Broj: Gž-2139/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja H. l. k. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva T. & P. iz Z., protiv tuženice L. J. P. iz R., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 20 Povrv-1187/2017-15 od 5. travnja 2018., 21. listopada 2019., 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 20 Povrv-1187/2017-15 od 5 travnja 2018. u točki 2. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos troška ovršnog postupka od 714,10 za razdoblje od  13. lipnja 2017. do 5. travnja 2018.

 

2. Uvaženjem žalbe tužitelja H. l. k. preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 20 Povrv-1187/2017-15 od 5. travnja 2018. u točki 2. izreke i točki 3. izreke u dijelu kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška i sudi:

 

I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je javni bilježnik V. P. iz R. donio 13. lipnja 2017. pod brojem Ovrv-5850/2017 u dijelu u kojem se nalaže L. J. P. iz R., OIB: …, da tužitelju H. l. k. iz Z., OIB: …, namiri tražbinu u iznosu od 2.640,00 kn (slovima: dvijetisućešestočetrdeset kuna) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2014. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, i to do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 714,10 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od 5. travnja 2018. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

II Nalaže se tuženici da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.415,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 5. travnja 2018. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "1.Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi koje je javni bilježnik V. P. iz R. donio dana 13.06.2017. pod brojem Ovrv-5850/2017 u dijelu u kojem se  nalaže tuženici L. J. P. iz R., OIB: …da tužitelju i to H. l. k., Z., OIB: …, namiri tražbinu u iznosu od 240,00 kn (slovima: dvijestotinečetrdeset kuna), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama  koje teku od dana 20.12.2014. do konačne isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, i to do 31.7.2015. (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11) po stopi od 12 % godišnje, a od 1.8.2015. (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

 

kao i da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 65,90 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje kamate teku od dana 13.06.2017. pa do konačne isplate, sve to u roku od 8 dana.

 

              2.Odbija se tužbeni zahtjev te se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Ovrv-5850/2017 od 13. lipnja 2017.  preko dosuđenog iznosa od 240,00 kn, odnosno za iznos od 2.640,00 kn, kao i u dijelu u kojem je odmjeren trošak ovršnog postupka preko iznosa od 65,90 kn, odnosno za iznos od 727,77 kn.

 

              3. Nalaže se tuženici da naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 228,75 kn (slovima: dvijestotinedvadesetosam kuna i sedamdesetpet lipa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja presude prvog stupnja do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 8 dana. U preostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev tužitelja."

 

              Protiv te presude u točki 2. i 3. izreke žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je proturječna sama sebi odnosno razlozima presude, razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni odnosno proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava danih u postupku i samih tih isprava. Tužitelj navodi da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 173. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). S tim u vezi navodi da je Skupština tužitelja kao njegovo predstavničko djelo mogla ugovoriti dospijeće plaćanja obveze što je i napravila budući da niti jedan zakonski propis ne priječi komorama ili sličnim udrugama da sami određuju dospijeće plaćanja obveze, a posebno kada ide u korist članova. Stoga da je pogrešan zaključak suda da je odredba čl. 4. Odluke iz koje proizlazi član komore pada u zakašnjenje s osnova plaćanja članarine tek u trenutku kad mu istekne važenje licence protivna odredbi čl. 226. st. 1. ZOO-a te stoga ništetna. Navodi da je potraživanje tužitelja dospjelo tek istekom odobrenja za samostalni rad (licence), a koje je tuženici isteklo 19. prosinca 2014., pa kako članarina dospijeva jednokratno-istekom razdoblja važenja odobrenja za samostalni rad (licencu), očigledno je da se ne radi o povremenom potraživanju i ne primjenjuje se trogodišnji-već petogodišnji rok zastare. Zbog navedenog da je trebalo tuženicu obvezati da tužitelju naknadi i troškove postupka u cjelokupno zatraženom iznosu, i to kako troškova ovršnog postupka tako i troškova parničnog postupka.

 

              Predlaže u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da se platni nalog i rješenje o ovrsi javnog bilježnika održe na snazi u cijelosti, sve uz obvezu tuženice da tužitelju naknadi troškove postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Traži trošak sastava žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Prije svega, napominje se da se u ovom predmetu radi o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, a prema kojoj su sporovi male vrijednosti sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi 10.000,00 kn.

 

              Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu članarine za razdoblje od 2009. do 2014.

 

              U ovom postupku nije sporno da je tuženica u navedenom razdoblju, iako umirovljena liječnica-doktor medicine, imala odobrenje za samostalan rad za razdoblje od 20. prosinca 2008. do 12. prosinca 2014., a koje odobrenje izdaje …H. l. k. temeljem čl. 48. Zakona o liječništvu ("Narodne novine" broj 121/03 i 117/08).

 

              Prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev i dosuđuje tužitelju iznos od 240,00 kn utvrđujući da se u konkretnom slučaju radi o povremenoj tražbini koja zastarijeva u roku od 3 godine, s tim da dospijeva mjesečno. Pritom sud je mišljenja da je Odluka o visini upisnine i visini članarine, odnosno odredba čl. 4. Odluke iz koje proizlazi da član komore pada u zakašnjenje s osnove plaćanja članarine tek u trenutku kada mu istekne važenje licence, ukazuje protivna odredbi čl. 226. st. 1. ZOO-a te je kao takva ništetna. Stoga da u zastari nije potraživanje za razdoblje od srpnja do prosinca 2014., dok je potraživanje za razdoblje od siječnja 2009. do srpnja 2014. u zastari.

 

              U pravu je tužitelj kad tvrdi da je tuženica kao umirovljena liječnica-doktor medicine i član komore sukladno odredbi čl. 48. Zakona o liječništvu za navedeno razdoblje obvezna plaćati članarinu tužitelju, dok je odredbom čl. 4. Odluke o upisnini te načinu utvrđivanja i visini iznosa članarine za članove H. l. k. od 14. lipnja 2008., 12. lipnja 2010. i 14. lipnja 2014. (dalje: Odluka) propisano da članarina za liječnike umirovljenike koji imaju važeće odobrenje za samostalni rad (licencu), iznosi 40,00 kn mjesečno, te odredbom čl. 10. Odluke da članovi komore koji su u zakašnjenju s uplatama članarine dužni su komori uplatiti i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu (st. 1.). Zastara prava na potraživanje neuplaćene članarine nastupa protekom roka od 5 godina, a koji rok počinje teći idućeg dana od dana prestanka važenja odobrenja za samostalni rad (licencu) (st. 2.).

 

              Također osnovano tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o tražbini iz odredbe čl. 232. st. 1. ZOO-a niti o tražbini koja bi dospjela godišnje ili u kraćim razdobljima sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a, dok drugim zakonom nije određen posebni rok zastare za obveze s osnove neplaćene članarine u H. l. k., to je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, utvrdivši da se u konkretnom slučaju primjenjuje rok zastare od 3 godine propisan odredbom čl. 226. st. 1. ZOO-a.

 

              Naime, takvo potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, a sve u skladu s odredbom čl. 225. ZOO-a.

 

              Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (čl. 216. ZOO-a), a prekida se podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je podnošenjem prijedloga za ovrhu prije nastupa zastare došlo do prekida zastare.

 

              Zakon za tražbinu - članarinu koju H. l. k. propisuje svojim Odlukama od 14. lipnja 2008., 12. lipnja 2010. i 14. lipnja 2014., a koje se primjenjuju na konkretan slučaj obzirom na vrijeme za koje se traži članarina, nije propisan neki drugi početak tijeka zastare.

 

              Prema odredbi čl. 48. Zakona o liječništvu, liječnik je obvezan uredno plaćati članarinu i podmirivati druge financijske obveze prema Komori.

 

              Prema odredbi čl. 4. Odluke članarina za liječnika umirovljenika koji ima važeće odobrenje za samostalan rad (licencu) iznosi 40,00 kn mjesečno.

 

              Prema odredbi čl. 10. Odluke članovi K. koji su zakašnjenju s uplatama članarine, dužni su K. uplatiti i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu (st. 1.). Zastara prava na potraživanje neuplaćenih članarina nastupa protekom roka od 5 godina, a koji rok počinje teći idućeg dana od dana prestanka važenja odobrenja za samostalni rad (licence) (st. 2.).

 

              Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Stoga i zastarijevanje zahtijeva za isplatom članarine počinje teći od dana prestanka odobrenja za samostalni rad (licence) jer je Odlukom za potraživanje članarine propisana dospjelost od trenutka prestanka licence. Naime, dospjelost obveze je trenutak od kojeg je vjerovnik ovlašten zahtijevati isplatu tražbine, a koji rok isplate u konkretnom slučaju je određen Odlukom.

 

              Kako je odobrenje za samostalni rad (licenca) tuženici prestalo 19. prosinca 2014., a ovrhovoditelj je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnio 9. lipnja 2017., to istaknuti prigovor zastare nije osnovan jer računajući od isteka odobrenja za samostalni rad (licencu) do podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave nije protekao rok od 5 godina.

 

              Nije sporno da članarina iznosi 40,00 kn mjesečno ili 480,00 kn godišnje, pa kako je tuženica već pravomoćno obvezana isplatiti članarinu za razdoblje od srpnja do prosinca 2014. u iznosu od 240,00 kn, valjalo je tuženicu obvezati na plaćanje članarine i za razdoblje od siječnja 2009. do srpnja 2014. u iznosu od 2.660,00 kn.

 

              Obzirom na ishod ovog postupka valjalo je temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a preinačiti odluku o trošku.

 

              Tužitelju je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 500,00 kn, javnobilježnička nagrada u iznosu od 80,00 kn, trošak sastava podneska od 9. studenog 2017. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.1 Tarife), zastupanja na ročištu 19. ožujka 2017. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.1 Tarife), zastupanja na ročištu od 21. studenog 2017. i 9. veljače 2018. u iznosu od 125,00 kn za svako (Tbr. 9.5 Tarife), što iznosi ukupno 1.830,00 kn, na koji iznos je obračunat PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife) i daje ukupan zbroj od 2.287,50 kn. Tužitelju je dosuđen i trošak slanja poštanskih pošiljki prema čl. 3. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku u iznosu od 30,00 kn i materijalni trošak u iznosu od 25,00 kn, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 100,00 kn, tako da ukupan trošak prvostupanjskog postupka iznosi 2.442,50 kn.

 

Tužitelju nije priznat trošak sastav podneska od 3. prosinca 2017. jer tužitelj u tom podnesku se očituje na dosadašnji tijek postupka, pa isti nije bio potreban za vođenje  ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Također tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu od 21. studenog 2017. i 9. veljače 2018. preko iznosa kako je naprijed obračunat (Tbr. 9.5. Tarife) jer su navedena ročišta odgođena bez da se raspravljalo o glavnoj stvari ili procesnim pitanjima.

 

Prema Zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog  2. lipnja 2017. u Zagrebu o trošku koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave odlučuje se  presudom zajedno sa ostalim troškovima  nastalim u tom dijelu parničnog postupka, pa zatezne kamate na dosuđeni trošak teku od donošenja prvostupanjske odluke.

 

              Tužitelju je priznat trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 10.1 Tarife) uvećano za PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife) što iznosi 156,25 kn i daje ukupan trošak od 781,25 kn. Tužitelju je dosuđen i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 200,00 kn i trošak slanja pošiljke.

 

Prema tome ukupan trošak prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka koji  iznosi 3.423,75 kn, valjalo je umanjiti za  iznos već pravomoćno dosuđenog troška od 294,65 kn i tuženicu obvezati da tužitelju naknadi daljnji trošak u iznosu od 3.129,10 kn (714,10 trošak ovršnog postupka i 2.415,00 kn trošak parničnog postupka).

 

Slijedom navedenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki 2. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev  tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos troška ovršnog postupka od 714,10 za razdoblje od  13. lipnja 2017. do 5. travnja 2018., a kako je odlučeno u točki 1. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368.st.1. ZPP-a Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja presudu suda prvog stupnja preinačiti u točki 2. i 3. izreke, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 21. listopada 2019.