Broj: Gž-253/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Katije Hrabrov, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB: ……., koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u O. društvu H. & P. d.o.o., Z., protiv tuženika Z. B. iz Z., OIB: ………., koga zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4950/14-14 od 22. prosinca 2017., u sjednici održanoj 18. rujna 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4950/14-14 od 22. prosinca 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s tim da će se o troškovima postupka u povodu žalbe tužitelja odlučiti u konačnoj odluci.

             

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

              "I               Odbija se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari koji glasi: «Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 202.897,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim na iznos od:

- 3.245,32 kn od 01.07.2009. godine pa do isplate,

- 3.276,57 kn od 01.08.2009. godine pa do isplate,

- 3.276,57 kn od 01.09.2009. godine pa do isplate,

- 3.240,86 kn od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- 3.227,47 kn od 01.11.2009. godine pa do isplate,

- 3.263,18 kn od 01.12.2009. godine pa do isplate,

- 3.254,25 kn od 01.01.2010. godine pa do isplate,

- 3.263,18 kn od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- 3.245,32 kn od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- 3.236,40 kn od 01.04.2010. godine pa do isplate,

- 3.231,93 kn od 01.05.2010. godine pa do isplate,

- 3.240,86 kn od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- 3.205,15 kn od 01.07.2010. godine pa do isplate,

- 3.231,93 kn od 01.08.2010. godine pa do isplate,

- 3.245,32 kn od 01.09.2010. godine pa do isplate,

- 3.254,25 kn od 01.10.2010. godine pa do isplate,

- 3.276,57 kn od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- 3.312,28 kn od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- 3.294,43 kn od 01.01.2011. godine pa do isplate,

- 3.307,82 kn od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- 3.307,82 kn od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- 3.307,82 kn od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- 3.289,96 kn od 01.05.2011. godine pa do isplate,

- 3.316,75 kn od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- 3.294,43 kn od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- 3.321,21 kn od 01.09.2011. godine pa do isplate,

- 3.334,60 kn od 01.10.2011. godine pa do isplate,

- 3.339,07 kn od 01.11.2011. godine pa do isplate,

- 3.348,00 kn od 01.12.2011. godine pa do isplate,

- 3.361,39 kn od 01.01.2012. godine pa do isplate,

- 3.379,24 kn od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- 3.379,24 kn od 01.03.2012. godine pa do isplate,

- 3.352,46 kn od 01.04.2012. godine pa do isplate,

- 3.352,46 kn od 01.05.2012. godine pa do isplate,

- 3.370,32 kn od 01.06.2012. godine pa do isplate,

- 3.352,46 kn od 01.07.2012. godine pa do isplate,

- 3.352,46 kn od 01.08.2012. godine pa do isplate,

- 3.330,14 kn od 01.09.2012. godine pa do isplate,

- 3.321,21 kn od 01.10.2012. godine pa do isplate,

- 3.356,92 kn od 01.11.2012. godine pa do isplate,

- 3.365,85 kn od 01.12.2012. godine pa do isplate,

- 3.365,85 kn od 01.01.2013. godine pa do isplate,

- 3.383,71 kn od 01.02.2013. godine pa do isplate,

- 3.383,71 kn od 01.03.2013. godine pa do isplate,

- 3.383,71 kn od 01.04.2013. godine pa do isplate,

- 3.388,17 kn od 01.05.2013. godine pa do isplate,

- 3.374,78 kn od 01.06.2013. godine pa do isplate,

- 3.325,68 kn od 01.07.2013. godine pa do isplate,

- 3.343,53 kn od 01.08.2013. godine pa do isplate,              

- 3.374,78 kn od 01.09.2013. godine pa do isplate,              

- 3.392,64 kn od 01.10.2013. godine pa do isplate,              

- 3.397,10 kn od 01.11.2013. godine pa do isplate,              

- 3.406,03 kn od 01.12.2013. godine pa do isplate,              

- 3.401,56 kn od 01.01.2014. godine pa do isplate,              

- 3.414,96 kn od 01.02.2014. godine pa do isplate,              

- 3.414,96 kn od 01.03.2014. godine pa do isplate,              

- 3.414,96 kn od 01.04.2014. godine pa do isplate,              

- 3.392,64 kn od 01.05.2014. godine pa do isplate,              

- 3.383,71 kn od 01.06.2014. godine pa do isplate,              

- 3.374,78 kn od 01.07.2014. godine pa do isplate,              

i to po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. », kao neosnovan.

              II              Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 14.406,25 kuna, sa zateznim kamatama tekućima od dana presuđenja do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3% poena, koju stopu utvrđuje HNB, u roku 15 dana.

              III              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog parničnog postupka."

              Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je presuda zasnovana na dokazima koji su dostavljeni nakon zaključenja prethodnog postupka (izvadak iz zemljišne knjige). Smatra da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i proturječni. Tužbeni zahtjev temelji na okolnostima da je tuženik predmetnu nekretninu u utuženom razdoblju koristio bez valjane pravne osnove, radi čega se neosnovano obogatio za visinu najamnine koju bi inače trebao plaćati tužitelju. Nejasno je zašto sud smatra da je tužitelj bio dužan dokazati da je predmetnu nekretninu imao namjeru iznajmljivati, kao ni od kojeg bi utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva bila savjesnost tužitelju. Prilikom obrazlaganja presude sud se bavio pitanjem savjesnosti tužitelja, propuštajući ocijeniti postupanje tuženika koji nije ispunio svoju ugovornu obvezu predaje nekretnine u posjed tužitelju, niti je dostavio brisovno očitovanje bez kojeg tužitelj nije bio u mogućnosti ishoditi uknjižbu prava vlasništva. Pogrešno je utvrđeno da tužitelj, s obzirom na to da nije upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, ne može s uspjehom ostvariti utuženu tražbinu, jer je Ugovorom o kupoprodaji od 7. kolovoza 2006. tuženik na tužitelja prenio sva ovlaštenja koja proizlaze iz prava vlasništva. Sud utvrđuje da je postupanjem tužitelja suprotno pravilu dobrog domaćina koje očekuje savjesnost, odnosno pažnju u ostvarivanju prava prema čl. 10. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik nije postupao savjesno u ispunjenju svoje obveze, zbog čega je pogrešno primijenjena navedena odredba Zakona o obveznim odnosima. U međusobnim odnosima stranaka tužitelj, koji je isplatio kupoprodajnu cijenu, na predmetnoj nekretnini ima veća prava od tuženika koji je formalno ostao uknjižen kao vlasnik, ali faktično je nema pravo posjedovati i koristiti još od 2006. godine. Sud je osnovanost tužbenog zahtjeva procjenjivao prema odredbama koje uređuju odštetni zahtjev zbog izmakle koristi, a zahtjev se činjenično i pravno temelji na potraživanju koristi koju je tuženik stekao korištenjem nekretnine u vlasništvu tužitelja. Osporava i odluku o troškovima postupka. Predlaže preinaku pobijane presude usvajanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova postupka, a podredno ukidanje presude i upućivanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              U odgovoru na žalbu, tuženik osporava žalbene navode tužitelja, ističući da nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka, da tužitelj nije dokazao pretpostavke iz odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima te da sud pobijanu presudu ne temelji na odredbama koje uređuju naknadu štete zbog izmakle koristi već na činjenici da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine i da nije bio savjestan. Predlaže da se odbije žalba kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda, zahtijevajući trošak sastava odgovora na žalbu.

              Žalba je osnovana.

              Neosnovana je tvrdnja tužitelja da je presuda zasnovana na dokazima koji su dostavljeni nakon zaključenja prethodnog postupka (izvadak iz zemljišne knjige), jer je tužitelj uz tužbu podnesenu 21. srpnja 2014. dostavio izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu, tako da izvadak iz zemljišne knjige kojega je dostavio tuženik na ročištu 7. rujna 2016. ne predstavlja novi dokaz koji nije prezentiran do zaključenja prethodnog postupka.

              Suprotno žalbenim navodima, u presudi su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te se presuda može ispitati, dakle nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

              Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj žalbeni sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

              Stoga žalba iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 202.897,48 kn za razdoblje od srpnja 2009. do srpnja 2014. godine na ime korištenja predmetnom nekretninom bez valjane pravne osnove i neosnovanog obogaćenja za visinu najamnine koju bi tuženik inače morao plaćati, sukladno odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO).

              Na temelju činjeničnih utvrđenja:

              - da je tužitelj s tuženikom 7. kolovoza 2006. zaključio Ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine kojim su u odredbi čl. 4. ugovorili da će prodavatelj (tuženik) predmetnu nekretninu predati slobodnu od osoba i stvari u posjed kupcu, ovdje tužitelju, u roku od 30 dana po isplati cjelokupne kupoprodajne cijene, tj. najkasnije do 16. studenoga 2006.,

              - da je predmetni ugovor sastavljen kao ovršna isprava, što znači da je tužitelj bio ovlašten po proteku 30 dana od isplate kupoprodajne cijene, već 2006. godine, zatražiti iseljenje tuženika iz nekretnine, što nije učinio do 2014. godine,

              - da je tužitelj protiv tuženika pokrenuo ovršni postupak pod brojem Ovrs-126/14, radi iseljenja tuženika, u kojem je prema sadržaju zapisnika od 9. ožujka 2015., ovrha radi ispražnjenja i predaje dovršena taj dan,

              - da tužitelj nije vlasnik sporne nekretnine, jer je u izvatku iz zemljišne knjige kao vlasnik upisan tuženik,

              prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj mogao daleko ranije biti u posjedu nekretnine da je tada pokrenuo ovršni postupak te bi iseljenje tuženika bilo okončano do 1. srpnja 2009. pa utužena tražbina ne bi ni nastala, pa s obzirom na ovako nesavjesno postupanje tužitelja, suprotno pravilu dobrog domaćina (čl. 10. ZOO), tužitelj ne može s uspjehom tražiti od tuženika utuženi iznos odnosno na njega prebacivati eventualnu štetu, dakle osnova tražbine tužitelja ne postoji, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen.

              U čl. 5. Ugovora o kupoprodaji nekretnine, ugovorne strane su suglasno utvrdile da će prodavatelj predati kupcu posjed kupljene nekretnine opisane u čl. 2. toga ugovora, slobodne od osoba i stvari u roku od 30 dana po isplati cjelokupne kupoprodajne cijene, kako je naznačeno u čl. 3. toga ugovora.

              Dakle, obveza je tuženika, kao prodavatelja iz predmetnog Ugovora, da tužitelju, kao kupcu, preda posjed kupljene nekretnine u roku od 30 dana od isplate cjelokupne kupoprodajne cijene.

              Prema čl. 10. st. 1. ZOO, sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa, (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

              S obzirom na to da tuženik u ugovorenom roku nije ispunio svoju ugovornu obvezu (predaja nekretnine u posjed kupcu), to je on povrijedio citiranu odredbu čl. 10. st. 1. ZOO, a ne tužitelj, koji je svoju ugovornu obvezu (isplatu kupoprodajne cijene) uredno i na vrijeme izvršio.

              U činjeničnom supstratu tužbe tužitelj se poziva na to da tuženik od 17. studenoga 2006. koristi predmetnu nekretninu bez valjane pravne osnove te kako za korištenje te nekretnine nije plaćao nikakvu naknadu (najamninu) tužitelju, da se isti neosnovano obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, čime je stekao korist koju je obvezan naknaditi tužitelju, sukladno odredbi čl. 1120. ZOO i to u nominalnom iznosu najamnine kako bi dospijevala na naplatu.

              Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. glede pitanja primjene i tumačenja odredbe čl. 1120. ZOO (uporaba tuđe stvari u svoju korist) te pitanja primjene i tumačenja odredbi čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15.-pročišćeni tekst; dalje ZVDSP) (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika) zauzeto je pravno shvaćanje:

              "Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku nadoknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje."

              Dakle, kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari, plaćanjem vrijednosti postignute koristi u smislu odredbe čl. 1120. ZOO moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar uporabljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari, dok u situaciji kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed, naknada koristi prosuđuje se prema odredbama čl. 164. i čl. 165. ZVDSP.

              U konkretnom slučaju tužitelj je protiv tuženika 20. svibnja 2014. pod brojem Ovrs-126/14 pokrenuo ovršni postupak radi ispražnjenja i predaje u posjed, u kojem je 5. ožujka 2015. predmetna nekretnina po sudskom ovršitelju ispražnjena i predana ovrhovoditelju.

              Tužitelj se na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 7. kolovoza 2006., iako isti sadrži klauzulu intabulandi, nije upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine te se tuženik od 17. studenoga 2006., protekom roka od 30 dana po isplati kupoprodajne cijene, nalazi u posjedu predmetne nekretnine bez valjane pravne osnove.

              Dakle, tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za bespravno korištenje predmetne nekretnine nije vlasničkopravne (stvarnopravne) naravi, u kojem slučaju bi pravna osnova toga zahtjeva bila u odredbama čl. 164. i čl. 165. ZVDSP ili u odredbi čl. 1120. ZOO.

              Prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP, sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva; a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan.

              Tužiteljev zahtjev proizlazi iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine, u vidu ugovorne obveze tuženika da mu preda nekretninu u posjed, dakle obveznopravne je naravi, pa sporni pravni odnos treba raspraviti i ocijeniti u svjetlu odredaba o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. do 1117. ZOO.

              Zbog pogrešnog pravnog pristupa, smatrajući da osnova tužiteljeve tražbine ne postoji zbog njegove nesavjesnosti te da zahtjev tužitelja ima odštetni karakter, prvostupanjski sud nije ocjenjivao zahtjev tužitelja kroz institut stjecanja bez osnove, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će kompletirati činjenično stanje u sporu stranaka te će o tužbenom zahtjevu donijeti novu odluku, kao i o troškovima parničnog postupka, uključujući i troškove u povodu žalbe tužitelja (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

U Zadru 18. rujna 2019.