Broj: Gž-1665/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. F. d.o.o. u stečaju iz P.,OIB: ..., zastupan po stečajnom upravitelju Z. M. iz O. a on po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Z. i P. d.o.o. iz O., protiv prvotuženika I. V. O.: .. i drugotuženice J. V. O.: .., oboje iz L., zastupani po punomoćniku I. Ž., odvjetniku iz S. B., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-308/2017 od 2. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-308/2017 od 2. srpnja 2018. u točki I. izreke i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđuje se da pravni posao darovanja temeljen na Darovnom ugovoru od 10. prosinca 2015., koji je ugovor javnobilježnički ovjeren u dijelu potpisa prvotuženika I. V. i drugotuženice J. V., po javnom bilježniku R.-A. Č. iz S. B. na dan 10. prosinca 2015., pod poslovnim brojem OV-8980/15, a sklopljen između tuženika, nema pravni učinak prema tužitelju i to u mjeri koja je potrebna za namirenje novčane tražbine tužitelja u visini od 159.040,19 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na dužni iznos od 3. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila na zadnji dan polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, kao i troškova parničnog postupka u iznosu od 18.443,30 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na dužni iznos od 24. travnja 2014. do isplate po stopi preciziranoj u izreci presude i troškovima ovog postupka, te je naloženo drugotuženici J. V. trpjeti da tužitelj u ovršnom postupku namiri svoje cjelokupno potraživanje zajedno sa kamatama i troškovima.

 

              U točki II. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno naknade troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 15.785,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja, tj. 2. srpnja 2018. pa do isplate, po stopi preciziranoj u izreci presude u roku od 15 dana dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj odbijen.

 

              Protiv presude zajedničku žalbu podnose tuženici pobijajući točku I. izreke i dosuđujući dio odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke, pozivom na sve žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP).

 

Predlažu presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te potražuju trošak parničnog postupka uključujući i trošak žalbe.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno da su tuženici bračni drugovi koji su brak sklopili 5. listopada 2002., da je za vrijeme trajanja braka na zemljištu koje je prvotuženiku I. V. darovao njegov otac, sagrađena obiteljska kuća, najvećim dijelom poticajnim, nepovratnim sredstvima Ministarstva sukladno Ugovoru o darovanju osnovnog građevinskog materijala ovjerenog 25. rujna 2009., da tužitelj kao vjerovnik ima novčanu tražbinu prema prvotuženiku I. V. temeljem presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-924/13 od 24. travnja 2015. koja je postala pravomoćna dana 14. siječnja 2016. a ovršna dana 17. veljače 2016., i to u visini od 159.040,19 kn na ime glavnice i 18.443,30 kn na ime troškova postupka, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, da je prvotuženik I. V. kao darovatelj dana 10. prosinca 2015. sa svojom suprugom drugotuženicom J. V. kao obdarenicom sklopio Ugovor o darovanju (dalje Ugovor o darovanju), predmet kojeg su nekretnine iz u z.k. ul. 15 k.o. L. i to čkbr. 139/1 i čkbr. 139/2, pobliže opisane u izreci presude, a u naravi se radi o obiteljskoj kući u kojoj tuženici žive sa zajedničkom djecom, okućnici i zemljištu kod kuće te da je tužitelj prije pokretanja ovoga parničnog postupka protiv prvotuženika I. V. bezuspješno pokušao pred nadležnom Financijskom agencijom provesti ovršni postupak izravne naplate svog potraživanja iz citirane presude.

 

              Ocjenjujući vjerodostojnost Sporazuma bračnih drugova o uređenju imovinsko pravnih odnosa - Bračni ugovor od 5. ožujka 2012. (dalje Sporazum) te vjerodostojnost u tom dijelu iskaza tuženika, koji su tvrdili da su tim bračnim ugovorom koji bi bio sklopljen prije Ugovora o darovanju od 10. prosinca 2015., uredili svoje imovinske bračne odnose sukladno čemu su predmetne nekretnine sporazumno utvrđene bračnom stečevinom koja diobom u cijelosti ima pripasti drugotuženici J. V., sud prvog stupnja istima ne poklanja vjeru te izražava sumnju u vjerodostojnost toga Sporazuma. Obrazloženje je suda da iako iz Sporazuma proizlazi da bi bio sklopljen između tuženika 5. ožujka 2012., zbog činjenice ovjere potpisa tuženika kao ugovornih strana kod javnog bilježnika tek u travnju 2018. te zbog činjenice da su tuženici taj Sporazum predali u spis tek nakon pripremnog ročišta 4. travnja 2018. a postupak je pokrenut u listopadu 2016., prvostupanjski je sud mišljenja da je Sporazum sačinjen tijekom i za potrebe ovog parničnog postupka uz daljnji zaključak da je nelogično da bi tuženici 5. ožujka 2012. zaključili bračni ugovor o diobi bračne stečevine a potom da 10. prosinca 2015. prvotuženik Ugovorom o darovanju prenosi pravo vlasništva istih nekretnina na drugotuženicu.

 

U svezi prigovora tuženika da bi predmetne nekretnine predstavljale bračnu stečevinu tuženika, prvostupanjski sud dalje zaključuje da s obzirom da je drugotuženica vlasništvo predmetnih nekretnina stekla na temelju valjanog pravnog posla Ugovora o darovanju od 10. prosinca 2015., usmjerenog na prijenos prava vlasništva točno određene nekretnine sa dotadašnjeg vlasnika, tj. njezinog supruga ovdje prvotuženika, koje vlasništvo je drugotuženica stekla temeljem uknjižbe u zemljišnim knjigama, tuženici da se stoga ne mogu pozivati na predmijevu o bračnoj stečevini.

 

Dalje, sud prvog stupnja kao bespredmetne otklanja prigovore tuženika da je obiteljska kuća sagrađena građevinskim materijalom darovanim od strane nadležnog ministarstva i da predstavlja bračnu stečevinu, uz stajalište da izvor sredstava nije odlučan za odluku u ovoj pravnoj stvari, obzirom da se u ovoj parnici pobija pravna radnja dužnika, tj. Ugovor o darovanju temeljem kojeg je drugotuženica upisana kao vlasnica u zemljišnim knjigama, zbog čega je tužitelj onemogućen u naplati opisanog potraživanja iz imovine dužnika, ovdje prvotuženika.

 

Neosnovanim nalazi i navode tuženika da je tužitelju ionako onemogućeno raspolaganje predmetnom nekretninom obzirom da na istoj postoji zabilježba zabrane otuđenja nekretnine bez suglasnosti nadležnog Ministarstva, uz obrazloženje da iako je u zemljišnim knjigama upisana navedena zabrana otuđenja nekretnine, koja ionako traje do 2. rujna 2018., navedena činjenica ne utječe na tužiteljevo pravo da traži pobijanje dužnikove pravne radnje nalazeći da tužitelj nije dužan ostvarivati svoje pravo namirenja odmah po okončanju ovoga postupka, već to može učiniti i kasnije, kada će eventualna mogućnost namirenja biti veća.

 

Daljnje je utvrđenje suda da je poduzetom pravnom radnjom koja se odnosi na darovanje predmetnih nekretnina, prvotuženik I. V. doveden u imovno stanje koje potpuno onemogućuje realizaciju tužiteljeve tražbine, cijeneći da su tuženici učinili nespornim da su predmetne nekretnine jedina vrjednija imovina prvotuženika te da isti nema drugih sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine, na što ukazuje i bezuspješan pokušaj izravne naplate pred FINOM, u čemu sud nalazi ispunjenje pretpostavki insolventnosti dužnika i oštećenja vjerovnika. 

 

Na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud nalazi da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz kumulativnog ispunjenja općih zakonskih pretpostavki iz odredbe članka 66. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje ZOO) za pobijanje pravnih radnji dužnika, utvrdivši da tužitelj ima dospjelo potraživanje prema prvotuženiku I. V. koje je utvrđeno pravomoćnom presudom poslovni broj P-924/2013 od 24. travnja 2013., da je pobijana pravna radnja Ugovor o darovanju od 10. prosinca 2015. poduzeta na štetu tužitelja kao vjerovnika jer prvotuženik nema druge imovine iz koje bi tužitelj naplatio svoje potraživanje.

 

Osim toga, kako se radi o darovanju kao besplatnom pravnom raspolaganju učinjenom između bračnih drugova to prvostupanjski sud utvrđuje da su ispunjenje i posebne pretpostavke iz odredbe članka 67. stavak 2. i 3. ZOO-a prema kojima se u takvom slučaju pretpostavlja da je dužniku, ovdje prvotuženiku I. V., bilo poznato da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, ovdje tužitelju, a osim toga ne zahtijeva se da je trećoj osobi, ovdje drugotuženici J. V., to bilo poznato ili moglo biti poznato te ovim utvrđenjem otklanja kao neosnovan prigovor tuženika da se ne mogu pobijati besplatna pravna raspolaganja.

 

Stoga, nalazeći da su ispunjene sve pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, sud prvog stupnja donosi pobijanu presudu kojom udovoljava paulijanskoj tužbi dok o parničnom trošku odlučuje pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem presude bila počinjena neka od tih procesnih povreda pa tako niti povreda postupka iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upiru tuženici budući da pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge, istu je moguće ispitati, te nema proturječnosti niti nedostataka.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u obrazloženju presude.  

 

              U tom pravcu valjano je utvrđenje prvostupanjskog suda o kumulativnom ispunjenju svih općih pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji predviđenih odredbom članka 66. ZOO-a a to su dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, pravna radnja dužnika, insolventnost dužnika i postojanje oštećenja vjerovnika a sud prvog stupnja je za svaku od navedenih pretpostavki dao obrazloženje koje u svemu prihvaća i ovaj sud. 

 

              Jednako tako pravilno je sud prvog stupnja zaključio i o ispunjenosti posebnih pretpostavki iz odredbe članka 67. stavak 2. i 3. ZOO-a jer se kod besplatnih raspolaganja poduzetih između bračnih drugova (kvazipaulijanska tužba) znanje dužnika (u ovom slučaju provotuženika I. V.) presumira a znanje trećih osoba (u ovom slučaju drugotuženice J. V.) se ne traži, a riječ je o neoborivoj zakonskoj presumpciji.

 

              Pritom se napominje da tijekom postupka nije bilo dvojbeno pitanje pasivne legitimacije tuženika postavljene sukladno članku 69. stavak 2. ZOO-a kao niti poštivanje roka za podnošenje predmetne tužbe, koji rok je propisan odredbom članka 71. ZOO-a. 

 

              Tuženici podnesenom žalbom posebno ne dovode u pitanje ispunjenje gornjih općih i posebnih pretpostavki za primjenu ovog instituta obveznog prava.

 

              Žalbom tuženici ponavljaju tvrdnje iznesene tijekom prvostupanjskog postupka a to je da nekretnine koje su bile predmetom prijepornog Ugovora o darovanju predstavljaju bračnu stečevinu stranaka u pogledu koje da su bračni drugovi postigli sporazum o diobi prema kojem su predmetne nekretnine u cijelosti pripale drugotuženici J. V. a Ugovorom o darovanju da su tuženici samo uredili postojeće obiteljske imovinske odnose.

 

Navedeni žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, drugotuženica J. V. ne spori činjenicu da je njezin suprug prvotuženik I. V. u zemljišnim knjigama u vrijeme darovanja bio upisan kao jedini vlasnik ovih nekretnina a prema odredbi članka 8. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96., 137/99., 73/00., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13. i 60/13.), koji je tada bio na snazi, postoji zakonska presumpcija da zemljišna knjiga, istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine. Osim toga, u konkretnom slučaju drugotuženica J. V. je vlasništvo predmetnih nekretnina stekla na temelju valjanog pravnog posla - Ugovora o darovanju koji je za cilj imao prijenos prava vlasništva točno određenih nekretnina s dotadašnjeg zemljišnoknjižnog vlasnika (prvotuženika I. V.) na drugotuženicu J. V., uknjižbom u zemljišne knjige.

 

Stoga, kod takvog stanja stvari, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da ne može drugotuženica J. V. tijekom predmetnog postupka s uspjehom isticati presumpciju o bračnoj stečevini iz odredbe članka 249. stavak 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj: 116/03., 117/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11, 25.15. i 5/15.), koji se primjenjivao u relevantnom razdoblju a koje stajalište je podudarno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj Rev-1379/2009 od 12. listopada 2011. i broj Rev-577/2012 od 16. lipnja 2015.

 

Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da bi predmetni tužbeni zahtjev trebao sadržavati sredstvo ovrhe i zahtjev da se drugotuženica J. V. može osloboditi obveze ukoliko plati iznos od 159.040,19 kn s pripadajućom kamatom. Ne radi o prijedlogu za ovrhu niti je tužitelj u tužbi postavio facultas alternativu u smislu odredbe članka 327. ZPP-a. Tužbeni zahtjev postavljen je sukladno odredbi članka 186. stavak 1. ZPP-a, a tuženici mogu izbjeći pobijanje u slučaju da ispune dužnikovu obvezu sukladno odredbi članka 69. stavak 4. ZOO-a. 

 

Slijedom svega obrazloženog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke presude, kao nepobijan ostaje neizmijenjen.

 

U Rijeci 18. rujna 2019.