Broj: Rev 3104/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. W. (ranije V.) iz M., OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva V. & D. d.o.o., R., protiv tuženice M. J. iz T., OIB: ... , koju zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u iz R., radi utvrđenja ništetnosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i radi raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-464/2019-3 od 7. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama poslovni broj P-5231/15 od 21. srpnja 2017., u sjednici održanoj 18. rujna 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen 21.12.2010. godine između A. V. i K. V. kao primatelja uzdržavanja i M. J. kao davateljice uzdržavanja, koji ugovor je kao privatna isprava potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika V. Š. sa sjedištem u Č., pod posl. brojem OV-620/11 od 10.02.2011. godine.

 

2. Nalaže se Općinskom sudu u Delnicama, Stalna služba u Čabru, brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovu postojanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 21.12.2010. godine, provedenog pod posl. brojem Z-63/11 i 62/12 i uspostava zemljišnoknjižnog stanja na svim nekretninama upisanim u z.k.u.br. 1286 k.o. Č., svim nekretninama upisanim u z.k.ul.br. 497 k.o. Č., k.č.br. 3937 upisana u z.k.ul.br. 318 k.o. G., k.č.br. 7793 upisana u z.k.ul.br. 485 k.o. Č. i k.č.br. 7418 upisane u z.k.ul.br. 523 k.o. Č. (ranije 112), kakvo je bilo prije zemljišnoknjižne provedbe navedenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 21.12.2010. godine.

 

3. Tužene su dužne solidarno tužitelju naknaditi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05) počam od dana donošenja odluke pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Odbija se eventualni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Raskida se Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen 21.12.2010. godine između A. V. i K. V. kao primatelja uzdržavanja i M. J. kao davateljice uzdržavanja, koji ugovor je kao privatna isprava potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika V. Š. sa sjedištem u Č., pod posl. brojem OV-620/11 od 10.02.2011. godine.

 

2. Nalaže se Općinskom sudu u Delnicama Stalna služba u Čabru, brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovu postojanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 21.12.2010. godine, provedenog pod posl. brojem Z-63/11 i 62/12, i uspostava zemljišnoknjižnog stanja na svim nekretninama upisanim u z.k.u.br. 1286 k.o. Č., na svim nekretninama upisanim u z.k.ul.br. 497 k.o. Č., k.č.br. 3937 upisana u z.k.ul.br. 318 k.o. G., k.č.br. 7793 upisana u z.k.ul.br. 485 k.o. Č. i k.č.br. 7418 upisane u z.k.ul.br. 523 k.o. Č. (ranije 112), kakvo je bilo prije zemljišnoknjižne provedbe navedenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 21.12.2010. godine.

 

3. Tužene su dužne solidarno tužitelju naknaditi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05) počam od dana donošenja odluke pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

III. Nalaže se tužitelju da 1. i 2 tuženicama nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 56.920,88 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženica za naknadu troškova odbija.“

 

Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama poslovni broj P-5231/15 od 21. srpnja 2017.

 

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu.“

 

Protiv drugostupanjske presude, i to, kako to proizlazi iz sadržaja revizije, onoga njenoga dijela kojim je odbijena njegova žalba kao neosnovana, tužitelj je podnio reviziju izričito naslovljenu kao „izvanredna revizija“ i uz izričito pozivanje na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) i navod da „odluka u predmetnom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“ te je i postavio dva pravna pitanja koja je okarakterizirao kao materijalnopravna i predložio je ovom revizijskom sudu da preinači drugostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev ili da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženica je predložila da se revizija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana i postavila je zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Vrijednost predmeta spora u ovoj parnici, ujedno i vrijednost predmeta spora pobijanoga dijela drugostupanjske presude, iznosi 201.000,00 kn. Stoga je protiv drugostupanjske presude dopušteno izjaviti (redovnu) reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, a na temelju toč. 1. toga stavka. Zbog toga protiv drugostupanjske presude nije dopuštena (izvanredna) revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP jer je reviziju prema toj odredbi dopušteno izjaviti ako nije dopuštena revizija iz st. 1. Stoga je ovaj sud predmetnu reviziju u cijelosti cijenio kao onu iz čl. 382. st. 1. ZPP, a pravna pitanja koja su postavljena cijenjena su kao revizijski razlozi zbog kojih je takvu reviziju dopušteno izjaviti (čl. 385. st. 1. i 2. ZPP).

 

Pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

Predmet spora (po glavnom tužbenom zahtjevu) je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog 21. prosinca 2010. između A. V. i K. V. (roditelja tužitelja F. W. i tuženice M. J.) kao primatelja uzdržavanja i M. J. (tuženice) kao davateljice uzdržavanja, a solemniziranog kod javnog bilježnika 10. veljače 2011. A. V. je umro prije pokretanja parnice, a tužba je podnesena protiv K. V. i M. J. kao tuženica. Tijekom parnice umrla je tuženica K. V. te je postupak protiv tuženice M. J. nastavljen i kao protiv nasljednice K. V..

 

Zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju tužitelj temelji na tvrdnjama:

 

- o nesposobnosti za rasuđivanje sada pokojnoga A. V.,

 

- o izostanaku aleatornosti,

 

- o prividnosti ugovora, jer da on ne predstavlja pravu volju ugovornih stranaka,

 

- o protivnosti ugovora moralu, jer da je u pitanju iskorištavanje tuđe nevolje odnosno da ga je tuženica M. J. sklopila radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi.

 

Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju tužitelj temelji na tvrdnji da tuženica M. J. ugovor nije izvršavala.

 

U prvostupanjskom je postupku utvrđeno:

 

- da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužiteljevih roditelja, primatelja uzdržavanja i tuženice M. J., davateljice uzdržavanja,  kojoj su primatelji uzdržavanja također roditelji, a tužitelj joj je stoga brat,

 

- da je sada pokojni primatelj uzdržavanja A. V. u vrijeme sklapanja navedenog ugovora bio sposoban za rasuđivanje (što je utvrđeno na temelju interdisciplinarnog sudskog vještačenja u koje su, zbog naravi njegove bolesti, bili uključeni pshiolozi, internisti-nefrolozi i neurolozi) odnosno da je u vrijeme sklapanja toga ugovora mogao shvatiti značaj svoga postupanja,

 

- da ugovor odgovara pravoj volji stranaka,

 

- da ne postoji ni jedna okolnost koja bi dala osnovu za zaključak da davateljica uzdržavanja nije imala namjeru pomagati primateljima uzdržavanja,

 

- da je tuženica ugovor i izvršavala te da je oca uzdržavala nepunih devet mjeseci od solemnizacije ugovora do smrti, a majku još sljedećih pet godina nakon smrti oca, odnosno da je tuženica majku uzdržavala u skladu s ugovorom i u vrijeme zaključenja glavne rasprave, dok je ona još bila stranka u postupku (jedna od tuženica) koja  ni na koji način nije osporila izvršavanje toga ugovora.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi ocijenili da je primatelj uzdržavanja A. V. u skladu s odredbom čl. 276. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) za sklapanje predmetnog ugovora imao poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora te da taj ugovor nije ništetan u smislu odredbe čl. 322. toga Zakona, jer, suprotno tužiteljevoj tvrdnji, nije protivan moralu. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje da je tuženica ugovor sklopila s namjerom da stekne imovinu davatelja uzdržavanja, istaknuto je da davatelji uzdržavanja ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i sklapaju da bi stekli imovinu primatelja uzdržavanja koja je predmet ugovora i da ta njihova želja nije protivna prisilnim propisima ili moralu u smislu čl. 322. ZOO, iz čega slijedi da je postojala osnova i da je ona bila dopuštena, ali da je tuženica doista imala i namjeru uzdržavati roditelje. Što se tiče tužiteljeva pozivanja na načelo jednake vrijednosti činidaba prema odredbi čl. 7. ZOO drugostupanjski je sud istaknuo da moguće odstupanje od takvog načela ne može kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imati za posljedicu ništetnost ugovora, jer uvijek postoji neizvjesnost u vezi s imovinskom koristi davatelja uzdržavanja odnosno neizvjesnost o tome koju će vrijednost u ispunjenju ugovorne obveze davatelj uzdržavanja ostvariti, odnosno, hoće li ona biti manja ili veća od vrijednosti imovine koju će steći.

 

Kako je već navedeno, predmetna je revizija sastavljena kao (izvanredna) revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP) ovaj je sud, na temelju sadržaja predmetne revizije, uzevši u obzir i pravna pitanja koja je revident u njoj postavio smatrajući da od odgovora na njih ovisi odluka o sporu i da su ona važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a pogrešno držeći da mu je protiv predmetne drugostupanjske presude dopušteno podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, utvrdio da se može uzeti da se drugostupanjska presuda pobija zbog:

 

- bitne povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP, kroz revizijsku tvrdnju da je „drugostupanjski sud propustio ispitati povrede prvostupanjske presude te je istu nekritički potvrdio, ne osvrćući se na ukazane žalbene razloge“ i

- pogrešne primjene materijalnoga prava i to odredbe čl. 332. st. 1. ZOO, kroz revizijsku tvrdnju da su nižestupanjski sudovi pogrešno utvrdili da predmetni ugovor nije nemoralan, uz ponavljanje tvrdnje o „nedopuštenosti motiva“ za sklapanje ugovora na strani tuženic, davateljice uzdržavanja kao i odredbe čl. 273. st. 2. ZOO, uz ponavljanje tvrdnje o „nedopuštenosti pobude“ zbog kojih je ugovor sklopljen.

 

Suprotno revizijskim navodima, obrazloženje drugostupanjske presude ukazuje na to da je drugostupanjski sud ispitujući tužiteljevu žalbu protiv prvostupanjske presude ocijenio sve odlučne žalbene navode i obrazložio zašto oni nisu osnovani.

 

Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka.

 

Ukazujući pak na navodnu pogrešnu primjenu materijalnoga prava tužitelj u reviziji samo ponavlja tvrdnje o „nedopuštenosti motiva“ i „nedopuštenosti pobude“ za sklapanje ugovora te o nedostatku aleatornosti, pritom se pozivajući na svoje viđenje činjeničnoga stanja, suprotno onom utvrđenom u postupku koji je prethodio revizijskom, dok se u preostalom, većem dijelu sadržaja, revizija svodi i na osporavanje utvrđenih činjenica glede sposobnosti primatelja uzdržavanja za sklapanje predmetnoga ugovora kroz ponavljanje, u postupku pred prvostupanjskim sudom valjano otklonjenih, prigovora nalazu i mišljenju vještaka te na osporavanje utvrđene činjenice da je tuženica izvršavala predmetni ugovor. Ovim revizijskim navodima tužitelj ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što nije dopušten revizijski razlog (čl. 385. ZPP).

 

S obzirom na navedeno, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava. Pritom se napominje da eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim se traži sudski raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju uopće ne može biti osnovan na temelju tvrdnje o neizvršavanju ugovornih obveza davatelja uzdržavanja, jer u slučaju neispunjenja ugovornih obveza taj ugovor mogu raskinuti stranke (čl. 583. st. 3. u vezi s čl. 589. ZOO), a sudski se raskid takvoga ugovora može tražiti samo ako ugovorne stranke prema ugovoru žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv (čl. 583. st. 2. u vezi s čl. 589. ZOO) te, kao i raskid svakog drugog ugovora, zbog promijenjenih okolnosti, a pod pretpostavkama iz odredbe čl. 369. ZOO.

 

S obzirom na navedeno, valjalo je tužiteljevu reviziju na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu (toč. I. izreke).

 

Tuženici nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke.

 

Zagreb, 18. rujna 2019.