Broj: Gž-761/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Franke Zenić, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. K. iz Z., … OIB: …, zastupane po punomoćniku D. K., odvjetniku iz O. d. L. & K. j.t.d Z., protiv tuženika S. F. iz B., … OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku u O. d. M. i partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5682/09 od 31. siječnja 2019. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-5682/09 od 15. veljače 2019. i žalbi tuženika protiv rješenja istog suda poslovni broj P-5682/09 od 15. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice N. K. i tuženika S. F. te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5682/09 od 31. siječnja 2019. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-5682/09 od 15. veljače 2019.

 

2. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice N. K. i tuženika S. F. za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika S. F. i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5682/09 od 15. veljače 2019.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom odlučeno je:

" I. / Nalaže se tuženiku S. F. iz B., naknaditi tužiteljici N. K. iz Z., iznos od 107.001,26 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.06.2007. do isplate i to po stopi do 31.12.2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II./ Nalaže se tuženiku S. F. iz B., naknaditi tužiteljici N. K. iz Z., s naslova naknade imovinske štete u vidu izmakle koristi isplati iznos od 37.272,00 kn  zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

 

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.01.2008. do isplate,

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.02.2008. do isplate,

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.03.2008. do isplate,

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.04.2008. do isplate,

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.05.2008. do isplate,

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.06.2008. do isplate,

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.07.2008. do isplate,

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.08.2008. do isplate,

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.09.2008. do isplate,

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.10.2008. do isplate,

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.11.2008. do isplate,

- na iznos od 3.106,00 kn od 06.12.2008. do isplate,

 

i to od svakog pojedinog dana dospijeća do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana

 

III./ Odbija se tužiteljica s dijelom zahtjeva u iznosu od 31.612,32 kn, kao neosnovanim.

 

IV./ Nalaže se tuženiku S. F. iz B., naknaditi tužiteljici N. K. iz Z., prouzročeni parnični trošak u iznosu od 45.748,95 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

V./ Nalaže se tužiteljici N. K. iz Z., naknaditi tuženiku S. F. iz B., prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.228,12 kn, u roku 15 dana.

 

Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

 

«Ispravlja se presuda ovog suda poslovni broj P-5682/09-78 od dana 31. siječnja 2019., u zaglavlju presude tako da umjesto poslovnog broja presude na svakoj strani "P-6582/09-78" treba pravilno pisati "P-5682/09-78".

 

Ispravlja se presuda ovog suda poslovni broj P-5682/09-78 od 31. siječnja 2019. na prvoj strani, u uvodu presude, četvrti red odozgora, tako da umjesto adrese tuženika S. F. i. Z. U. J. T. 1. t. p. p. S. F. iz B.".»

 

Protiv navedene presude, u dijelu pod toč. III., IV. i V. izreke, žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

 

U žalbi ističe da je sud ispravno utvrdio da, zbog skrivenih nedostataka nekretnine, tužiteljici pripada pravo na sniženje kupoprodajne cijene temeljem čl. 410. st. 1. toč. 3. Zakona o obveznim odnosima. Zbog toga je sud prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 107.001,26 kn sa zateznom kamatom, kako je određeno u točki I. izreke presude. Nadalje, tužiteljica pored tog iznosa ima pravo i na naknadu imovinske štete u vidu izmakle koristi jer nekretninu upravo zbog postojanja skrivenih nedostataka (ponajviše zbog neispravnog dimnjaka zbog kojeg je stan bio bez grijanja i tople vode) nije bila u mogućnosti iznajmljivati trećim osobama, iako je imala tu namjeru, odnosno stan je kupila zbog tog razloga. Sud je prihvatio da tužiteljici pripada naknada štete zbog nemogućnosti najma predmetnog stana (točka II. izreke presude), međutim, tek od siječnja 2008., a ne od srpnja 2007. otkad je tužiteljica ušla u posjed. Naime, sud smatra da "tužiteljica nije imala u tom razdoblju namjeru iznajmljivanja predmetne nekretnine jer je (op.a. u studenom 2007.) počela raditi radove na unutrašnjem rasporedu prostorija, odnosno prema svojoj želji" pa da "tužiteljici ne pripada naknada za iznajmljivanje do prosinca 2007. do kada bi takvi radovi očekivano trajali." Tužiteljica ističe da ovakav zaključak suda ne proizlazi iz izvedenih dokaza niti iz tužiteljičinog iskaza. Žaliteljica nije dala iskaz takvog sadržaja, nego se radi o zaključku suda koji je nepravilno izveden iz iskaza tužiteljice. Stoga se u ovom dijelu pobijane presude ogleda apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom da su razlozi presude u tom dijelu nejasni i proturječni, odnosno, jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju tužiteljičinog iskaza i samog tog iskaza danog na zapisnik 9. prosinca 2010. Dio tužiteljičinog iskaza u kojem opisuje radove na stanu u studenom 2007. odnosi se na trenutak kada tužiteljica otkriva da i parket predmetne nekretnine ima nedostatke. Stoga je nejasno zašto sud pridaje tom dijelu iskaza toliki značaj i iz njega izvodi nepravilan zaključak da prije tog trenutka nije imala namjeru iznajmljivanja stana, tim više što je tužiteljica izričito iskazala na poseban upit suda i na završetku iskaza da je njena namjera pri kupnji stana bila iznajmljivanje te da stan nije iznajmila jer od stupanja u posjed do prosinca 2007., kada je privremeno i uvjetno riješila problem grijanja, nije mogla iznajmiti takav stan - bez grijanja i tople vode. Stoga je tužiteljica za cijelo to razdoblje zahtijevala iznos najamnine koju nije mogla ostvarivati zbog skrivenog nedostatka stana (17 x 3.106,00 kn tj. 52.802,00 kn). Prema tome, zaključak suda da tužiteljica prvih nekoliko mjeseci nije imala namjeru iznajmljivati taj stan, iako je iskazala sasvim suprotno, nema podlogu u izvedenim dokazima, niti je sud dao valjane razloge za takav, po mišljenju tužiteljice, nelogičan stav. Istovremeno je sud zbog toga pogrešno utvrdio činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je tužiteljica nepravilno odbijena s tužbenim zahtjevom (dio točke III. izreke presude) u iznosu od 15.530.00 kn koji predstavlja naknadu za neostvarenu najamninu za prvih utuženih pet mjeseci (5 x 3.106,00 kn = 15.530,00 kn), dok je u preostalom razdoblju od 12 mjeseci tužbeni zahtjev utvrđen osnovanim po istoj pravnoj osnovi u iznosu od 37.272,00 kn (12 x 3.106,00 kn = 37.272,00 kn) točkom II. izreke presude. Prilikom donošenja odluke o troškovima parničnog postupka sud je u pobijanoj točki IV. izreke presude propustio obračunati iznos od 8.750.00 kn + PDV 125%, odnosno ukupno 10.937,50 kn, što bi prema ovako utvrđenom uspjehu u sporu sukladno prvostupanjskoj presudi (uspjeh tužiteljice od 82 %) iznosilo 8.968,75 kn, a koji je iznos sud morao pridodati priznatom trošku od 45.748,95 kn, a što bi onda iznosilo 54.717,70 kn. Naime, vrijednost predmeta spora prema tužbi od 26. lipnja 2009. je iznosila 254.751,00 kn sve do ročišta održanog 9. prosinca 2010. Prema tome, nagrada za zastupanje tužiteljice se, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, za prve tri pravne radnje trebala obračunati barem u dvostruko većem iznosu od onog navedenog u obrazloženju pobijane presude, jer je tada vrijednost predmeta spora bila veća od 250.000,01 kn. Konkretno, za trošak sastava tužbe nagrada iznosi 500 bodova, prema Tbr. 7.1. Tarife (a ne 250), kao i za obrazloženi podnesak od 19. listopada 2009., prema Tbr. 8.1., dok trošak pristupa na ročište 28. lipnja 2010. ako se primjenjuje Tbr. 9.2. kojeg primjenjuje sud, iznosi 250 bodova, a ne 125, premda tužiteljica i dalje (kako je navela i u troškovniku) smatra da se za to ročište od 28. lipnja 2010. trebala primijeniti odredba Tbr. 9.1. Tarife pa bi nagrada iznosila 500 bodova i za to ročište, jer su na njemu punomoćnici stranaka predlagali dokaze i očitovali se o dokaznim prijedlozima, odnosno raspravljali su o glavnoj stvari pa nema razloga za umanjenje od 50 % po Tbr. 9.2. Prema tome, za opisane tri radnje sud je na štetu tužiteljice obračunao ukupno 875 (250 + 250 + 375) bodova manje nego li je to predviđeno po Tarifi. U odnosu na trošak postupka koji je dosuđen tuženiku točkom V. izreke presude, ističe se da je za trošak pristupa na ročišta 14. ožujka 2017. i 31. svibnja 2017., koja je sud ispravno razmatrao na temelju Tbr. 9.5. Tarife, ipak sud pogrešno primijenio opisanu odredbu Tarife, kojom je izričito određeno da za pristup na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja odvjetniku pripada 25 % nagrade od Tbr. 7.1., ali ne više od 50 bodova. Stoga je neosnovano tuženiku nagrada za ta dva ročišta obračunata kao 62,50 bodova po ročištu, umjesto maksimalnih 50 bodova po ročištu. Na opisani način sud je prilikom obrazlaganja odluke o troškovima postupka sadržanima u točkama IV. i V. izreke presude, pogrešno primijenio materijalno pravo i to Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važeću u vrijeme obavljanja radnje. Iz ranije iznesenog dijela žalbe koji se tiče merituma spora, proizlazi da je pobijanom presudom sud trebao prihvatiti tužbeni zahtjev u odnosu na ukupni iznos od 159.803,26 kn (107.001,26 kn + 37.272,00 kn + 15.530,00 kn), što predstavlja uspjeh tužiteljice u sporu od 90,86 %. Prema tome, tužiteljica u tom slučaju ističe da bi, na temelju čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku tuženik trebao nadoknaditi tužiteljici sve troškove koje je ona imala jer bi to značilo da nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

 

Tuženik u odgovoru na žalbu tužiteljice ističe kako sud nije izveo pogrešan zaključak o „pravoj“ namjeri tužiteljice, koja da proizlazi iz pravilnog vrednovanja njenog iskaza. Suprotno tome, tuženik je u žalbi od 15. veljače 2019. iscrpno ukazao zašto je dodjela ikakve naknade štete tužiteljici s tog osnova u cijelosti neutemeljena upravo zbog činjenica utvrđenih tijekom postupka i zbog pravilne primjene materijalnog prava. Utoliko tuženik ponavlja da je zaključak o ikakvoj namjeri tužiteljice u tom smjeru sud proizvoljno utemeljio isključivo na iskazu same tužiteljice, koji u tom dijelu nije supstanciran ni jednim drugim personalnim ili materijalnim dokazom izvedenim tijekom postupka, dok i iz samog tužiteljičinog iskaza (usklađenog u tom dijelu s iskazom tuženika) nedvosmisleno proizlazi da je ista u prijepornom stanu "sama htjela napraviti novi raspored". Stoga tuženik ponavlja da je krajnje neživotno iz tužiteljičina iskaza, bez ikakvog drugog dokaza, zaključiti da bi upravo izrada novog rasporeda interijera stana po želji tužiteljice bila dokazom njene namjere iznajmljivanja stana, jer životna logika nalaže da se životni prostor (stan, kuća) - kakav je predmetni stan (!) - uređuje po vlastitom nahođenju i željama (tj. po vlastitim stilskim i estetskim preferencijama) upravo ako se u istom prostoru želi osobno i trajnije prebivati, dok bi namjera iznajmljivanja prostora podrazumijevala odsustvo takve intervencije u interijer (koja nesporno ima trajne posljedice po izgled istog). Navod da je tužiteljica na raspravi od 9. prosinca 2010. izrijekom potvrdila svoju namjeru iznajmljivanja stana, ista u žalbi promašeno želi prikazati izričitim dokazom da je i u razdoblju od srpnja 2007. do siječnja 2008. imala namjeru iznajmljivanja stanja, što taj dio iskaza nikako ne potvrđuje, jer isti tek predstavlja općenit i vremenski ni u čemu precizirani navod tužiteljice (kao izravno zainteresirane stranke u postupku) kojim ista podupire vlastiti tužbeni zahtjev. Kako i taj dio iskaza tužiteljice nije ni u jednom drugom izvedenom dokazu potvrđen (ili ikako učinjen vjerodostojnim), a kako se u namjeri i okolnosti iznajmljivanja predmetnog stana ne radi o takvoj okolnosti koja ne bi bila objektivno provjerljiva (to nije npr. okolnost povrede prava osobnosti koje se ne može precizno i objektivno dokazati), to sud taj dio iskaza tužiteljice nije smio cijeniti kao vjerodostojan i uvjerljiv te ga time uzeti u obzir pri ocjeni osnovanosti predmetnog dijela tužbenog zahtjeva. U odnosu na dio žalbe tužiteljice u kojem ista pobija odluku o troškovima postupka, tuženik ističe neosnovanost upiranja na odredbu čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku, jer takvu tvrdnju tužiteljica izvodi tek iz očekivanog prihvata dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 15.530,00 kn, čime bi, po daljnjoj tvrdnji tužiteljice, njen uspjeh u postupku iznosio 90,68% pa da bi joj time pripala naknada svih troškova postupka. Glede takvog tumačenja odredbe čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku valja istaknuti da čak i u slučaju kada bi se tužiteljičin uspjeh u sporu odmjerio na 90,68%, a to nije moguće zbog neosnovanosti njenih meritornih žalbenih navoda (usp. naprijed i u žalbi tuženika od 15. veljače 2019.), ni tada tužiteljici ne pripadala cjelina zatraženih troškova postupka, jer uspjeh od neznatno više od 90% nije, ni po prirodi stvari niti po ustaljenoj sudskoj praksi, onakav omjer kakvim bi se moglo tvrditi da bi tuženik ostvario tek neznatan uspjeh u postupku, a u smislu čl. 145. st. 3. Zakona o parničnom postupku. To poglavito kraj činjenice da sukladno odavno ustaljenom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Zaključci sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske, broj 3/80, od 6. lipnja 1980.) pojmove „razmjernog uspjeha“ stranaka valja tumačiti ne samo kvantitativno (tj. u pukom matematički izraženom omjeru), već i kvalitativno cijeneći stvarni utjecaj pojedinih stranačkih dispozicija (zahtjeva, prigovora, dokaznih prijedloga i sl.) na konačan ishod postupka (u smislu prihvaćanja, odnosno, odbijanja dijela tužbenog tužbenog zahtjeva). Na taj način, pravilno cijeneći dispozicije stranaka u njihovoj ukupnosti, ne bi bilo mjesta ocjeni tuženikova uspjeha kao tek neznatnog, sve kad bi i uspjeh tužiteljice (matematički) i bio neznatno iznad 90 %. Slijedom svega naprijed iznijetog, tuženik, ostajući u cijelosti pri navodima i prijedlozima svoje žalbe od 15. veljače 2019., nadležnom županijskom sudu kao sudu drugog stupnja predlaže žalbu tužiteljice od 14. veljače 2019. odbiti kao neosnovanu, uz nalog tužiteljici da tuženiku, pored već svih dosad zatraženih troškova, naknadi i trošak odgovora na žalbu.

 

Protiv navedene presude, u dijelu pod toč. I., II., IV. i V. izreke, žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet u pobijanom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.  

 

U žalbi ističe da je prvostupanjski sud proizvoljnim tumačenjem sadržaja izvedenih dokaza zauzeo zakonski neutemeljen pravni stav pa je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona, jer je presuda u pobijanom dijelu lišena valjanih i razumljivih razloga slijedom čega je ista proturječna. Presudom je prekoračen tužbeni zahtjev, budući se tužiteljica podneskom od 4. srpnja 2018. izričito odrekla tužbenog zahtjeva kojeg je podneskom od 20. travnja 2018. djelomično povukla, dočim je u jednom dijelu tužbeni zahtjev povećala. Podneskom od 4. srpnja 2018. tužiteljica je u bitnome istaknula da je tužbeni zahtjev podneskom od 20. travnja 2018. specificiran u skladu s odredbom čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku te da time tužba nije preinačena pritom negirajući da bi djelomično povukla tužbu navodeći da se odrekla tog smanjenog dijela tužbenog zahtjeva te opreza radi ukazujući na odredbu čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Što se tiče povećanja tužbenog zahtjeva, sukladno podnesku od 20. travnja 2018., tuženik ističe da se ne može primijeniti odredba čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku pa se utoliko i ne može otkloniti protivljenje takvoj preinaci, a u tom smislu je i zauzeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su: IV-148/2018 od 15. lipnja 2018., koje nedvojbeno upućuje na zaključak da tužiteljica niti primjenom odredbe čl. 299. st. 2., a niti čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne bi mogla opravdati vlastito disponiranje tužbenim zahtjevom od 20. travnja 2018., pozivanjem na izmijenjene, odnosno nove okolnosti. Osim toga, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je podneskom od 20. travnja 2018. tužiteljica smanjila i kojeg se u podnesku od 4. srpnja 2018. odrekla, žalitelj ističe kako je taj dio tužbenog zahtjeva uslijed odricanja tužiteljice bio sazrio za donošenje djelomične presude na temelju odricanja u smislu odredbe čl. 331.a st. 1. i 2. u svezi s čl. 329. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je na ime obične štete zbog navodnih nedostataka dimnjaka u tužbi od 26. lipnja 2009. zahtijevala isplatu iznosa od 153.956,00 kn, dok u podnesku od 20. travnja 2018. zahtjeva isplatu 90.541,98 kn pa je time zahtjev smanjila za 63.414,02 kn. Zbog navodnih nedostataka parketa u tužbi od 26. lipnja 2009. zahtijevala je isplatu 19.471,00 kn, da bi u podnesku od 20. travnja 2018. zahtijevala isplatu 18.525,00 kn pa je zahtjev smanjila za 946,00 kn, odnosno sveukupno 64.360,02 kn i kojeg se zahtjeva u tom dijelu odrekla prema podnesku od 4. srpnja 2018. Stoga je prvostupanjski sud trebao donijeti djelomičnu presudu na temelju odricanja i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice glede isplate od 64.360,02 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 29. lipnja 2007. pa time obistiniti tuženiku zatražene troškove parničnog postupka, kako je to isti i zatražio podneskom od 5. rujna 2018., pozivom na odredbu čl. 164. st. 8. Zakona o parničnom postupku. Istovremeno, počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. Zakona o parničnom postupku jer je takvim postupanjem suda prekoračen tužbeni zahtjev kraj nesporne tužiteljičine izričite dispozicije odreknuća dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 64.360,02 kn. Nadalje, razlozi prvostupanjskog  suda utemeljeni su na pogrešnom vrednovanju izvedenih dokaza te su rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a slijedom toga došlo je i do pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 400. do čl. 410. Zakona o obveznim odnosima. Nigdje u obrazloženju presude prvostupanjski sud nije odgovorio na prigovore tuženika u pogledu postojanja i prirode spornih nedostataka, o pravodobnosti obavijesti tužiteljice o spornim nedostacima te o osnovi i visini svakog od postavljenih zahtjeva. Tuženik ustraje u argumentaciji da tužiteljici, kao kupcu, u konkretnom slučaju uopće ne pripada pravo postavljanja odštetnog zahtjeva u smislu čl. 410. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, budući da u obavijesti od 17. prosinca 2007. nije prema tuženiku, kao prodavatelju, istaknula niti jedan od zahtjeva koji su izričito propisani u čl. 410. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na sadržaj navedene obavijesti proizlazi da se zahtjev tužiteljice ne može karakterizirati kao zahtjev za uklanjanjem nedostataka ili zahtjev predaje druge stvari bez nedostataka, ne radi se o zahtjevu za sniženje cijene niti o izjavi o raskidu Ugovora, već bi navedena obavijest, po svom sadržaju, predstavljala zahtjev za otklanjanje štete, a koji nenovčani zahtjev tužiteljica prema tuženiku nije nikada postavila. Poriče se postojanje bilo kakvih nedostataka stvari u smislu čl. 401. Zakona o obveznim odnosima, a posebno da bi se radilo o skrivenim nedostacima u smislu čl. 404. st. 1. istog Zakona. O tome svjedoči sadržaj Ugovora od 5. lipnja 2007. iz kojeg je nedvosmisleno vidljivo da je tužiteljica, kao kupac, pregledala stan prije kupnje, da je isti kupila u viđenom stanju te joj je izgled stana u cijelosti bio poznat i prije potpisivanja Ugovora te predaje stana u posjed, a posebno se ukazuje na dužnost tužiteljice kao kupca da pregleda primljenu stvar pa čak i da istu da na pregled, sukladno odredbi čl. 403. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ukazuje na dio iskaza same tužiteljice, s rasprave od 9. prosinca 2010., koji potkrjepljuju takve navode istog. Kada se sve to uzme u obzir slijedilo bi da se nije radilo o skrivenim, već o vidljivim nedostacima, koji su tužiteljici bili poznati ili joj nisu mogli ostati nepoznati jer ista ima povećano znanje i iskustvo u pitanjima kupoprodaje pa je tako mogla opaziti iste pri uobičajenim pregledima stana i bila dužna te nedostatke odmah prijaviti prodavatelju pod prijetnjom gubitka prava koji bi joj po toj osnovi, eventualno, pripadao. Osim toga, iskazi saslušanih svjedoka R., F. i G., uz bitne dijelove samog tužiteljičinog iskaza, potvrđuju njen nemar i nesavjesnost pri pregledu i uopće kupnji citiranog stana, slijedom čega sud nije pravilno ocijenio iskaze tih svjedoka, kao ni iskaz same tužiteljice te je na taj način došlo do pogrešne primjene odredbi čl. 401. do čl. 403. Zakona o obveznim odnosima. Istovjetni su razlozi i u odnosu na dio presude koja se ne odnosi na nedostatke u kvaliteti parketa i po kojoj osnovi joj je prvostupanjski sud dosudio iznos od 18.525,00 kn. Pritom prvostupanjski sud ne uzima u obzir činjenicu da je tuženik, uz podnesak od 6. prosinca dostavio račun društva M. d.o.o. broj 6/03 od 26. veljače 2003. o dostavi i postavi gotovog dvoslojnog parketa od oraha AA klase na postojeći parket ukupne cijene radova od 26.147,04 kn (list spisa 74) koji dokaz sud u razlozima presude nije cijenio, već je nekritički prihvatio temeljni nalaz vještaka od 11. listopada 2013., u odnosu na kojeg je tuženik istakao prigovor te je na ročištu od 9. lipnja 2014. vještak povukao svoj navod da bi postavljanje parketa bilo protivno pravilima struke. Stoga da iz niti jednog objektivnog dokaza ne proizlazi da bi tuženik tužiteljici ikada obećao ili prezentirao parket baš kao masivni orah jer o tome ne iskazuju ni saslušani svjedoci, a niti to proizlazi iz Ugovora od 5. lipnja 2007. Svjedoci F. te sam tuženik, suglasno navode da je tužiteljici parket prikazan kao kvalitetan orahov parket, ali nikako kao masivni orahov parket. Stoga je i zaključak vještaka da parket nije bio one vrste i kvalitete koji je prikazan tužiteljici neutemeljen jer vještak nije bio nazočan pregledima stana prije kupoprodaje. Osim toga, inzistira na tome da je tužiteljica 28. lipnja 2007., odnosno, najkasnije krajem srpnja 2007. bila potpuno i detaljno obaviještena o potrebi sanacije krovišta i dimnjaka, kojom prigodom je prihvatila iznos od 2.000,00 EUR-a upravo radi sanacije dimnjaka, navodeći da je majka tuženika kod javnog bilježnika 28. lipnja 2007. obavijestila da se u zgradi sa stanarima raspravlja oko potpisivanja suglasnosti zauzimanje velikog kredita radi sanacije dimnjaka i krovova (raspravni zapisnik od 9. prosinca 2010.). Stoga je rok iz čl. 404. st. 1. Zakona o obveznim odnosima počeo teći krajem lipnja, eventualno, krajem srpnja te je istekao do kraja rujna 2007., u kom razdoblju tužiteljica nije tuženiku poslala ikakve obavijesti niti je to ikada u postupku tvrdila ili dokazala, već se obaviješću od 17. prosinca 2007. zakašnjelo obratila ocu tuženika, pogrešno smatrajući da je tako ispunila obvezu propisano odredbom čl. 404. st. 1. u svezi s čl. 410. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. Zbog toga joj je nastupila prekluzija pa je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, a o tome se već izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-1467/11 od 11. veljače 2015.

 

Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika ističe da je, suprotno navodima iz tuženikove žalbe, sud dao jasne razloge o tuženikovim prigovorima i detaljno obrazložio zašto smatra da je tužbeni zahtjev u većem dijelu osnovan. Tako iz presude proizlazi kako je jedino logično objašnjenje tuženikove isplate 2.000,00 EUR-a tužiteljici, samo mjesec dana nakon isplate kupoprodajne cijene za predmetni stan, to što je tuženik od tužiteljice skrivao nedostatke stana, osobito to da je stan bez grijanja i tople vode zbog neispravnog dimnjaka. Zbog tog je nedostatka tuženiku bio isključen plin u stanu još od ožujka 2007., što je znao i morao znati prilikom kupoprodaje stana koja je uslijedila tri mjeseca kasnije, u lipnju 2007. Kao dokaz o njegovom saznanju za taj nedostatak prije kupoprodaje spisu prileži dimnjačarski nalaz za priključenje plinskog trošila od 26. ožujka 2007., kojim je tuženiku izdan negativan atest za uporabu dimnjaka, odnosno priključenja bojlera na dimnjak, zbog prekapacitiranosti istog. To je priznao i otac tuženika na raspravi od 3. svibnja 20l1. Tuženik je isplativši tužiteljici 2.000,00 EUR-a (nakon što je od nje primio 111.000,00 EUR-a) priznao neispravnost dimnjaka i da je znao za taj nedostatak stana prije njegove prodaje. Naime, da je tuženik na vrijeme, odnosno prilikom pregovora za sklapanje Kupoprodajnog ugovora obavijestio tužiteljicu o tom nedostatku ista bi odustala od kupnje. Tužiteljica u trenutku primitka 2.000,00 EUR dana 25. srpnja 2007. još nije znala za razmjer skrivenih nedostataka predmetnog stana, odnosno, tada još nije znala da je nemoguće sanirati postojeći dimnjak (čitavu vertikalu u zgradi - stan sada ima grijanje i toplu vodu jer je tužiteljica ugradila vlastiti dimnjak samo za predmetni stan, neovisan od ostatka zgrade i drugih suvlasnika), da je nužno popravljanje krovišta zgrade (s čim je tuženik također bio upoznat i o čemu je sam iskazivao 9. prosinca 2010.) zbog čega je i povećana pričuva neposredno nakon kupoprodaje stana (što je bilo najavljeno tuženiku, dakle, već 1. listopada 2007. pričuva je povećana sa 2,00 kn/m2 na 4,00 kn/m2, da bi od 1. siječnja 2011. bila ponovno povećana sa 4,00 kn/m2 na 5,50 kn/m2) te je parket lošije kvalitete od one koja je prezentirana prilikom prodaje (masivni orahov parket). Tužiteljica je, dakle, za ozbiljnost i ukupnost ovih nedostataka nekretnine saznala tek sredinom studenoga 2007., nakon što je obavila razgovore sa zaposlenicima upravitelja zgrade L.-g. d.o.o., suvlasnicima i dimnjačarom, odnosno, nakon što je također u studenom 2007. krenula s radovima u stanu, kojom prilikom je nakon rušenja zida otkrila parket loše kvalitete. Stoga je tužiteljica dopis od 17. prosinca 2007., kojim zahtijeva sniženje kupoprodajne cijene, tuženiku poslala u roku od dva mjeseca iz čl. 404. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kako je sud to ispravno utvrdio (str. 14. presude). Isticanjem zahtjeva za vraćanjem 15.000,00 EUR u dopisu od 17. prosinca 2007., tužiteljica zapravo traži sniženje kupoprodajne cijene, a istim dopisom je istaknula i da svaki mjesec gubi najamninu koju je mogla dobiti iznajmljivanjem istog stana. Upravo je na to usmjeren i tužbeni zahtjev. Stoga je kao osnovan isti pravilno prihvaćen u točkama I. i II. izreke presude. Prema tome, zahtjev tužiteljice za sniženjem cijene je postavljen u skladu sa čl. 410. st. 1. toč. 3. Zakona o obveznim odnosima, ali čak i da nije zahtijevala navedeno, šteta koju je tužiteljica pretrpjela kupivši stan od tuženika je očita i dokazana u ovom postupku, stoga tužiteljica svakako ima pravo na naknadu iste temeljem općih pravila o odgovornosti za štetu iz Zakona o obveznim odnosima. Posve je netočna konstrukcija u tuženikovoj žalbi da je tužiteljica znala za problem s dimnjakom prije potpisa Ugovora, ili ovjere potpisa na njemu, ili ovjere tabularne izjave, ili možda čak krajem srpnja 2007. (ne može se očito ni sam tuženik odlučiti koji bi to bio trenutak pa se svi oni navode u žalbi - iz čega se vidi neistinitost tvrdnje o navodnom obavještavanju tužiteljice). Tužiteljica nije bila upozorena od tuženika na bitne nedostatke nekretnine pa ni na taj objektivno najveći nedostatak koji se tiče dimnjaka, a koji su svi bili skriveni u smislu čl. 404. Zakona o obveznim odnosima, budući da| se nisu mogli neposredno opaziti vizualnim pregledom nekretnine. Stoga je nevažno to što je tužiteljica dvaput bila u predmetnom stanu prije kupoprodaje, jer u tim prilikama nije mogla primijetiti ništa što bi upućivalo na ove nedostatke, s obzirom da je bojler izgledao nov, jednako i parket, a prokišnjavanje krovišta nesporno nije bilo vezano uz predmetni stan, nego za druge zgrade. Iz ukupnosti izvedenih dokaza je razvidno kako tužiteljica prilikom kupnje stana nije znala za opisane skrivene nedostatke, a oni su itekako bili poznati tuženiku, koji je dao tužiteljici 2.000.00 EUR-a dana 25. srpnja 2007. radi popravka nedostatka, iako u tom trenutku nije upoznao tužiteljicu s ozbiljnošću i težinom nedostatka (jednog od tri), dok je i dalje tajio postojanje druga dva nedostatka. Tuženik je bio svjestan da je tužiteljici prodao i predao stan s nedostacima, a kako su oni bili skriveni, tužiteljica ih prilikom primopredaje stana nije mogla zateći niti vidjeti. Ona je tek nekoliko mjeseci kasnije, nakon dužeg istraživanja tog problema, otkrila kako je problem s dimnjakom toliko teške naravi da stan nije priključen na plin, da nema ni toplu vodu niti grijanje te da se popravak mora izvršiti na cijeloj zgradi, što ostalim suvlasnicima zgrade nije bilo u interesu, odnosno što nisu dozvolili. S obzirom na prigovore iz tuženikove žalbe, također se ističe da sukladno čl. 407. Zakona o obveznim odnosima kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije ispunio svoju obvezu da stvar pregleda bez odgađanja, ili obvezu da u određenom roku obavijesti prodavatelja o postojanju nedostatka, a i kad se taj nedostatak pojavio tek nakon proteka roka od dvije godine, odnosno kod trgovačkih ugovora šest mjeseci od predaje stvari, ako je taj nedostatak bio poznat prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat. Kao što je već argumentirano, tuženik je bio upoznat s nedostacima stana te ih je namjerno zatajio tužiteljici pa je nevažan datum njene obavijesti tuženiku. Neosnovani su prigovori tuženika da bi bio prekoračen tužbeni zahtjev ili da je on povećan u tijeku postupka. Nakon što je građevinsko vještačenje u cjelini obavljeno, tužiteljica je podneskom od 20. travnja 2018. smanjila tužbeni zahtjev, uskladivši ga s vještačenjem po čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku. On nije preinačen, djelomično povučen niti je došlo do odricanja tužbenog zahtjeva, kako to tuženik pogrešno interpretira. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti žalbu tuženika i usvojiti žalbu tužiteljice, odnosno preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev kao osnovan i u odnosu na iznos neostvarene najamnine od 15.530,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, te u skladu s tim preinačiti i odluku o troškovima postupka na način da se ukine točka V. izreke presude.

Protiv rješenja od 15. veljače 2019. žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine.

U žalbi ističe da je još u žalbi od 15. veljače 2019. (str. 2) kao ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku označio postupak suda kojim je presudu od 31. siječnja 2019., bez ikakvog razloga i objašnjenja, označio potpuno pogrešnim poslovnim brojem. Naime, uvidom u svaku stranicu citirane presude, razvidno je da ista trpi od očiglednog nedostatka uslijed kojeg se ne može ispitati, a taj se nedostatak ogleda u nepoznatoj oznaci poslovnog broja predmeta, koji je u pobijanoj presudi - i to na svakoj od ukupno 19 stranica - označen kao: „69 P-6582/09-78“, dočim je ispravan poslovni broj ovog predmeta (od početka postupka) ,,P-5682/09“. Kako je pobijana presuda uslijed opisane proturječnosti sa sadržajem (tj. sa samom oznakom) predmetnog spisa nerazumljiva i ne može se ispitati, to tuženik i dalje ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Ista povreda odredaba parničnog postupka ostvarena je i sadržajem pobijanog rješenja, jer sud ondje ne daje valjane razloge zašto i kako je baš „na svakoj strani presude ... očitom omaškom u pisanju napisan poslovni broj „P-6582/09-78“. Pritom se napominje da očite omaške (lat. lapsus calami; u žargonu: „tipfeleri“) predstavljaju iznimku u inače urednom pisanju, pa se višekratnost takvih pogrešaka, kakva je prisutna na opisan način u citiranoj presudi od 31. siječnja 2019. i na svih 19 stranica presude), teško može pripisati očiglednoj slučajnosti, poglavito ako za to nije dano nikakvo sadržajno obrazloženje, kako je to učinjeno u pobijanom rješenju. Upravo suprotno, tuženik drži da je sadržaj pobijanog rješenja uvjetovan isključivo težnjom suda da sanira nedostatak na kojeg je u žalbi upozorio tuženik. Tuženik drži da je pobijanim rješenjem sud ostvario i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 342. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je sadržaj iste odredbe, u ocjeni pojma „očite pogreške“, zbog gore opisanih razloga, pogrešno primijenio, što je zbog odlučnosti takva utvrđenja bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika ističe da je evidentno kako se radi o očitim pogreškama u brojevima, odnosno u pisanju koje su se omaškom potkrale u presudi pa je rješenje o ispravku presude doneseno u skladu sa čl. 342. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Sud nije "višekratno" ispisao sporni poslovni broj, s obzirom da se on u zaglavlje ne upisuje mehanički na svaku stranicu, nego se upisuje samo jednom, nakon čega se isti pojavljuje na svakoj stranici teksta. Ističe se da su se i u žalbi tuženika od 15. veljače 2019. potkrale slične omaške u pisanju pa je tako tuženik pogrešno naznačio OIB tužiteljice te ime njenog punomoćnika. Stoga se radi u uobičajenim i nebitnim greškama, koje ne dovode u pitanje sadržaj pismena. Predlaže odbiti žalbu tuženika i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

Žalbe tužiteljice i tuženika protiv prvostupanjske presude nisu osnovane.

Žalba tuženika protiv prvostupanjskog rješenja od 15. veljače 2019. nije osnovana.

Tuženik u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja od 15. veljače 2019. ističe kako je  ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 342. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), kao i ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona.

Naime, tuženik navodi da je na svakoj stranici citirane presude (ukupno 19 stranica) označen kao poslovni broj "69 P-6582/09-78" te da je to nepoznati poslovni broj jer je ovaj spor od početka postupka imao poslovni broj P-5682/09 pa da je riječ o očiglednom nedostatku uslijed kojeg se presuda ne može ispitati, kao i da očite omaške predstavljaju iznimku u inače urednom pisanju te da se višekratnost takvih pogrešaka, kakva je prisutna na opisani način, teško može pripisati slučajnosti kako se to navodi u obrazloženju pobijanog rješenju.

Suprotno navodima tuženika ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 342. ZPP jer činjenica što je u desnom gornjem kutu pobijane presude naveden krivi poslovni broj predmeta (P-6582/09) i to na svih 19 stranica, ne znači da bi bila ostvarena ova bitna povreda, budući da u računalnom programu koje koriste svi sudovi u Republici Hrvatskoj, pa tako i prvostupanjski sud, glede poslovnog broja predmeta na podnescima i odlukama predviđen automatski prijenos poslovnog broja koji je napisan na prvoj stranici, što znači da se nikako ne bi moglo raditi o višekratnom i neurednom pisanju, kako to ukazuje žalba tuženika.

Prema tome, sadržaj pobijanog rješenja nije uvjetovan isključivo težnjom suda da sanira nedostatak na kojeg je u žalbi protiv prvostupanjske presude upozorio tuženik, već je riječ o očitoj omašci u pisanju, budući da je došlo do zamjene mjesta prvih dviju znamenki poslovnog broja predmeta, što nedvojbeno predstavlja omašku u pisanju, a ne bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kako to tvrdi tuženik, jer pobijano rješenje zbog navedenog nema nedostataka radi kojeg se ne bi moglo ispitati.

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda od 15. veljače 2019.

Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud sve provedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima za koje se može provjeriti da imaju pravnu i činjeničnu osnovu što znači da je ocjena dokaza izvršena upravo sukladno odredbi čl. 8. istog Zakona.

Nadalje, tuženik ističe da je podneskom od 20. travnja 2018. tužiteljica povećala tužbeni zahtjev pa da je slijedom toga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 191. st. 2. ZPP.

Međutim, pritom valja imati u vidu da je ovaj postupak pokrenut 26. lipnja 2009.

Odredbom čl. 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 25/13, dalje ZIDZPP) propisano je da su u čl. 190. st. 1. riječi "glavne rasprave" zamijenjene riječima "prethodnog postupka" tako da čl. 190. st. 1. glasi:

"Tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu." 

Člankom 102. st. 1. ZIDZPP određeno je da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu tog Zakona dovršiti primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst).

Nadalje, u čl. 102. st. 2. ZIDZPP navedene su iznimke od odredbe stavka 1. tog članka, a među kojim iznimkama nije čl. 32. ZIDZPP.

Dakle, kako je ovaj postupak pokrenut prije ZIDZPP iz 2013. te kako je odredbom čl. 102. st. 2. istog Zakona propisano da se na takve postupke ne primjenjuje odredba čl. 32. ZIDZPP to znači da je tužiteljica mogla preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave pa da slijedom toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 191. st. 2. ZPP.

Što se tiče tvrdnje tuženika kako je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 329. st. 2. i čl. 331.a st. 1. i 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je i ovaj prigovor tuženika neosnovan.

Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica u tužbi od 26. lipnja 2009. zatražila imovinsku štetu u visini od 183.751,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 29. lipnja 2007. pa do isplate, kao i da je glede naknade imovinske štete zbog izmakle koristi zatražila isplatu iznosa od 51.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Nadalje, iz podneska tužiteljice od 20. travnja 2018. (list spisa 331-333) proizlazi da tužiteljica po osnovi naknade imovinske štete traži isplatu iznosa od 123.083,58 kn, a s naslova naknade imovinske štete u vidu izmakle koristi iznos od 52.802,00 kn, sve ovo s pripadajućim zakonskim zateznim kamata.

Točno je, kao što to tuženik navodi u žalbi, da je u odnosu na izvorni tužbeni zahtjev došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva u sveukupnom iznosu od 64.360,02 kn (i to 63.414,02 kn za imovinsku štetu, a 946,00 kn za imovinsku štetu zbog izmakle koristi).

Sukladno tome, tuženik smatra da je prvostupanjski sud morao donijeti presudu na temelju odricanja u pogledu iznosa od 64.360,02 kn.

Da bi došla u obzir primjena odredbe čl. 329. st. 2. u svezi s čl. 331.a st. 1. i 2. ZPP, potrebno je da egzistira jasna i nedvojbena izjava tužiteljice da se odriče tužbenog zahtjeva.

Međutim, iz podneska tužiteljice od 20. travnja 2018. ne bi proizlazilo da se ista odrekla tog dijela tužbenog zahtjeva, već se ista izričito poziva na odredbu čl. 191. st. 2. i 3. ZPP, a što nedvojbeno upućuje na zaključak da nije došlo do odricanja tužbenog zahtjeva. Pritom se ističe da se tužiteljica u podnesku od 20. travnja 2018. s pravom poziva na odredbu čl. 191. st. 3. ZPP jer je u konkretnom slučaju došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva pa to ne bi predstavljalo preinaku tužbenog zahtjeva.

U odnosu na sadržaj podneska od 4. srpnja 2018. (list spisa 346 i 347) valja istaći da je odredbom čl. 331.a st. 1. ZPP propisano da će se donijeti presuda na temelju odricanja ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva te kako se i u podnesku od 4. srpnja 2018. tužiteljica poziva na odredbu čl. 191. st. 2. i 3. ZPP, a prvostupanjski sud nije na odgovarajući način utvrdio da li je ovdje riječ o preinaci ili odricanju dijela tužbenog zahtjeva, to znači da u ovakvoj procesnoj situaciji nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 329. st. 2. i čl. 331.a st. 1. i 2. ZPP.

Posljedično tome, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, a na koju ukazuje žalba tuženika.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka iste nije nerazumljiva te da ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, kao i da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni što znači da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje žalbe tužiteljice i tuženika.

 

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

Stoga žalbe tužiteljice i tuženika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovane.

 

Predmet spora su slijedeći zahtjevi:

 

- isplata iznosa od 12.186,00 EUR-a koji u kunskoj protuvrijednosti odgovara iznosu od 90.541,98 kn zbog neispravnog dimnjaka, a time umanjenja kupoprodajne cijene, koje predstavlja razliku između kupoprodajne cijene od 111.000,00 EUR-a te stvarne tržišne cijene od 98.814,00 EUR-a za isti stan u vrijeme sklapanja Ugovora,

 

- na ime nedostataka u svezi parketa potražuje iznos od 18.525,00 kn i

 

- iznos od 14.016,60 kn na ime troškova sanacije oštećenog krovišta, te po osnovi naknade štete zbog izmakle koristi uslijed nemogućnosti iznajmljivanja stana za period od kolovoza 2007. do prosinca 2008. potražuje iznos od 52.802,00 kn, sve prethodno navedene stavke zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to specificirano u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

 

U ovoj fazi postupka nisu prijeporne slijedeće činjenice:

 

- da su tužiteljica i tuženik 5. lipnja 2007. zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnine na kojem je izvršena ovjera potpisa tuženika kod javne bilježnice iz Z. I. D. pod ovjerom broj OV-11607/07 od 5. lipnja 2007. (list spisa 9-12), predmet kojeg Ugovora je stan broj 18 na 3. katu, ukupne površine 42,70 m2, koji se nalazi u stambenoj zgradi na adresi Z., sagrađenoj na čest. 1468/1 zk. ul. 2054 k.o. G. Z., po novoj izmjeri čest. 516/2 k.o. C., koji je upisan u poduložak 12727 k.o. G. Z., a za koji stan ugovorena kupoprodajna cijena iznosi 111.000,00 EUR-a,

 

- da je izjavom tuženika od 28. lipnja 2007. (list spisa 15 i 16), a koja je ovjerena kod javne bilježnice iz Z. I. D. pod ovjerom broj OV-13254/07 od 28. lipnja 2007., potvrđen primitak kupoprodajne cijene u visini od 111.000,00 EUR-a sukladno Ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 5. lipnja 2007., kao i da dopušta u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist tužiteljice,

 

- da je 25. srpnja 2007. tužiteljica primila iznos od 2.000,00 EUR-a, kao što to proizlazi iz pisane izjave na listu spisa 204, na ime rekonstrukcije dimnjaka i izmjene kotla i

 

- da je dopisom od 17. prosinca 2007. (list spisa 29-32) tužiteljica obavijestila  tuženika o skrivenim nedostacima stana.

 

Prvenstveno valja istaći da, doista, iz povratnice na listu spisa 33 proizlazi da je obavijest o nedostacima upućena ocu tuženika Z. F., a ne tuženiku, koju činjenicu tek u žalbi tuženik tumači na način da bi time tužiteljica bila prekludirana u svom pravu iz čl. 404. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO).

 

Međutim, iz iskaza tuženika na ročištu od 9. prosinca 2010. (list spisa 82) proizlazi da je on samo bio formalni potpisnik, a da je sve pregovore u svezi prodaje vršila njegova majka. Kraj nedvojbene činjenice da je upravo otac tuženika tužiteljici 25. srpnja 2007. isplatio iznos od 2.000,00 EUR-a, to bi slijedilo da činjenica što je obavijest o nedostacima adresirana na oca tuženika, a ne i osobno na tuženika, ne bi značilo da je tužiteljica prekludirana u svojim pravima iz čl. 404. st. 1. i čl. 410. ZOO.

 

Prvostupanjski sud smatra da je podnesak tužiteljice od 17. prosinca 2007. po svom sadržaju obavijest u smislu odredbe čl. 404. st. 1. te zahtjev u smislu odredbe čl. 410. st. 1. ZOO.

 

Odredbom čl. 404. st. 1. ZOO propisano je da kad se nakon primitka stvari od strane kupca pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari, kupac je dužan, pod prijetnjom gubitka prava o tom nedostatku obavijestiti prodavatelja u roku od dva mjeseca, računajući od dana kad je nedostatak otkrio, a kod trgovačkog ugovora bez odgađanja.

 

Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda kako je riječ o skrivenim nedostacima, jer okolnost da dimnjak ne funkcionira te da bojler nije priključen na dimnjak, a time da predmetni stan nema niti grijanje niti toplu vodu, nedostaci u kvaliteti parketne obloge glede kvalitete, kao i nedostaci u krovnoj konstrukciji nikako ne mogu predstavljati vidljive nedostatke, a kao što to pokušava u žalbi prezentirati tuženik jer se ti nedostaci nisu mogli otkriti tek pukim pregledom stana, a koji je tužiteljica neprijeporno, prije kupoprodaje, obišla dva puta.

Dakle, nedvojbeno je riječ o skrivenim nedostacima i u tom slučaju primjenjuje se odredba čl. 404. st. 1. ZOO.

Međutim, bez obzira na sve prethodno navedeno, tuženik i nadalje u žalbi apostrofira činjenicu kako je još uvijek prijeporno pitanje da li je tužiteljica očuvala rok iz čl. 404. st. 1. ZOO koje nepoštivanje ima za posljedicu gubitak (prekluziju) prava iz čl. 410. ZOO.

Iako ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da je tužiteljica za puni razmjer skrivenih nedostataka kupljenog stana, kako u pogledu dimnjaka, krovišta, kao i parketa, saznala u studenom 2007. pa bi time njezina obavijest od 17. prosinca 2007. bila pravodobna i uredna obavijest prodavatelju o nedostacima, treba imati u vidu i odredbu čl. 407. ZOO.

Odredba čl. 407. ZOO propisuje da kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije ispunio svoju obvezu da stvar pregleda bez odgađanja ili obvezu da u određenom roku obavijesti prodavatelja o postojanju nedostatka, a i kad se nedostatak pokazao tek nakon proteka dvije godine od predaje stvari, ako je taj nedostatak bio poznat prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat.

U konkretnom slučaju, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio kako prodavatelju prijeporni nedostaci nisu bili nepoznati.

Naime, što se tiče neispravnog dimnjaka, iz spisa predmeta proizlazi da je prema dimnjačarskom stručnom nalazu dimnjačarskog obrta V. vlasništvo M. M. od 6. travnja 2005. (list spisa 112) razvidno kako trošila na dimnjaku nisu propisno raspoređena jer postoji preveliki razmak između dva trošila, da su vratašca za sabiranje čađe na 4. katu neispravna, da dimnjak nema propisanu radnu visinu od minimalno 4 m za plinsko trošilo koje je priključeno na 5. katu, kao i da je na dimnjak priključen prevelik broj plinskih trošila jer da smiju biti priključena najviše dva plinska kombi bojlera, kao i da iz dimnjačarskog nalaza obrta S. vlasništvo S. J. (list spisa 25) od 26. ožujka 2007., a u svezi pregleda dimnjaka radi utvrđivanja mogućnosti priključenja plinskog ložišta, da je stavljena napomena kako je dimnjak prekapacitiran te da se temeljem navedenog izdaje negativan nalaz za upotrebu 4. dimovodnog kanala, a naručitelj kojeg dimnjačarskog nalaza je upravo tuženik.

Kada se uzme u obzir činjenica da je Ugovor o kupoprodaji zaključen 5. lipnja 2007., kao i da svjedok Z. F., u svom iskazu na ročištu od 3. svibnja 2011. (list spisa 134 i 135), između ostalog, iskazuje da je tražio ponudu radi izvođenja dimnjaka na fasadi te da nije znao da li je ta ponuda u skladu s pravilima G. p., kao i da nisu napravili sanaciju prije prodaje stana jer je bilo ljeto pa nije bilo potrebe za grijanjem, nedvojbeno se zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora znao za probleme s dimnjakom, a time posljedično i probleme vezane uz grijanje i toplu vodu u prijepornom stanu.

Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na problem sanacije krovišta ovaj drugostupanjski sud nalazi da je i taj nedostatak bio poznat tuženiku prilikom sklapanja Ugovora 5. lipnja 2007. Da je tome tako, proizlazi iz činjenice što je iz zapisnika o sastanku suvlasnika zgrade N. V. 44 i 48 održanog 27. siječnja 2006. (list spisa 115-117) bilo raspravljano o sanaciji krova kao velikom problemu i zahvatu, koji da će biti nemoguće ostvariti bez kredita te da će se nakon prikupljanja ponuda i izrade troškovnika predložiti financijski plan, a uz krov da treba riješiti i prokišnjavanje terase u neposrednoj blizini lifta ulaza broj 44.

Pored toga, tuženik S. F. u svom iskazu (list spisa 82), navodi da na sastancima zgrade nikada nije bilo riječi da bi se mijenjala krovna konstrukcija na njihovom dijelu zgrade, već da se spominjao drugi ulaz na broju 44 i da bi se tamo trebalo promijeniti krovište, ali nikakav zaključak o promjeni ni tog krovišta nije bio donesen, da je točno da je bilo razgovora na sastanku stanara, kojem je prisustvovao, o nekom iznosu od oko 450.000,00 kn, kojim bi se sanirali problemi u garaži, promijenila ulazna vrata garaže, a u to da je bio uračunata i sanacija krova ulaza broj 44 i 48.

Kako iz Ugovora o kupoprodaji od 5. lipnja 2007. slijedi da je predmet kupoprodaje stan koji se nalazi u stambenoj zgradi na adresi Z. te kako tuženik potvrđuje da je na sastanku suvlasnika zgrade bilo govora o podizanju kredita u koji je uračunat i krov ulaza broj 44 i 48, to nedvojbeno upućuje na zaključak da je i ovaj skriveni nedostatak bio poznat tuženiku u trenutku zaključenja Ugovora.

U kontekstu toga, treba imati u vidu i dio iskaza svjedokinje I. F. (list spisa 78 i 79), koja je osobno sudjelovala u pregovorima sa tužiteljicom oko kupoprodaje stana kojeg je prodao njezin sin kao vlasnik (tuženik) kada navodi da u pregovorima prije kupoprodaje nije bilo nikakvih razgovora s tužiteljicom u vezi krovne konstrukcije, kao i da nije bilo ikakvih konstruktivnih dogovora oko problema koji su predmet spora.

Što se tiče pitanja kvalitete parketa i stručnosti postavljanja, u ovoj fazi postupka nije prijeporno da je tuženik, nakon kupnje stana, izvršio renoviranje istog, kao i da je tada postavljen "…orahov parket jedne visoke kategorije, i to je skuplja vrsta parketa koja se lakira u tvornici i onda takav montira na podlogu…" (iskaz tuženika na ročištu od 9. prosinca 2010. – list spisa 82) te je, slijedom toga, prijeporno da li je tužiteljici prezentirana prava kvaliteta postavljene podne obloge jer ista tvrdi da joj je prilikom kupoprodaje rečeno da se radi o masivnom parketu od oraha, koju tvrdnju tužiteljice tuženik osporava. 

Svjedok R. G., u iskazu na ročištu od 11. listopada 2012. (list spisa 140), također govori za parket da je rečeno da je to neki skupi parket, ali da se ne sjeća od kojeg materijala, kao da nije bilo upozorenja da bi postojali neki nedostaci u stanu.

O tome da tužiteljica prilikom razgledavanja stana nije bila upozorena na nedostatke stana pa niti na odgovarajuću kvalitetu podne obloge slijedi i iz iskaza svjedoka D. Š. (list spisa 135), koji je kao procjenitelj P. n. obišao stan s tužiteljicom te naveo da se ne sjeća da bi se spominjao neki problem oko dimnjaka i bojlera, ali da bi to, valjda, u njegovoj praksi bio prvi slučaj da bi prodavatelj upozorio na neke nedostatke stana.

Prema tome, bez obzira na činjenicu što je obavijest o nedostacima upućena ocu tuženika, a ne tuženiku osobno, tužiteljica nije izgubila pravo pozivanja na nedostatke kupljenog stana jer je tuženik nedvojbeno znao za te nedostatke prilikom prodaje stana pa slijedom toga, sukladno odredbi čl. 407. ZOO, tužiteljica nije prekludirana u tom svom pravu.

Što se tiče dosuđenih iznosa, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan nalaz i mišljenje vještaka Ž. Ž. koji tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu čl. 410. st. 1. toč. 3. ZOO, kada je tužiteljici na ime sniženja kupoprodajne cijene stana dosudio iznos od 12.186,00 EUR-a, a od koje je oduzeo nesporno isplaćeni iznos od 2.000,00 EUR-a koji je tužiteljica primila za sanaciju dimnjaka od oca tuženika 25. srpnja 2007. radi čega joj je dosuđen iznos od 10.186,00 EUR-a tj. u kunskoj protuvrijednosti iznos od 74.459,66 kn, dok je po ovom kriteriju tužiteljica odbijena za iznos od 16.082,32 kn.

U odnosu na skriveni nedostatak vezan za potrebu sanacije oštećenog krovišta, a što je imalo za posljedicu povećanje plaćanja pričuve, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica o tome nije bila obaviještena prilikom kupnje stana pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka Ž. Ž. proizlazi da postoji razlika između povećane zajedničke pričuve koju je tužiteljica dužna plaćati zbog sanacije krovišta i ostalih zavisnih radova u iznosu od 5,50 kn mjesečno po metru kvadratnom, a u odnosu na visinu zajedničke pričuve koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 4,00 kn mjesečno po metru kvadratnom, sve ovo u vremenskom periodu od pet godina te uzimajući u obzir površinu stana od 42,70 m2, što u odnosu na cijelu nekretninu iznosi 2,68%, to slijedi da istoj pripada iznos od 14.016,60 kn, sukladno odredbi čl. 404. st. 1. u svezi s čl. 1045. ZOO.

Što se tiče nedostataka u pogledu parketa, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je riječ o skrivenom nedostatku za koji je tužiteljica doznala u studenom 2007., kada je skinut pregradni zid u stanu te ustanovljeno da parket nije postavljen na betonsku podlogu, već na prethodni parket, dok je kvaliteta postavljenog parketa utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka Ž. Ž.

Točno je da je na ročištu od 9. lipnja 2014. (list spisa 235) naveo kako je njegov zaključak iz nalaza i mišljenja o tome da je postavljanje parketa na navedeni način protivno pravilima struke, a kao što to u svojoj žalbi ukazuje tuženik.

Međutim, isto tako vještak je u iskazu naveo da se parket može postaviti na ravnu drvenu podlogu te da se u konkretnom slučaju mogao postaviti i na postojeći parket ukoliko je on bio potpuno ravan bez ikakvih ulegnuća i neravnina, kao i da je u trenutku uviđaja već bio djelomično demontiran te da ne može odgovoriti da li je stvarno stari postojeći parket bio dobra podloga, ali da je iz predmeta spora shvatio da postojeći parket nije bio parket one vrste i kvalitete koji je prikazan tužiteljici prilikom kupoprodaje, a iz kojeg razloga da je izvještačio trošak skidanja postojećeg parketa, a tada je potrebno skinuti i onaj parket koji je ispod jer je nemoguće pravilno postaviti parket na takvu podlogu te da postavljanje novog parketa treba biti vrste i kvalitete kako to tvrdi tužiteljica, a što je sve procijenio u svom pisanom nalazu i  mišljenju.

U pogledu kvalitete parketa u pisanom nalazu i mišljenju vještaka od 11. listopada 2013. (list spisa 177-188) proizlazi da je prilikom uviđaja utvrđeno kako je panel parket postavljen na podlogu od već postojećeg parketa, kao i da podna obloga nije masivni orah.

Dakle, kako tuženik na ročištu od 9. prosinca 2010. govori o orahovom parketu visoke kategorije, a kako iz rezultata očevida proizlazi da je podna podloga zapravo panel parket, to znači da je tužiteljica, suprotno navodima tuženika, dokazala odlučnu činjenicu da je postavljena podna obloga bila neadekvatne kvalitete u odnosu na onu koja joj je bila prezentirana prilikom pregovora prije zaključenja Ugovora o kupoprodaji pa je prvostupanjski sud po tom kriteriju, sukladno odredbi čl. 404. st. 1. u svezi s čl. 1045. ZOO, istoj pravilno dosudio naknadu štete u visini od 18.525,00 kn.

Konačno, glede dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete na ime izmakle koristi za razdoblje od siječnja 2008. do prosinca 2008. po 3.106,00 kn mjesečno, sveukupno 37.272,00 kn, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je i u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje te na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1045. ZOO jer je, u konkretnom slučaju, tužiteljica u studenome 2007. krenula s renoviranjem stana kada je skidala "knauf" zid te je tada utvrdila da parket nije one kvalitete koja joj je predočena. Kako, po logici stvari, radovi renoviranja iziskuju određeno vrijeme te kako tužiteljica niti ne tvrdi da je od kupoprodaje do studenoga 2007. pokušala ili, eventualno, dala prijeporni stan u najam to je pravilno prvostupanjski sud, u tom dijelu, odbio tužbeni zahtjev za period od 1. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. u ukupnoj visini od 15.530,00 kn.

Osim toga, kako tužiteljica ne tvrdi da je pitanje grijanja i tople vode riješila na neki drugi način, nejasno je kako bi ista u navedenom periodu iznajmila stan u Z. bez grijanja i tople vode, iako je notorno da sezona grijanja, s obzirom na klimatske prilike, u Z. počinje najkasnije početkom listopada.

Stoga su navodi tužiteljice, a u pogledu odbijanja dijela tužbenog zahtjeva po ovom kriteriju za period od 1. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007., neutemeljeni.

Pritom se ističe da ni tuženik ni tužiteljica svojim žalbenim navodima nisu doveli u pitanje pravilnost gore navedenog utvrđenja prvostupanjskog suda.

Odgovoriti je tuženiku da, pored stranačkog iskaza tužiteljice, indirektni dokaz o tome da je prijeporni stan kupljen za iznajmljivanje, a ne za stanovanje, proizlazi iz činjenice što je u tužbi od 26. rujna 2009., kao adresa tužiteljice navedena Z., a ne adresa prijepornog stana koji se nalazi na adresi Z. To proizlazi i iz činjenice što je prilikom davanja stranačkog iskaza na ročištu od 9. prosinca 2010. tužiteljica navela da joj je adresa stanovanja Z., osim toga i iz medicinske dokumentacije na listu spisa 58-63, a koja datira iz 2010., razvidno je kako je upravo ta adresa navedena kao adresa tužiteljice.

U odnosu na žalbene navode tuženika kako tužiteljica nije dokazala da je predmetni stan kupljen za iznajmljivanje, a ne za njezino stanovanje, jer da je krenula u renoviranje istog radi prilagođavanja svojim potrebama stanovanja, istaći je da su to paušalni prigovori te da prethodno navedene činjenice direktno opovrgavaju iste. Osim toga, prema stanju spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica krenula u renoviranje upravo zbog činjenice što otpočetka nije bila zadovoljna mjestom na koje je bio postavljen "knauf" zid.

Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I., II. i III.

Što se tiče žalbe tužiteljice i tuženika u pogledu odluke o troškovima postupka, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. ZPP, kao i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa) kada je obvezao tuženika da tužiteljici naknadi parnični trošak u visini od 45.748,95 kn i da tužiteljica naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.228,12 kn.

Pritom je prvostupanjski sud, suprotno navodima tužiteljice, jasno obrazložio koji su troškovi priznati žaliteljici, a koji tuženiku, pravilno je utvrdio da je tužiteljica u ovom sporu, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspjela s 82%, a tuženik sa 18%, pri čemu valja istaći da se žalba tužiteljice u tom dijelu iscrpljuje u pogledu toga kao da je žalba tužiteljice protiv odbijajućeg dijela presude uvažena te da je ista u cijelosti uspjela u sporu, a što, kao što to proizlazi iz ove drugostupanjske presude, nije točno.

Pored toga, tužiteljica gubi iz vida i sadržaj svog podneska od 4. srpnja 2018. (list spisa 346), kao i onog od 23. prosinca 2010. (list spisa 84) gdje je kao vrijednost predmeta spora naveden iznos od 234.751,00 kn pa kako dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na imovinsku štetu nije nikada prešao iznos od 250.000,00 kn, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio Tarifu prilikom obračuna troškova postupka.

Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada ističe da je prvostupanjski sud, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, trebao o troškovima do podneska od 4. srpnja 2018. odlučiti sukladno odredbi čl. 164. st. 8. ZPP jer u konkretnom slučaju nije donesena presuda na temelju odricanja.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o  troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona), valjalo odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. IV. i V. izreke pobijane prvostupanjske presude.

Konačno, tužiteljici i tuženiku nije priznat parnični trošak po osnovi sastava odgovora na žalbu jer nije riječ o trošku koji je po odredbi čl. 155. ZPP bio nužan za vođenje ovog postupka (toč. 2. izreke ove drugostupanjske presude).

 

Zadar, 19. rujna 2019.