnosno 702 m², upisane u z.k.ul. broj 22373 k.o. G. Z., te je naloženo tuženicima isplatiti tužiteljima na ime parničnih troškova iznos 66.164,06 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnih troškova tuženicima, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati. Ovo stoga što je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude ocijenio sve odlučne žalbene navode i obrazložio razloge njihovog otklanjanja, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju tuženici neosnovano ukazuju. Revizijski navodi tuženika kojima prigovarajući pravilnosti pobijane presude i u tom pravcu vrše preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Kako  su  i prvostupanjski i drugostupanjski sud upravo primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a utvrdili dokazanim činjenice koje su odlučne za odluku o zahtjevu tužitelja upravljenom na pobijanje dužnikovih pravnih radnji – konkretno Sporazuma o diobi bračne stečevine i Ugovora o darovanju sklopljenih između prvo i drugotuženika 20. svibnja 2010., te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja uz primjenu odredbe čl. 66., čl. 67. i čl. 70. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) odbili tužbeni zahtjev, to nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP-a revizija se podnosi u roku od 30 dana od dana dostave drugostupanjske presude.

 

Tuženicima je pobijana drugostupanjska presuda dostavljena 15. ožujka 2018., što znači da je rok od 30 dana za podnošenje revizije protiv te presude isticao 14. travnja 2017., a kako je dopunu prethodno podnesene revizije 4. travnja 2017., a kako je dopunu prethodno pravodobno podnesene revizije 4. travnja 2007. tuženik podnio 10. srpnja 2018., izvjesno je da je ista podnesena izvan zakonskog roka iz čl. 382. st. 4. ZPP-a, zbog čega je dopunu revizije tuženika trebalo odbaciti, sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je pobijanje pravnih radnji i baš Sporazuma o diobi bračne stečevine i Ugovora o darovanju, sklopljenih između prvo i drugotuženika kao supružnika, a za koje pravne poslove tužitelji smatraju da su ih tuženici sklopili u cilju izbjegavanja obveza prvotuženika kao dužnika prema tužiteljima.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je između tužitelja i prvotuženika vođen sudski spor u kojem su tužitelji od tuženika potraživali novčanu naknadu na ime njegovog manjeg doprinosa u stjecanju nekretnine u Z., ..., na kojoj su oni utvrđeni suvlasnicima svaki za po 1/2 dijela, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5966/13 od 21. siječnja 2014. s tog osnova naloženo prvotuženiku isplatiti tužiteljima iznos 838.891,10 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 1. studenoga 2005. do isplate,

 

- da su u tijeku trajanja tog postupka i baš 20. svibnja 2010. tuženici sklopili Sporazum o diobi bračne stečevine i Ugovor o darovanju, kojim je obuhvaćen 1/2 dijela nekretnine u Z., ... te je na temelju uknjižbe tih ugovora predmetna nekretnina postala vlasništvo drugotuženice,

 

- da je prvotuženik u invalidskoj mirovini s priznatim mu pravom na doplatak za pomoć i njegu zbog tjelesnog oštećenja.

 

Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 66. i čl. 70. ZOO-a nižestupanjski sudovi su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, uz izraženo pravno shvaćanje da su se u danim okolnostima ostvarile pretpostavke za pobijanje predmetnih ugovora sklopljenih između prvo i drugotuženice, a svrha kojih da je bilo onemogućavanje tužitelja u ostvarivanju tražbine iz pravomoćne presude, a kojom je utvrđena obveza prvotuženika isplatiti tužiteljima iznos 838.891,10 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 1. studenoga 2005.

 

Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO-a svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

 

Prema odredbi čl. 67. st. 2. ZOO-a ako je treća osoba dužnikov bračni drug smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.

 

Prema odredbi stavka 3. tog članka kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

Kako to pravilno ocjenjuje drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ostvarile su se pretpostavke propisane odredbom čl. 66. st. 1. ZOO-a za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, a koje moraju biti kumulativno ispunjene, jer je u vrijeme donošenja odluke kojom je odlučeno o zahtjevu tužitelja, tražbina tužitelja, a koja je utvrđena pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5966/13 od 21. siječnja 2014. bila dospjela još 2005. (zato i zatezna kamata određena od 1. studenoga 2005.), a sporni pravni poslovi koje su tuženici sklopili 20. svibnja 2010. izvjesno su poduzeti u svrhu onemogućavanja tužitelja u naplati svog potraživanja prema tuženiku, dakle poduzeti na štetu tužitelja kao vjerovnika, a kod činjenice da prvotuženik prima invalidsku mirovinu sa doplatkom za pomoć i njegu, te nakon sklapanja tih pravnih poslova prvotuženik više nije vlasnik nekretnina od čije vrijednosti bi se tužitelji mogli namiriti. Nema potrebe posebno govoriti o tome da obzirom na skromne mirovine u Republici Hrvatskoj, a posebno one invalidske, bi tužitelji u postupku ovrhe takve mirovine prvotuženika se doista teško mogli uspješno i u razumnom vremenu naplatiti svoju tražbinu koju imaju prema prvotuženiku.

 

U takvim okolnostima nameće se zaključak kako su se ostvarile pretpostavke za pobijanje poduzetih pravnih radnji tuženika, zbog čega je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, te je reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 12. rujna 2019.