Broj: Gž-2562/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sudcu tog suda Marku Pribisaliću kao sudcu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. Š. iz I., K., kojeg zastupaju punomoćnici V. L. i Ž. V., odvjetnici u S., protiv tuženika B. N. iz G. S., Š., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-576/12 od 14. srpnja 2017., 15. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se djelomice tužiteljeva žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj  Pnš-576/12 od 14. srpnja 2017. u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, pod točkom I. izrijeke presude.

 

II. Djelomice se prihvaća tužiteljeva žalba te se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-576/12 od 14. srpnja 2017. u pobijanom dijelu kojim je odlučeno o trošku postupka pod točkom II. izrijeke i u tom dijelu sudi:

 

"Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn, dok se za više zatraženi iznos od 2.187,50 kn tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan."

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

 

              "I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              “Nalaže se tuženiku B. N. iz G. S. na otoku Š., da tužitelju M. Š. iz I., K. na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti i to na duševno zdravlje, prava na dostojanstvo, prava na čast te prava na ugled  isplati iznos od 60.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude I stupnja pa do konačne isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29 st.2 ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je  vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena." kao neosnovan.

              II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 10.937,50 kuna, u roku od 15 dana."

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući tu presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 ,123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), predlažući prvostupanjsku presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je djelomice osnovana.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade štete zbog povrede prava osobnosti koja šteta bi nastala objavom članka u listu S. D. od 4. kolovoza 2012. pod naslovom "…", a koji članak je objavljen na temelju informacija koje je tuženik dao autoru i za koje tužitelj tvrdi da su neistinite, uvredljive, pogrdne i zlonamjerne.

 

I u ovom žalbenom stadiju postupka među strankama je sporna tuženikova pasivna legitimacija i štetni događaj, odnosno prijeporna je osnova odgovornosti i visina potraživanja.

 

Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu nakon što je u provedenom postupku u bitnom utvrdio slijedeće:

 

- kako je u dnevnom listu S. D. dana 4. kolovoza 2012. objavljen članak pod naslovom "…" u kojemu se, pored ostaloga, navodi da je već četiri godine pas vezan za kamion lancem dugim svega dva metra, da ga vlasnik obilazi tek nekoliko puta godišnje i, u najboljem slučaju, kako mu baci kost za glodanje, kako pas cvili noću i da se čuje kilometrima daleko,

 

- kako tužitelj tvrdi da je oklevetan zbog neistinitih navoda koji su prenijeti široj javnosti u spomenutom članku, koji članak je objavljenom u dnevnom listu S. D. kako je tuženik iznio te navode kao i da nije sporno kako je osoba koja se spominje u negativnom kontekstu u predmetnom članku upravo tužitelj,

 

- kako je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu (dalje ODO) prvostupanjskom sudu podnijelo optužnicu poslovni broj K-DO-615/13 od 31. srpnja 2013. protiv optuženih: 1. S. Š. i 2. M. Š. zbog postojanja osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela iz članka 260. stavak 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97, 27/98,50/00129/00, 51/01, 105/04, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje KZ/07), djela protiv okoliša-mučenje životinja, koje djelo je počinjeno  na način što su u razdoblju od 2005. do 2012. u mjestu G. S. na otoku Š., na osami, na napuštenom gradilištu, zajednički i dogovorno držali na kraćem lancu psa njemačkog ovčara koji se odaziva na ime O. te istog nisu redovito posjećivali niti donosili hranu,

 

- kako je pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem K-836/13 vođen kazneni postupak u kojemu je rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj KOV-517/2013 od 2. srpnja 2014. obustavljen postupak protiv S. Š., dok je potvrđena optužnica protiv M. Š. zbog postojanja osnovane sumnje na počinjenje spomenutoga kaznenog djela,

 

- kako je presudom prvostupanjskog suda poslovni broj K-836/13 od 14. siječnja 2016. okrivljeni M. Š. proglašen krivim što je u razdoblju od 2008. do 2012. u mjestu G. S. na otoku Š. izlagao mukama psa koji se odaziva na ime O., na način da je psa držao na osami na napuštenom gradilištu vezanog na kraćem lancu te istog neredovito posjećivao i neredovito mu nosio hranu, slijedom čega je utvrđeno kako je okrivljenik počinio kazneno djelo protiv okoliša-mučenje životinja, djelo opisano i kažnjivo po članku 260. stavak 1. KZ/07 te je optuženik osuđen na novčanu kaznu u visini od 80 osobnih dnevnih dohodaka,

 

- kako iz iskaza tužitelja proizlazi da on nikada nije bio vlasnik spomenutog psa njemačkog ovčara, već kako je vlasnik bio njegov, sada pokojni, brat S. koji je na otoku Š. imao obrt, da je psa na Š. donio I. Z. kako bi S. čuvao strojeve od krađa koje su se događale, kako je za psa kupio sajlu dugačku 30 metara da se može slobodnije kretati, da je pas imao posude za vodu i hranu te kako on nije svakodnevno boravio na Š., ali je angažirao druge osobe da psa nahrane kad je bio odsutan i da je pas imao odlične uvjete za život, imao kućicu, suncobran i lanac dužine 6 metara,

 

- kako je tuženik u svom iskazu naveo da je on sa suprugom, nakon razgovora s članovima udruge za zaštitu životinja, nazvao novinara dnevnog lista dva dana prije objave novinskog članka, kako je on osobno razgovarao s novinarom te da je novinaru govorio o brizi za psa misleći na tužitelja i njegova brata.

 

Temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio kako je iz navedene kaznene presude razvidno da je tužitelj pravomoćno proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela mučenja životinje pa kako nije točno da bi tuženik širio neistinu o tužitelju govoreći u predmetnom članku o nebrizi tužitelja za psa, za što je u konačnici tužitelj i osuđen, jer je u kaznenom postupku pravomoćno utvrđeno upravo kako je tužitelj neredovito obilazio i neredovito hranio svog psa i da je izjava tuženika u predmetnom članku o tužitelju istinita. Također, prvostupanjski sud je naveo kako u postupku nije utvrđeno da bi tuženik širio neistinu o tužitelju, izjava u spornom članku da ne povlači odgovornost za štetu jer informacija o nebrizi za psa nije neistinita, unatoč tomu što je putem medija postala pristupačna većem broju osoba i time možebitno tužitelju nanijela povredu časti i ugleda, ali kako ipak nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu jer ne postoji štetna radnja i protupravnost i nema niti odgovornosti tuženika te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud pronalazi kao je pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba i na koju povredu drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, jer nisu jasno navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama. No, unatoč navedenoj bitnoj povredi odredaba postupka, ostvareni su zakonski razlozi za donošenje drugostupanjske odluke temeljem odredaba članka 373. a ZPP-a jer je sve bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, a koje dokaze prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke nije cijenio.

 

Člankom 19. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, dalje ZOO) propisano je kako svaka fizička i pravna osoba ima pravno na zaštitu svojih prava osobnosti pred pretpostavkama utvrđenim zakonom. Iz stavka 2. tog članaka proizlazi da se pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

 

Člankom 1045. st. 1. ZOO-a propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Člankom 1100. stavak 1. ZOO-a propisano je kako će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Iz stavka 2. tog članka proizlazi da će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih bolova i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Prije svega potrebno je navesti kako tužitelj predmetni zahtjev za naknadu štete temelji na tomu da mu je šteta nastala objavom novinskog članka u dnevnom listu S. D. dana 4. kolovoza 2012., a koji članak je objavljen temeljem obavijesti koje je autoru tog članka dao tuženik, međutim pregledom spomenutog novinskog članka razvidno je kako u tom članku tužitelj uopće nije spomenut osobnim imenom, već se u članku govori o psu koji je "zaboravljen 4 godine na lancu“, a iz sadržaja članka razvidno je i kako je novinar, autor članka, razgovarao s tuženikom, da tuženik živi nedaleko od mjesta na kojemu se pas nalazi i da tuženik psa povremeno hrani.

U ovakvom stanju stvari potrebno je razlikovati činjenicu objave novinskog članka i njegov sadržaj od toga tko je pozvao novinara, autora članka, i tko je autoru dao određene informacije koje je kasnije taj autor, novinar, i objavio u dnevnom listu. Drugim riječima, u konkretnom slučaju očito se ne radi o objavi intervjua kojeg bi dao tuženik novinaru jer članak nije napisan kao intervju, već se radi o tomu da je novinar svoja saznanja koja je dobio na mjestu događaja napisao i objavio, pritom spominjući tuženika kao osobu od koje je dobio te informacije. U okolnostima kada tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete temelji na činjeničnom supstratu koji se odnosi na objavu novinskog članka te tvrdnji da bi mu sadržajem novinskog članka nastala šteta, kada se u novinskom članku ne spominje tužitelj osobno kao osoba koja bi izgladnjivala i mučila životinju i kada tuženik nije dao intervju dnevnom listu, već je autor članka naveo tuženika kao osobu od koje je dobio saznanja o činjenicama na koje se članak odnosi, prema shvaćanju ovog suda, ne može postojati bilo kakva tuženikova odgovornost za naknadu možebitne štete koju bi tužitelj trpio objavom predmetnoga novinskog članka jer tuženik nije objavio informaciju i nije autor članka.

Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije pravilno cijenio sadržaj predmetnoga novinskog članka, već je svoju odluku utemeljio isključivo na utvrđenju kako se radi o činjenicama koje su objavljene u članku, a koje nisu neistinite s obzirom da je tuženik pravomoćnom sudskom presudom proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela mučenja životinja.

Osim toga, pravomoćnom u sudskom odlukom, presudom prvostupanjskog suda poslovni broj K-836/13 od 14. siječnja 2016., tužitelj, kao okrivljenik u tom postupku, proglašen je krivim jer je u razdoblju od 2008. do 2012. u mjestu G. S. na otoku Š. na napuštenom gradilištu držao vezanog psa njemačkog ovčara neredovito ga posjećujući i neredovito donoseći psu hranu, čime je počinio kazneno djelo mučenja životinja, djelo opisano i kažnjivo po članku 260. st. 1. KZ/97. Dakle, nedvojbeno je da je tužitelj pravomoćnom sudskom presudom u kaznenom postupku proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela na koje djelo se zapravo i odnose navodi iz predmetnog članka i u takvom stanju stvari ne postoji tuženikova odgovornost niti zbog toga što bi pozivanjem autora novinskog članka i izjavom zapravo iznio svoj stav o možebitnom počinjenju kaznenog djela. Takav postupak tuženika i njegovi navodi su, očito, doveli i do prijavljivanja kaznenog dijela i nakon toga do vođenja i okončanja kaznenog postupka prema počinitelju.

Tužitelj u žalbi protiv prvostupanjske presude u bitnom navodi kako prvostupanjski sud nije izveo dokaze saslušanjem svjedoka koje je tužitelj predlagao te da je pobijanu odluku sud donio primjenom pravila o teretu dokaza unatoč tomu što je tužitelj predlagao navedene dokaze, kao i da je iskaze predloženih svjedoka prvostupanjski sud mogao koristiti iz navedenog kaznenog predmeta u kojemu su dotične osobe saslušane, odnosno ispitane kao svjedoci. Pregledom iz spisa predmeta prvostupanjskog suda poslovni broj K-836/13 proizlazi kako je sud u tom postupku, pored ostalih, izveo dokaze i saslušanjem svjedoka P. R., A. Š., I. J., V. K., I. Š. i M. K. iz kojih iskaza bi u bitnom proizlazilo kako je spomenuti pas bio u vlasništvu tužiteljeva brata i da se o psu sve vrijeme uredno skrbilo, međutim sukladno članku 12. stavak 3. ZPP-a u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

Konačno, pravilno tužitelj u žalbi navodi kako u načelu kaznena odgovornost i građanskopravna odgovornost nisu istovjetne, odnosno da je građanskopravna odgovornost šira od kaznene odgovornosti, međutim u konkretnom slučaju, kako je već i obrazloženo, ne postoji uopće tuženikova odgovornost zbog sadržaja novinskog članka koji je objavljen u dnevnom listu jer tuženik nije autor tog članka, ali ne postoji niti odgovornost tuženika zbog toga što je pozvao novinara, odnosno autora članka, i s njim razgovarao navodeći mu činjenice koje se odnose na životinju, privezanog psa, s obzirom da je takvim postupkom zapravo tuženik sudjelovao u prijavljivanju kaznenog djela za koje djelo je kasnije tužitelj, kao okrivljenik, pravomoćno i osuđen u kaznenom postupku. U takvom stanju stvari, kada tuženik nije postupao protupravno i kada ne postoji tuženikova odgovornost za možebitnu štetu koju tužitelj trpi zbog objave novinskog članka, navedeni tužiteljevi dokazni prijedlozi ukazuju se suvišnim.

Dakle, iz navedenog proizlazi kako prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije dao jasne razloge o svim odlučnim činjenicama čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba i na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. No, iz navedenog proizlazi i kako su ostvareni zakonski uvjeti za primjenu članka 373. a ZPP-a te je, uzimajući u obzir navedene odlučne činjenice koje je bilo moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu i pravilnom primjenom materijalnog prava iz citiranih zakonskih odredaba, valjalo odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i presudom potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen.

Međutim, djelomice utemeljeno tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka jer je prvostupanjska odluka u tom dijelu donijeta uz pogrješnu primjenu odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 144/14 i 107/15 dalje OT), a odluku o troškovima postupka valjalo je donijeti pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i pravilnom primjenom odredaba OT.

 

Prvostupanjski sud je tuženiku priznao slijedeći trošak: Za sastav odgovora na tužbu i za pristupe na šest ročišta i to 18. studenog 2015., 1. veljače 2016., 2. svibnja 2016., 29. lipnja 2016., 3. svibnja 2017. i 12. lipnja 2017. po 125 bodova, odnosno ukupno 875 bodova, što s obzirom na vrijednost boda iznosi 8.750,00 kn, a uz iznos PDV-a od 2.187,50 kn utvrđen je iznos od 10.937,50 kn. Međutim, tuženiku pripada pravo na naknadu troška postupka za poduzimanje radnji po punomoćniku odvjetniku kako slijedi: Za sastav odgovora na tužbu 100 bodova temeljem Tbr. 8. točka 1. OT, za pristupe na navedenih šest ročišta po 100 bodova temeljem Tbr. 9. točka 1. OT, odnosno ukupno 700 bodova što, s obzirom na vrijednost boda od 10,00 kn, predstavlja iznos od 7.000,00 kn te daljnjih 1.750,00 kn na ime PDV-a, odnosno ukupno 8.750,00 kn.

 

Stoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a, djelomično uvažena tužiteljeva žalba i preinačena prvostupanjska odluka o trošku postupka te je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn, dok je za više zatraženi iznos od 2.187,50 kn tuženikov zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer je tužitelj uspio u žalbenom stadiju postupka tek u neznatnom dijelu, u sporednom potraživanju troškova postupka.

 

Zbog navedenog odlučeno je kao u izrijeci ove presude.

 

U Splitu 15. listopada 2019.