Broj: Gž-597/18-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz R., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. Z., odvjetniku iz K., …, protiv tuženice K. P. iz V., R…, OIB: …, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz O. društva K., H. i V. j.t.d. iz V., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja A. P. protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-347/16-9 od 20. veljače 2018., dana 14. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja A. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-347/16-9 od 20. veljače 2018.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I/ Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim traži od tužene isplatu iznosa od 58.000,00 kn sa zateznom kamatom i naknadu parničnog troška.

 

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn, u roku od 15 dana."

 

Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj A. P. pobijajući je iz svih žalbenih razloga navodeći kako je izreka pobijane presude u suprotnosti sa obrazloženjem, a izneseni razlozi su proturječni i nejasni pa se pobijana presuda ne može valjano ispitati. Žalitelj ističe da prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje odredbu čl. 203. Zakona o obveznim odnosima u konkretnom slučaju, posebice što u konkretnom slučaju ne postoji pisana potvrda o povratu dugovanja sukladno čl. 180. Zakona o obveznim odnosima, pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je među strankama došlo do oprosta duga. Žalitelj ukazuje da je pogrešno prvostupanjski sud ocijenio iskaze stranaka, posebice kada je prihvatio iskaz tuženice kao vjerodostojan u pogledu visine pozajmice kao i zamjene njenih pokretnina za dug, jer je takav njeni iskaz proturječan provedenim dokazima, a fotografije kao dokaz o postojanju pokretnina sud nije smio prihvatiti jer je dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka, a u svakom slučaju žalitelj je osporio taj dokaz jer su te fotografije mogle biti snimljene bilo gdje. Žalitelj ističe da je tijekom postupka i u svom iskazu izjavio da mu je tuženica crkvene orgulje nudila kao dar, a da ih on nije htio uzeti već joj rekao da će ih odnijeti kod majstora u R. na popravak, a potom ih vratiti, a na ročištu 28. travnja 2017, je predao potvrdu servisa iz R. iz koje proizlazi da se orgulje ne mogu popraviti. Žalitelj ukazuje da prvostupanjski sud uopće ne ocjenjuje iskaz svjedoka D. L., čiji iskaz pobija navede tuženica, a ostali svjedoci nemaju nikakvih neposrednih saznanja, pa nije jasno zašto je prvostupanjski sud zaključio da tuženica istinito iskazuje, što ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev, podredno je ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje ZPP), na koju upire tužitelj A. P. u žalbi, a na koju i ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, jer je izreka presude razumljiva, nije u suprotnosti sama sa sobom, niti sa obrazloženjem, u obrazloženju su izneseni jasni razlozi o bitnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku, tako da se pobijana presuda može valjano ispitati.

 

Nije prvostupanjski sud počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 9., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje, da, iako nije osnovan prigovor zastare, te tvrdnja tuženice K. P. da je njena obaveza prestala prijebojem, prema čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15. - dalje ZOO), jer se ne radi o istovrsnim tražbinama, novcu ili zamjenjivim stvarima istog roda i kakvoće, da su, u odnosu na pozajmicu u iznosu od 36.000,00 kn, stranke dogovorile da tužitelj A. P. od tuženice K. P. u zamjenu uzme starine: crkvene orgulje, ukrasna rezbarena vrata i više drvenih rezbarenih okvira za slike te frezu, kojom vrijednosti bi pokrio dugovani iznos, pa prvostupanjski sud zaključuje da je obaveza tuženice K. P. na vraćanje ovog iznosa prestala sporazumom stranaka sukladno odredbi čl. 203. ZOO, dok u odnosu na utuženi iznos od 22.000,00 kn prvostupanjski sud zaključuje da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženica K. P. primila taj novac u zajam niti da ga je imala obavezu vratiti, pa stoga prvostupanjski sud tužbeni zahtjev nalazi neosnovan u cijelosti, a odluku o troškovima postupka donosi temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje: Tarife).

 

Neosnovano tužitelj A. P. u žalbi upire da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 203. ZOO kada je utvrdio da je utuženo dugovanje u iznosu od 36.000,00 kn prestalo sporazumom stranaka.

 

Odredbom čl. 203. st. 1. ZOO je propisano da obaveza prestaje kada vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njeno ispunjenje, a dužnik se time suglasi, s time da prema st. 2. istog članka nije potrebno da izjava vjerovnika bude dana u formi u kojoj je obaveza nastala.

 

Dakle, nisu prihvatljive žalbene tvrdnje da iz razloga što tuženica K. P. nema pisanu izjavu tužitelja A. P. da neće potraživati utuženi iznos od 36.000,00 kn, iako je pozajmica dana u pismenom obliku, ovakva njegova izjava ne bi bila valjana prema naprijed citiranim odredbama.

 

Naime, po stavu ovog suda, valjano je prvostupanjski sud zaključio, u slučaju kada je za pozajmljeni iznos od 36.000,00 kn, koliko su koštali građevinski radovi na njenoj klijeti, tužitelj A. P. uzeo vrijedne starine odnosno pokretnine, te time prihvatio ponudu tuženice K. P. da mu time namiri dugovanje, da je time tužitelj A. P. valjano svojim ponašanjem i izjavom, koja ne mora biti u pisanom obliku, sa tuženicom K. P. zaključio sporazum o oprostu duga.

 

Stoga ovaj sud drži da je ispravan i valjano obrazložen zaključak prvostupanjskog suda da je dug tuženice K. P. prema tužitelju A. P. u iznosu od 36.000,00 kn prestao sporazumom o oprostu duga sukladno odredbi čl. 203. ZOO.

 

Neosnovano tužitelj A. P. upire da je pogrešno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, odnosno da je iskaz tuženice K. P., koji je prvostupanjski sud prihvatio, u svezi preuzimanja crkvenih orgulja i ostalih predmeta, u suprotnosti sa iskazima ostalih svjedoka i stanja spisa, te  da je trebao prihvatiti iskaz svjedoka D. L., koji pobija njene tvrdnje, a radi se o svjedoku koji nije zainteresiran za spor.

 

Naime, svjedok D. L. u svom iskazu navodi da je cijena radova na klijeti bila 5.000,00 EUR, a da su mu obije stranke donijele avans po 15.000,00 kn, a po završetku tužitelja A. P. još 22.000,00 kn, što ukupno iznosi 52.000,00 kn, dakle daleko više od 5.000,00 EUR, pa već samim time iskaz ovoga svjedoka nije uvjerljiv niti prihvatljiv, nadalje isti tvrdi da je materijal za radove kupovala tuženica K. P., što je također u suprotnosti sa činjeničnim navodima tužbe i iskazu tužitelja A. P., a u odnosu na postojanje i odvoz crkvenih orgulja i drugih predmeta ovaj svjedok nema posebnih saznanja, a ne može niti imati jer i sam tužitelj A. P. u svom iskazu potvrđuje da je iste odnio prije početka radova, jer je trebalo prostor u kojem su se nalazili očistiti.

 

Dakle i po stavu ovog suda pravilno prvostupanjski sud iskaz ovog svjedoka nije prihvatio kao uvjerljiv niti istinit.

 

Također neosnovano tužitelj A. P. u žalbi ukazuje kako je dostava fotografija u spis, nakon zaključenja prethodnog postupka, nezakonito i da su isti dokazi dostavljeni izvan prekluzivnog roka, jer je tuženica K. P., već u odgovoru na tužbu, isticala da je tužitelju A. P., u zamjenu za novac koji joj je posudio, dala pokretnine, između ostalih i crkvene orgulje, te po potrebi predložila vještačenje vrijednosti tih pokretnina, pa dakle činjenica da je fotografije istih podnijela kasnije, kao i da je iste prvostupanjski sud prihvatio kao dokaze, iako na njima nije temeljio svoju odluku, nije utjecala na valjanosti i zakonitost pobijane presude suda prvog stupnja.

 

Naime, niti tužitelj A. P., do zaključenja prethodnog postupka nije osporio tvrdnje tuženice K. P. o preuzimanju tih pokretnina niti o njihovoj protuvrijednosti pozajmljenom iznosu, a njegova tvrdnja da crkvene orgulje ne vrijede jer se ne mogu popraviti, a što je isticao tek na ročištu 28. travnja 2017., dakle sedam godina nakon preuzimanja istih od tuženice K. P., niti ovom sudu nije prihvatljiva, jer je za istu činjenicu morao znati puno ranije, pa makar i do zaključenja prethodnog postupka, je da je istina, kako je on to tvrdio u svom iskazu, da je iste uzeo da bi ih odnio na popravak u servis, a to je bilo 2010. godine, tada bi bilo koji iole valjani servis bilo koji kvar, pa i onaj koji se ne može sanirati, morao utvrditi u primjerenom roku, ali ne duljem od godine dana, a od preuzimanja crkvenih orgulja do ročišta 28. travnja 2017., kada je prvi puta iznesena tvrdnja da su ove crkvene orgulje bezvrijedne jer se ne mogu popraviti, je prošlo više od šest godina, pa nije jasno, a tužitelj A. P. ne daje nikakve valjane razloge da li je do ovakvog kvara došlo prije preuzimanja crkvenih orgulja 2010., ili je do toga došlo nakon toga pa do podnošenja istih u servis radi uređenja ili popravke, kao niti gdje su iste bile sve ovo vrijeme.

 

Tužitelj A. P. žalbom pobija i točku II. izreke presude suda prvog stupnja kojom je odlučeno o troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno troškove i iz kojih razloga žali, a ispitujući pobijanu presudu u ovom dijelu, ovaj drugostupanjski sud nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, jer je troškove dosudio tuženici K. P., koja je u cijelosti uspjela u sporu, a niti da joj je dosudio troškove suprotno odredbi čl. 155. ZPP ili u visini suprotno odredbama Tarife.

 

Dakle i po stavu ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud tuženici K. P. dosudio troškove postupka za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn, zastupanja na raspravama 23. veljače 2017., 28. travnja 2017. i 26. siječnja 2018. u iznosima od po 1.000,00 kn, pristup ročištu za objavu presude dana 20. veljače 2018. u iznosu od 500,00 kn, trošak PDV u iznosu od 1.125,00 kn, odnosno sveukupni trošak u iznosu od 5.625,00 kn.

 

S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužitelja A. P., a niti je ovaj drugostupanjski sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, njegovu žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijenu presudu suda prvog stupnja.

 

S obzirom na sve naprijed navedeno trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

U Zadru, 14. listopada 2019.