Broj: Rev 2773/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja M. H., OIB …, iz S., i II-tužiteljice T. G. OIB … iz V., koje zastupa H. S., odvjetnica u Z., protiv tuženice D. V., OIB …, iz Z., koju zastupa R. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnim ugovora i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7869/2014-2 od 5. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11768/2006-114 od 24. srpnja 2014., u sjednici održanoj 15. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7869/2014-2 od 5. svibnja 2015. se odbija se kao neosnovana.

 

II.              Revizija tuženika protiv odluke o parničnim troškovima u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7869/2014-2 od 5. svibnja 2015. se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-11768/2006-114 od 24. srpnja 2014. sudio je:

 

"I. Utvrđuje se da je ništetan ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 22. ožujka 2006. g. između J. H. iz Z., kao primatelja uzdržavanja i tuženika I. V. iz Z., kao davatelja uzdržavanja, pred javnom bilježnicom O. R. dana 22. ožujka 2006.g., ovjeren pod brojem OU-246/2006.

 

II. Nalaže se Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu brisanje zabilježbe broj Z-31117/06 da će temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju br. OU-246/2006 od 22. ožujka 2006. nekretnine J. H. iz Z., nakon njegove smrti prijeći u vlasništvo I. V. iz Z., JMBG … određeno rješenjem Z-31117/06 od 25. 8. 2009. odnosno brisanje prava vlasništva D. V. iz Z., OIB: …, ukoliko do stjecanja uvjeta za provedbu ove presude kod Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu bude proveden upis tog prava vlasništva, sve na nekretnini u Z., odnosno odgovarajućem suvlasničkom dijelu zkčbr. 2338/71 koja pod nazivom "Dvorište i gospodarska zgrada na starom sajmištu" i odgovarajućem suvlasničkom dijelu zkčbr. 2338/72 koja pod nazivom "Kuća popisni broj 7390, 4 dvorišta, 4 zida i garaža, uputni br. ulica … i 20 te …", obje dolaze upisane u A popisni list zk.ul. 10441, broj poduloška 9, KO G. Z., a s kojim vlasništvom je neraskidivo povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine koji pod nazivom "Trosobni stan sa nusprostorijama u V (petom) katu ravno, …" dolazi upisan u B vlasnički list, istog uk.ul. 10441 i poduloška 9, iste KO G. Z. te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe upisa pod brojem Z-31117/06.

 

III. Nalaže se tuženoj nadoknaditi I. i II. tužiteljima parnični trošak u iznosu od 100.312,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2014. do isplate po godišnjoj stopi obračunatoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena sve u roku od 15 dana."

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-7869/2014-2 od 5. svibnja 2015. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti (toč. I. izreke).

 

Odlukom o parničnim troškovima odbijen je zahtjev tuženice te zahtjev I-tužitelja i II-tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka (toč. II. izreke).

 

Tako je suđeno u sporu po zahtjevu I. i II. tužitelja da se utvrdi ništetnim ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen dana 22. ožujka 2006. između primatelja uzdržavanja J. H. iz Z. i davatelja uzdržavanja I. V. iz Z. te naloži uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na nekretninu u Z., opisanu u presudi.

 

Protiv drugostupanjske presude i odluke o parničnim troškovima tuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. U reviziji je navela da odluka u sporu ovisi o rješenju postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a da je pitanje važno ne samo za rješenje konkretnog spora, nego i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija protiv presude je neosnovana.

 

Vijeće revizijskog suda je prvenstveno ispitalo dopuštenost revizije te je utvrđeno da je protiv navedene drugostupanjske presude dopuštena redovna revizija po čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 25/13 i 89/14  - dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19 - dalje: ZPP) jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 500.000,00 kuna.

 

Samim time protiv presude nije dopuštena izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, koju je podnijela tuženica.

 

Stoga je u presuda ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP prema pravilima za ispitivanje redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, dakle samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, imajući pri tome na umu sve revizijske navode kao jednu cjelinu.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju je tuženica opisno ukazala u reviziji kroz pitanje "je li drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tuženice, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka ali i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Ustava Republike Hrvatske kada je predmetni i sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju ništav jer je protivan između ostalog moralu društva, što je uistinu dvojbeno utvrđenje, a obzirom na iskazanu volju ugovornih strana".

 

Navedena bitna povreda postoji ako presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati, a osobito nedostataka navedenih u toj odredbi.

 

Pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja, a njome je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora.

 

Tuženica je u obrazloženju ovoga revizijskog razloga sadržajno osporila ocjenu izvedenih dokaza i zaključke o odlučnim činjenicama glede okolnosti koje su prethodile sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju, zdravstvenom stanju primatelja uzdržavanja i pobudama davatelja uzdržavanja. S tim u vezi je osporila i da bi ugovor bio protivan moralu i time ništetan.

 

Slijedi da se pretežito radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima tuženica iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza, te kojima osporava pravni pristup u rješenju spora.

 

Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Nadalje, eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi ne znači i postojanje apsolutno bitne povrede odredaba postupka, ako je presudu moguće ispitati.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica vidi u tome što se obrazloženje pobijane presude temelji na pravnom shvaćanju koje je suprotno shvaćanju koje je zauzeto u odlukama u presudama poslovni broj Rev-1273/93 od 19. svibnja 1993. i Rev-311/91 od 16. travnja 1991.

 

S tim u vezi tuženica je osporila pravilnu primjenu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje: ZOO)

 

Prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev na temelju utvrđenja koje se u bitnome svodi na slijedeće:

 

- da je predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u okolnostima sigurne i izvjesne smrti J. H. (26 dana prije smrti u 83 godini života) u prostorijama njegovog stana, gdje je doveden javni bilježnik,

 

- da je ugovor sklopljen oko mjesec i po dana nakon otpuštanja iz bolnice zbog vrlo teške bolesti s izvjesnom smrću kroz skoro vrijeme, nakon što je od 20. siječnja 2006. do 6. veljače 2006. u Kliničkom bolničkom centru M. postavljena J. H. dijagnoza zloćudnog tumora žučnog mjehura u završnoj fazi /progresivna bolest s izvjesnom skorom smrti/),

 

- da je stanje sada pokojnog J. H. bilo prepoznatljivo svakom prosječnom čovjeku pa tako i I. V., predniku tuženice D. V., a očitovalo se u mršavosti, inkontineciji, žutoj boji kože, jakih bolova, slabe pokretljivosti, psihičkih promjena uzrokovanih teškom bolesti.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio da je postupanje prednika tuženice I. V. prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo nemoralno s obzirom na znano mu vrlo teško zdravstveno stanje J. H., uslijed kojeg nastupanje smrti predstavlja izvjesnu činjenicu koja po redovnom tijeku stvari nastupa kroz kratko vrijeme, te da su prvotužitelj M. H. i drugotužiteljica T. G. zakonski nasljednici J. H., kao i da prvotužitelj M. H. s obitelji brine o J. H..

 

Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da je predmetni ugovor ništetan po čl. 322. st. 1. ZOO, jer je protivan moralu. Tuženici je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO naloženo vratiti tužiteljima sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda, sve kada bi se mogli prihvatili navodi izneseni u žalbi kojima osporava utvrđenje o okolnostima u kojima je potpisan ugovor o doživotnom uzdržavanju, kao jedini objektivni zaključak ostaje da je prednik tuženice unatoč, kako ona navodi, izvrsnim odnosima s J. H., iskoristio upravo činjenicu vrlo teškog zdravstvenog stanja i izvjesnu smrti J. H., da bi sebi, odnosno svojim nasljednicima, s obzirom da je i sam I. V. bio teško bolestan, pribavio nesrazmjeran višak u vrijednosti date mu imovine, a na štetu nasljednih prava prvotužitelja M. H. i drugotužiteljice T. G. (nećaka i zakonskih nasljednika J. H.). Suprotna je moralu društva svaka zla namjera, koja ne postaje čistija time što se ostvaruje zaobilaznim putem.

 

Tuženica je revizijom osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude o tome da je ugovor o doživotnom uzdržavanju protivan između ostalog moralu društva, što je po shvaćanju revidentice dvojbeno utvrđenje, a obzirom na iskazanu volju ugovornih strana.

 

Prema shvaćanu ovoga suda u donošenju pobijane presude je pravilno primijenjena odredba čl. 322. st. 1. ZOO koja glasi: Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Zakon o obveznim odnosima a ni drugi propisi građanskog prava, ne sadrže općeprimjenjivu definiciju o tome što se može smatrati moralom društva, pa je na sucu obveza u svakom pojedinom slučaju, kad se pojavi dvojba o tom pitanju, cjelovitom analizom prosuđivati je li nešto takva povreda morala društva zbog koje je ugovor ništetan. Svakako će se raditi o težoj povredi moralne norme kod ugovora čiji su učinci takvi da kod prosječnog čovjeka određenog društva u vremenu sklapanja ugovora stvara mišljenje o neodrživosti tog ugovora, unatoč tome što ugovor sam po sebi ne mora biti protivan propisima. Sudac će se kod primjene ove odredbe voditi svojim moralnim osjećajem kao odrazom općedruštvenog mišljenja kako bi zaštitio prvenstveno individualne interese radi postizanja pravednosti, koji ipak ne smiju biti protivni društvenom interesu.

 

Pravilno je drugostupanjski sud u ovom slučaju ocijenio da je protivan moralu ugovor koji je sklopljen u gore navedenim okolnostima, kada je prednik tuženice unatoč izvrsnim odnosima s J. H., iskoristio upravo činjenicu vrlo teškog zdravstvenog stanja i njegovu izvjesnu skoru smrt, da bi sebi, odnosno svojim nasljednicima pribavio nesrazmjeran višak u vrijednosti date mu imovine, a na štetu nasljednih prava prvotužitelja M. H. i drugotužiteljice T. G. (nećaka i zakonskih nasljednika J. H.). Sud pravilno cijeni da je suprotna moralu društva svaka zla namjera, koja ne postaje čistija time što se ostvaruje zaobilaznim putem.

 

Pogrešno tuženica drži da je takvo shvaćanje protivno shvaćanju na kojemu se temelji obrazloženje odluka revizijskog suda poslovni broj Rev-1273/93 od 19. svibnja 1993. i Rev-311/91 od 16. travnja 1991.

 

U presudi Rev-311/91 je zauzeto slijedeće pravno shvaćanje:

 

"Taj sud je dalje utvrdio da je u času zaključenja ugovora tuženik znao za tešku bolest imenovane (karcinom debelog crijeva) da je tada bilo neizvjesno koliko duga će živjeti time da su mu liječnici saopćili da može živjeti i nekoliko godina, te da je ona umrla pet mjeseci nakon zaključenja tog ugovora.

 

(...) Sama činjenica da je tuženik znao za tešku i neizlječivu bolest primateljice uzdržavanja ne može osporiti postojanje tog elementa. To bi se dogodilo u slučaju da je ugovor zaključen u uvjetima kad je bilo izvjesno da predstoji bliska smrt primaoca uzdržavanja, odnosno da je davalac uzdržavanja zaključio ugovor iskorištavanjem tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi.

 

U konkretnom slučaju ti uvjeti ne postoje, na što posebno ukazuje činjenica što je tuženiku saopćeno da primateljica uzdržavanja može živjeti još nekoliko godina, pa je ona nakon zaključenja ugovora živjela još pet mjeseci."

 

Obrazloženje presude Rev1273/93 temelji se na shvaćanju:

 

"Sudovi su vrlo brižljivo cijenili sva utvrđenja - činjenice - posebno o odnosima stranaka iz ugovora prije i nakon zaključenja istoga pa su ocijenili da zaključivanjem predmetnog ugovora - tuženi nisu iskoristili naivnost primatelja uzdržavanja radi postizanja nerazmjerne koristi, već da je želja i volja primatelja uzdržavanja bila da se zaključi takav ugovor, jer su znali - prema ranijem ponašanju i odnosu tuženih prema njima (brinuli su se tuženi za primatelje uzdržavanja gotovo tri godine prije zaključenja ugovora i odnosili se prema njima "kao prema svojim roditeljima").

 

Okolnost što su se tuženi i prije zaključenja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju brinuli za primatelje uzdržavanja i davali im pomoć, zaista ne utječe na utvrđenje visine koristi koju su tuženi ostvarili iz ugovora, već na to utječe visina troškova isplaćenih nakon zaključenja ugovora do kraja njegova trajanja - kako to pravilno ističe revident, ali su tu okolnost sudovi cijenili drugačije - kao značajnu indiciju za ocjenu da ugovor nije zaključen radi toga da tuženi ostvare veliku i nerazmjernu korist - znajući za skoru smrt primatelja uzdržavanja, pa da bi njihov postupak bio protivan moralu i zato ugovor ništav (kako tvrdi tužiteljica) - već da je zaključen taj ugovor u očekivanju stranaka da će primatelji dobiti pomoć i uzdržavanje koje im je trebalo, a tuženi primjerenu naknadu za to u obliku kuće.

 

Sve utvrđene okolnosti o odnosima stranaka iz ugovora, prije i nakon zaključivanja, zaista su ukazivale na to da tuženi nisu postupali nemoralno i iskoristili situaciju i položaj primatelja uzdržavanja da im ostane nerazmjerna korist, pa nisu ostvareni razlozi, za ništavost ugovora."

 

Ovaj sud je usporedbom obrazloženja navedenih presuda i pobijane presude ocijenio da se ne radi o presudama donesenim na temelju identičnog činjeničnog stanja, pa samim time u pobijanoj presudi drugostupanjski sud nije zauzeo shvaćanje koje bi bilo suprotno ranijem pravnom shvaćanju.

 

Sporni ugovor je zaključen u uvjetima kad je bilo izvjesno da predstoji bliska smrt primaoca uzdržavanja, odnosno da je davalac uzdržavanja zaključio ugovor iskorištavanjem tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi, pa bi se upravo prema shvaćanju iz presude Rev-311/91 (na koju se pozvala tuženica) radilo o takvoj protivnosti moralu koji dovodi do ništetnosti.

 

Stoga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

U odnosu na reviziju protiv odluke o parničnim troškovima:

 

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

 

Glede (ne)dopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto je pravno shvaćanje je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

Stoga je podnesena revizija nedopuštena, pa je valjalo riješiti kao u izreci i odbaciti reviziju po čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 15. listopada 2019.