Broj: Gž-986/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Zubčić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Branke Ribičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz Š., OIB:…, kojeg zastupanog po odvjetnicima iz Z. odvjetničkog ureda A. B. i I. K. u Š., protiv tuženika E. O. d.d. Zagreb, OIB:…, kojeg zastupa OD G. & P., a ovo M. T., odvjetnica u Z., radi naknada štete, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: 8 Pn-195/2015-29, od 24. kolovoza 2018., dana 17. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se uvažava žalba tužitelja I. L., preinačava se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: 8 Pn-195/2015-29, od 24. kolovoza 2018., u pobijanom dijelu (točka III.), i sudi:

 

Nalaže se tuženiku E. O. d.d. Z., da tužitelju I. L. na ime dosuđene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno (duševno) zdravlje u iznosu od 37.000,00 kuna, isplati zateznu kamatu za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 31. prosinca 2015. i za dosuđenu imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.760,00 kuna, za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 24. kolovoza 2018.

 

II. Žalba tuženika E. O. d.d. Z., djelomično se uvažava, preinačava se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: 8 Pn-195/2015-29, od 24. kolovoza 2018.,  u pobijanom dijelu (točke I. i IV. izreke presude) i sudi:

 

N. se tuženiku E. O. d.d. Z., isplatiti tužitelju I. L. s osnove pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno (duševno) zdravlje iznos od 37.000,00 kuna (umjesto iznosa od 57.000,00 kuna), sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe (31.12.2015.) pa nadalje do isplate po kamatnoj stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena sve do isplate u roku od 15 dana.

 

III. Ž. tužitelja I. L., (točke II.,IV. i V. izreke presude) i žalba tuženika E. O. d.d. Z., (točka V. izreke presude), odbijaju se kao neosnovane, te se u tom dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: 8 Pn-195/201529, od 24. kolovoza 2018.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika E. O. d.d. Z., za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: 8 Pn-195/2015-29, od 24. kolovoza 2018., u točki I.1. izreke presude naloženo je tuženiku E. O. d.d. Z., isplatiti tužitelju I. L. s osnove pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno (duševno) zdravlje iznos od 57.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe (31.12.2015.) pa nadalje do isplate, u roku od 15 dana.

 

U točki I.2. izreke presude naloženo je tuženiku E. O. d.d. Z., isplatiti tužitelju I. L. s osnove pretrpljene imovinske štete zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom iznos od 1.760,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja (24.08.2018.), pa nadalje sve do isplate u roku od 15 dana.

 

U točki II.1. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od ukupno 12.847,91 kuna s osnove pretrpljene imovinske štete zbog izgubljene zarade zajedno sa zateznim kamatama.

 

U točki II.2. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od ukupno 400,00 kuna s osnove pretrpljene imovinske štete zbog prouzročenih materijalnih troškova liječenja, te na ime drugih troškova s tim u vezi (troškovi prijevoza do bolnice i uništena odjeća) iznos od ukupno 6.610,00 kuna, sve zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

 

U točki III. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu zatraženih zateznih kamata na neimovinsku štetu za razdoblje od 01. lipnja 2015. do 31. prosinca 2015. i za imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1. lipnja 2015.  do 24. kolovoza 2018.

 

U točki IV. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na zatraženu neimovinsku štetu u iznosu od 126.000,00 kuna  i imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.620,00 kuna.

 

U točki V. izreke presude naloženo je tužitelju I. L. nadoknaditi tuženiku E. O. d.d. Z., parnični trošak u iznosu od 11.270,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja (24.08.2018.) pa nadalje do isplate, u roku od 15 dana.

 

Protiv ove presude žalbe su uložili tužitelji i tuženik.

 

Tužitelj je uložio žalbu u odnosu na odbijajući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka, sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

U sadržaju žalbe tužitelj je dodatno elaborirao navode koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka, smatrajući da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio težinu i posljedice povreda koje je zadobio u prometnoj nezgodi. Posebno ističe da je do štetnog događaja bio potpuno fizički i psihički zdrav, da se bavio sportom i da je trenirao djecu rukomet, te da je radio u svom salonu namještaja i bio potpuno financijski neovisan, a da nakon zadobivene povrede ne može obavljati svoje dotadašnje aktivnosti, niti je u stanju obavljati posao kojim se do sada bavio.

 

Glede zahtjeva za dosudu zateznih kamata smatra da je prvostupanjski sud kamate na dosuđene iznose trebao dosuditi od podnošenja zahtjeva za naknadu štete, odnosno datuma koji je tužitelj naveo u tužbi.

 

Tuženik je uložio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, ili preinači sukladno žalbenim navodima.

 

U sadržaju žalbe tuženik prvenstveno ukazuje na propust prvostupanjskog suda da dosuđenu neimovinsku štetu umanji za iznos od 20.000,00 kuna koji je tužitelju isplaćen 27. lipnja 2018., a što je tuženik priznao na ročištu i za taj iznos smanjio tužbeni zahtjev.  Zbog tog propusta u točki IV. izreke presude pogrešno je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 126.000,00 kn, tako da je u tom dijelu prekoračen tužbeni zahtjev.

 

Što se tiče visine dosuđene štete, tuženik smatra da je isplatom iznosa od 57.000,00 kuna u cijelosti podmirio neimovinsku štetu, a da je prvostupanjski sud precijenio težinu povreda tužitelja i utvrdio po pojedinim kriterijima veći iznos štete nego što je to objektivno prema težini povreda tužitelja i okvirnim mjerilima za dosudu štete, bilo opravdano.

 

Tuženik se žali i na odluku o troškovima postupka smatrajući da je uspjeh tužitelja u parnici bio manji od 28 % koliko je to utvrdio prvostupanjski sud pa u tom pravcu smatra da mu treba priznati veći iznos zatraženih troškova postupka.

 

U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik ističe da je neimovinska šteta tužitelju dosuđena u znatno većem iznosu nego što bi to bilo opravdano orijentacijskim kriterijima za tu vrstu štete cijeneći pri tome težinu povreda, te da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio nalaze vještaka u smislu trajanja bolovanja, odnosno radne nesposobnosti tužitelja, pa predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i potražuje troškove odgovora na žalbu.

 

Žalbe tužitelja i tuženika djelomično su osnovane.

 

Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, i 89/14; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, ali je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

 

Iako je tuženik u svojoj žalbi pravilno ukazao na propust prvostupanjskog suda da u dosuđeni iznos neimovinske štete uračuna i iznos od 20.000,00 kuna koji je tijekom postupka isplaćen tužitelju i za koji iznos je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, radi se o propustu koji je korigirao drugostupanjski sud po žalbi tuženika, tako da se ne radi o bitnoj povredi postupka zbog koje bi trebalo ukinuti presudu.

 

Inače u drugostupanjskom postupku nije sporna odgovornost tuženika za štetu, već je sporna i osnova nekih vidova štete i dosuđena visina štete.

 

O žalbama tužitelja i tuženika glede visine štete.

 

Nisu osnovane žalbe tužitelja i tuženika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno glede težine i posljedice povreda koje je zadobio tužitelj, jer su sve bitne činjenice vezane uz utvrđivanje osnove i visine neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, utvrđene medicinskim vještačenjem po vještacima Z. N. dr. medicine, specijalisti ortopedu i A. B., dr. med. spec. psihijatru.

 

Prema nalazu vještaka Z. N., tužitelj je zbog zadobivenih ozljeda je bio hospitaliziran na djelu kirurgije bolnice u razdoblju od 25. prosinca 2013. do 10. siječnja 2014. U dva navrata podvrgnut je operativnim zahvatima, provedena je stacionarna rehabilitacija u toplicama (specijalna bolnica B.), te u više navrata ambulantne fizikalne terapije. Tijekom liječenja razvilo se stanje algodistrofije koji je dodatno usporio o oteža proces rehabilitacije. Također u sklopu dijagnostike napravljene su u više navrata Rtg snimanja, MR nekoliko segmenata tijela te ultrazvučni pregledi.

 

Kako je tužitelj zadobio teške tjelesne povrede koje su ostavile trajne posljedice na njegovo zdravlje, došlo je do povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, koja opravdava dosudu pravične novčane satisfakcije kao jedinstvene štete, po kriterijima pretrpljenih bolova, straha, duševnih boli zbog smanjenih životnih aktivnosti i naruženosti, sukladno članku 1100. stavak 1. u svezi sa člankom 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO).

 

Kao posljedicu zadobivenih povreda tužitelj je trpio bolove jakog intenziteta dva tjedna (nakon traume i nakon operativnih zahvata, te u početku rehabilitacije), srednjeg intenziteta dva mjeseca i slabog intenziteta osam mjeseci.

 

Dužina trajanja fizičkih bolova i njihov intenzitet opravdavaju po ocijeni drugostupanjskog suda utvrđeni iznos novčane satisfakcije po tom osnovu u iznosu od 36.000,00 kuna.

 

Prema nalazu vještaka A. B. tužitelj u vrijeme štetnog  događaja doživio strah jakog intenziteta u trajanju od nekoliko sati, srednjeg intenziteta u trajanju od 40 dana, te slabog intenziteta u trajanju od 100 dana, a nakon toga ima osjećaj zabrinutosti i strepnje.

 

Dužina i intenzitet straha uz daljnju opravdanu zabrinutost za posljedice zadobivenih povreda, opravdavaju po ocijeni drugostupanjskog suda utvrđeni iznos novčane satisfakcije po tom osnovu u iznosu od 13.000,00 kuna.

 

Kod tužitelja su kao posljedica zadobivenih povreda ostali vidljivi ožiljci gležnja koji predstavljaju naruženost slabog stupnja-kozmetski defekt, čiji lokalitet i stupanj naruženosti, po ocijeni drugostupanjskog suda opravdavaju utvrđeni iznos novčane satisfakcije po tom osnovu u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

Prema suglasnom nalazu sudskih vještaka, kod tužitelja je došlo do smanjenja životna aktivnost u opsegu od 20%, a ozljede gležnja su rezultirale s kliničkim i funkcionalnim tegobama. Uz to zbog posljedica povređivanja kod tužitelja je došlo do intenziviranja anksiozno depresivnih smetnji, depresivne obrade realiteta i polimorfne somatske smetnje, a tužitelj se ne može se baviti sportom i ograničena mu je radna sposobnost.

 

Cijeneći posljedice koje tužitelj  trpi zbog zadobivenih povreda, neugodnosti u tijeku liječenja  (posjećivanje ambulante, fizikalna terapija, operacijski zahvat, MR, Rtg i EMNG  snimanje, nošenje štake) koje je trpio tužitelj, dob tužitelja koji je u trenutku nezgode imao 45 godine, po ocijeni drugostupanjskog suda opravdavaju utvrđeni iznos novčane satisfakcije po tom osnovu u iznosu od 30.000,00 kuna.

 

Prema tome, pravilno je utvrđena ukupna visina neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 84.000,00 kuna, koju je drugostupanjski sud umanjio za iznos koji tuženik isplatio tužitelju prije i tijekom postupka u iznosu od 47.000,00 kuna (a ne 27.000,00 kuna kako je to umanjio prvostupanjski sud), djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, presuđeno je da tuženik na ime neimovinske štete isplati daljnji iznos od 37.000,00 kuna, dok je tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva odbio.

 

 

Glede nastale imovinske štete, prema nalazima vještaka  tužitelju je tuđa pomoć i njega bila potrebna  osam sati na dan u trajanju dva tjedna (postoperativno razdoblje, imobilizirana noga), te dva sata dnevno u trajanju tri mjeseca (svakodnevni poslovi, osobna higijena, odlazak i dolazak na terapije nakon izlaska iz bolnice,

 

Po tom osnovu sukladno odredbi članka 1095. stavak. 1. ZOO-a pravilno je tužitelju dosuđena visina štete po cijeni za sat pružene pomoći u iznosu od 16,00 kuna, što uz činjenicu da je tuženik s osnova tuđe pomoći i njege isplatio tužitelju iznos od 1.620,00 kuna, opravdava daljnju dosudu po tom osnovu u iznosu od 1.760,00 kuna.

 

Zbog iznesenog, glede dosuđenog iznosa neimovinske štete djelomično je prihvaćena žalba tuženika i odbijena žalba tužitelja.

 

Nije osnovana žalba tužitelja u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za naknadu izgubljene zarade i troškova liječenja, koji su obuhvaćeni žalbom.

 

Pravni okvir tog dijela zahtjeva pravilno je postavljen pozivom na odredbu članka 1095. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu  troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

 

U postupku nije sporno da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja radio u svojoj trgovini - salonu namještaja pod nazivom L. u Š. i da je nakon završenog liječenja  bio sposoban za rad u smanjenom opsegu od 15%, te da je Zavod u postupku pokrenutom radi priznanja prava na temelju smanjena radne sposobnosti, donio rješenje kojim se tužitelju ne priznaje pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost.

 

Tužitelju su u razdoblju od 1. prosinca 2014.  do 30. rujna 2015.  od strane Zavoda isplaćene naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad u iznosu od 26.424,73 kuna, a tužitelju je prestao radni odnos u poduzeću L. trade d.o.o. Š. 20. siječnja 2016. (trajao od 1.7.2009.)

 

Drugostupanjski sud u prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj koji nije opće radno nesposoban bio dužan je raditi u okviru svoje preostale radne sposobnosti obavljati poslove i time učiniti sve da smanji nastalu štetu, a zahtijevati naknadu onog dijela štete koja je zbog njegove smanjene radne sposobnosti stvarno nastupila.

 

Međutim, tužitelj je ugasio svoje poduzeće L. trade d.o.o. bez da ga je pokušao održati, a nakon što je ugasio poduzeće nije se ni prijavio na zavod za zapošljavanje.

 

Zbog toga kako tužitelj nije dokazao ni da je radno nesposoban ni da je pretrpio štetu zbog zapošljavanja radnika na poslovima koje on ne može obavljati, ili da trpi štetu zbog razlike plaće između one koje je do nezgode primao na radnom mjestu  na kojem je radio i plaće koje bi primao na drugom radnom mjestu, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev po tom osnovu.

 

Opravdano je odbijen i dio zahtjeva koji se odnosi na troškove liječenja u privatnoj poliklinici G. d.o.o. iz razloga što je preglede koje je obavio tužitelj u toj poliklinici mogao obaviti u  bolnici kao zdravstveno osigurana osoba.

 

Tužitelj osnovano smatra da mu pripadaju zatezne kamate na dosuđenu neimovinsku štetu i imovinsku štetu od podnošenja zahtjeva za naknadu štete, odnosno datuma koji je naveo u tužbi, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

Zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete dosuđuju se sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. i članka 1103. ZOO-a, u vezi sa člankom 12. stavkom 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/-dalje: ZOOP), prema kojima obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

Zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. i članka 1086. ZOO-a, treba razmatrati u vezi sa člankom 12. stavkom 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao posebnog propisa kojim je uređena obveza plaćanja zakonske zatezne kamate u slučaju nastanka štete uporabom prijevoznog sredstva koje podliježe obveznom osiguranju u prometu.

 

Sukladno odredbi članka 12. stavka 1. ZOOP-a, odgovorni osiguratelj dužan je u slučaju neimovinske štete najkasnije u roku od 30 dana, a u slučaju imovinske štete najkasnije u roku od 14 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenoj osobi dostaviti: obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporni, odnosno utemeljeni odgovor, ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporni. U slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. toga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (st. 4.).

 

Tužitelj je prvotni odštetni zahtjev postavio 7. veljače 2014., ali ga je nekoliko puta korigirao i nadopunjavao, da bi na kraju podnio tužbu 31. prosinca 2015.

 

Analizom prepiske između tužitelja i tuženika koja je priložena uz tužbu, drugostupanjski je zaključio da prvobitno postavljeni odštetni zahtjev nije bio potpun, ali da je odštetni zahtjev od 1. lipnja 2015. bio potpun i da od tog datuma tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu.

 

Naime, kako tuženik u mirnom postupku nije ispunio svoju obvezu iz članka 12. stavka 1. ZOO-a, dužan je sukladno odredbi stavka 4. istog članka, tužitelju na iznos naknade na ime dosuđene neimovinske štete i naknade tuđe pomoći i njege, platiti zateznu kamatu od podnošenja zahtjeva.

 

Nisu osnovane žalbe ni glede troškova parničnog postupka o kojima je pravilno odlučeno primjenom članka 154. st. 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku, jer djelomično prihvaćanje žalbe tužitelja i tuženika nije bitno izmijenilo uspjeh stranaka u postupku.

 

Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje OT), prema vrijednosti spora prema postavljenom tužbenom zahtjevu, a obračun troškova i obrazloženje prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud.

 

Tužitelju je opravdano priznat trošak za sastav tužbe od 250 bodova, sastav  obrazloženog podneska od 3.5.2016. od 250 bodova sukladno, sastav običnog podneska od 11.2.2016. od 50 bodova, pet (5) zastupanja na ročištima od 2.6.2016.,13.3.2018., 5.4.2018.,19.6.2018. i 9.7.2018.  ukupno 1250 bodova i za pristup na ročište 14.2.2018. od 50 bodova ili ukupno 1850 bodova ili 18.500,00 kuna.

 

Tuženiku je priznat trošak koji je imao za sastav pismenog odgovora na tužbu od 9.2.2016. od 250 bodova, sastav dva obrazložena podneska od 16.11.2017. i 5.3.2018. po 500 bodova, pet zastupanja na ročištima od 2.6.2016.,13.3.2018., 5.4.2018.,19.6.2018. i 9.7.2018. ili ukupno1250 bodova, za pristup na ročište 14.2.2018.  od 50 bodova ili ukupno 2050 bodova ili 20.500,00 kuna koji iznos uvećan za iznos PDV-a (25%) na trošak odvjetnika (5.125,00 kuna) predstavlja trošak tuženika u iznosu od 25.625,00 kuna.

 

Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio uspjeh tužitelja od 28%, koji nije promijenio uspjeh tuženika sa žalbom, jer je tuženik uplatio iznos od 20.000,00 kuna tek pred zadnje ročište za glavnu raspravu.

 

Tužitelju je stoga sukladno uspjehu u parnici dosuđen trošak u iznosu od 5.180 kuna koji iznos uvećan za iznos troška za vještačenje od 2.000 kuna, ili ukupno 7.180,00 kuna.

 

Tuženiku koji je uspio u parnici sa 72%, sukladno uspjehu dosuđen je parnični trošak u iznosu od 18.450,00 kuna.

 

Prebijanjem dosuđenih troškova presuđen je tuženik da tužitelju naknadi razliku troškova od 11.270,00 kuna.

 

Troškovi žalbenog postupka, s obzirom na uspjeh u drugostupanjskom postupku su podjednaki za obje stranke i stoga nisu obračunati ni jednoj stranci.

 

Troškovi odgovora na žalbu nisu priznati tuženiku jer nisu bili relevantni za odluku drugostupanjskog suda o žalbi.

 

Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1 i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci ove presude.

 

U Požegi 17. listopada 2019.