Broj: Rev 3356/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. – S. d.o.o. O., kojeg zastupa punomoćnik A. Č., odvjetnik u O., protiv I. tuženika I. B. iz Đ., i II. tuženika M. B. iz K., koje zastupa ponoćnica A. J. G., odvjetnica u Đ. i III. tuženika D. I. vl. E. obrta iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u Đ., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji I. i II. tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1337/2013-2 od 17. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-295/2011-22 od 11. prosinca 2012., u sjednici održanoj 17. rujna 2019.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija I. i II. tuženika, ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1337/2013-2 od 17. rujna 2015. i presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-295/2011-22 od 11. prosinca 2012., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O zahtjevu I. i II. tuženika za naknadom troška sastava revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da pravna radnja sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine opisane kao pod toč. I. izreke između III. tuženika kao dužnika sa sada pok. A. B. (koji je pravni prednik I. i II. tuženika) kao trećom osobom, gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegove dospjele novčane tražbine po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Trgovačkog suda u Osijeku br. P-491/10 od 19. studenog 2010. kojom se djelomično održava na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika T. K. iz O. broj Ovrv-2613/09 od 19. siječnja 2010. za iznos od 63.779,06 Kn, sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako je to opisano kao pod toč. I. izreke te iznos od 6.586,41 kn sa zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2010. do isplate na ime troška platnog naloga. Također je naloženo tuženicima da tužitelju plate iznos od 31.642,16 kn sa zateznom kamatom kako je to opisano kao pod toč. I. izreke te da su tuženici dužni naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.065,00 kn. Pod toč. II. izreke suđeno je da pravna radnja - Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 31. siječnja 2011. sklopljen između sada pok. A. B. kao primatelja uzdržavanja i I. i II. tuženika kao davatelja uzdržavanja, koji su na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju stekli suvlasništvo svaki u 1/2 dijela nekretnine koja je prodana predniku tuženika, gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegove dospjele novčane tražbine po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Trgovačkog suda u Osijeku br.P-491/10 od 19. studenog 2010. kako je to opisano kao pod toč. II. izreke. Pod toč. III. izreke odlučeno je da su I., II. i III. tuženici dužni dopustiti da tužitelj svoju dospjelu tražbinu s iznosima i dospijećima kako je to pobliže opisano u toč. I. izreke, a po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Trgovačkog suda u Osijeku br. P-491/10 od 19. studenog 2010. prema III. tuženiku namiri prodajom nekretnine navedene u toč. I. izreke, koje je dužnik III. tuženik bio vlasnik prije poduzimanja radnje koja se pobija. Pod toč. IV. izreke naloženo je tuženicima da solidarno naknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 13.837,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude I. i II. tuženici su izjavili reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14- Odluka USRH, dalje: ZPP-a). Predlažu pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti pobijanu presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu svih troškova.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija I. i II. tuženika je osnovana.

 

Prema čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1.ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U predmetnoj reviziji revidenti naznačuju sljedeća pitanja:

 

„1. Da li sama činjenica uknjižbe založnog prava na nekretnini (koji nema nikakve veze s dugom dužnika prema vjerovniku niti je upisan u korist vjerovnika) ima utjecaj na znanje treće osobe (osobe u čiju korist je pravni posao sklopljen) o postojanju bilo kakvog duga dužnika prema vjerovniku odnosno može li takvo upisano založno pravo u korist banke predstavljati odlučujući uvjet odnosno pretpostavku za pobijanje dužnikovih pravnih radnji?

 

2. Smije li sud dopustiti pobijanje pravne radnje dužnika na štetu treće osobe koja je nekretninu stekla naplatnim pravnim poslom na temelju povjerenja u zemljišne knjige u kojima nije bilo upisano pravo vjerovnika?

 

3. Da li sama činjenica da je u zemljišnim knjigama na nekretnini dužnika upisano založno pravo u trenutku poduzimanja pobijane pravne radnje dovoljan dokaz da je treća osoba znala o svim poslovnim odnosima, pravima i obvezama između dužnika i vjerovnika iako činjenica potraživanja vjerovnika nije bila zabilježena u zemljišnim knjigama?“

 

Revidenti ističu da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, te kao razloge važnosti svih postavljenih pitanja pozivaju se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-181/10, Rev-82/08-2, Rev-498/08, Rev-1992/1997, Rev-2123/10, Rev-1008/05 i Rev-783/98 u kojim odlukama su odbijeni tužbeni zahtjevi usmjereni na pobijanje dužnikove pravne radnje, jer nije ispunjena pretpostavka da tuženiku kao ugovornoj stranci iz pravnog posla koji je predmet pobijanja, u vrijeme sklapanja ugovora, nije moglo biti poznato da time nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku.

 

Prema shvaćanju ovoga suda prvo postavljeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te je ovaj sud pobijanu odluku ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog prvog postavljenog pravnog pitanja sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

 

Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev cijenili kao osnovan te su zaključili da je kupoprodajni ugovor od 4. ožujka 2010. sklopljen između pravnog prednika I. i II. tuženika s III. tužiteljem izgubio pravni učinak samo prema tužitelju i samo u visini njegovog potraživanja temeljeći takav zaključak na činjenicama da je u zemljišnknjižnom izvatku na nekretnini III. tuženika kao tadašnjeg vlasnika predmetne nekretnine bilo upisano založno pravo u korist Privredne banke Z. te da se kupoprodaja odvijala u mjesecu ožujku 2010. u vrijeme kada se vodio postupak pred Trgovačkim sudom u Osijeku tužitelja protiv III. tuženika pa da je III. tuženik otuđenjem stana onemogućio tužitelja u naplati svojih potraživanja i time učinio štetu tužitelju.

 

U reviziji se tvrdi da teret (zalog) koji je bio upisan u zemljišnoknjižnom izvatku za predmetni stan (koji je premet kupoprodajnog ugovora pobijan u ovom postupku) u korist banke, nema nikakvu vezu s potraživanjem tužitelja niti da je pravnom predniku I. i II. tužitelja (sada pok. A. B.) prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnine 4. ožujka 2010. bilo poznato ili moglo biti poznato da poduzetim raspolaganjem dužnik (III. tuženik kao prodavatelj) nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku pa da time nije ispunjena posebna pretpostavka iz čl. 67. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – u daljnjem tekstu: ZOO-a).

 

Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova kada smatraju da je sukladno odredbi čl. 67. st. 1. ZOO ispunjena posebna pretpostavka za pobijanje dužnikovih pravnih radnji odnosno da je treća osoba u čiju je korist kupoprodaja učinjena (prednik I. i II. tuženika) znala da dužnik (III. tuženik) poduzetim radnjama nanosi štetu vjerovniku (tužitelju) samo zato što je iz zemljišnoknjižnog izvatka bilo vidljivo da je na nekretnini III. tuženika kao tadašnjeg vlasnika postojalo založno pravo zbog dizanja kredita u korist Privredne banke Z..

 

Zbog takvog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjski sudovi se nisu ni bavili materijalnopravnim pretpostavkama o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu iz ovakve tužbe.

Kako je riječ je o tužbi radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, taj institut uređen je odredbama čl. 66. do 71. ZOO.

 

Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika (čl. 66. st. 1. ZOO), a smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (čl. 66. st. 2. ZOO/05).

 

Dakle, opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji jesu: 1. dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, 2. pravna radnja dužnika poduzeta na štetu vjerovnika, 3. insolventnost dužnika i 4. postojanje oštećenja vjerovnika, s time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Te opće pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno s njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz čl. 67. ZOO.

 

U odnosu na učinke pobijanja je odredbom čl. 70. ZOO-a propisano je da ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi pravni učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.

 

Slijedom toga je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno u odnosu na preostale opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji tj. insolventnost III. tužitelja kao dužnika te postojanje oštećenja tužitelja kao vjerovnika kao i predstavlja li kredit za koji je banka imala upisano založno prav  tužiteljevo potraživanje kao vjerovnika prema III. tuženiku kao dužnika u smislu odredbe čl. 67. st. 1. ZOO.

Stoga nema ni uvjeta za preinaku pobijane presude pa je nižestupanjske odluke valjalo ukinuti na temelju odredbi čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, poštujući odredbu članka 394.a ZPP-a i sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, upotpuniti činjenično stanje i potom ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Odluka o trošku revizije, zasniva se na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 17. rujna 2019.