Broj: Gž-137/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, po sucu Igoru Delinu, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz Z., K., OIB: ….., koga zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Odvjetničkom uredu R. P. i G. S., Z., protiv tuženika U. osiguranje d.d., Z., P. OIB: …., koga zastupa punomoćnik A. H., odvjetnik u Z., T. I.. M., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-392/16-94 od 12. listopada 2018., 22. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja M. B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-392/16-94 od 12. listopada 2018.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I/ U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Uniqa osiguranju d.d., Zagreb isplatiti tužitelju M. B. iznos od 24.758,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama, i to:

-              na iznos od 16.328,87 kn počevši od 19.6.2006. do isplate, te

-              na iznos od   8.250,00 kn počevši od 20.9.2006. do isplate,

s tim da zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.7.2015. budu isplaćene po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 1.8.2015. do isplate po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 12.10.2018. do isplate.“.

II/ Nalaže se tužitelju M. B. naknaditi tuženiku U. osiguranju d.d., Z. troškove parničnog postupka u iznosu od 19.000,00 kn, u roku 15 dana."

Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da su tužitelj i sedam saslušanih svjedoka, među kojima je i tuženikov osiguranik, detaljno opisali okolnosti i način nastanka štetnog događaja te su njihovi iskazi sukladni jedan drugome i zajedno daju potpunu i logičnu sliku predmetnog štetnog događaja. Potpuno je nejasno i suprotno provedenim dokazima kako je sud u cijelosti odbacio baš sve navode svjedoka, pa kako je presuda proturječna dokazima izvedenim u postupku počinjena je bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nalazima vještaka je utvrđeno kako je većina štete na motociklu tužitelja mogla nastati, ali je sporno jesu li sve utužene štete mogle nastati. Sporne su štete na prednjem blatobranu motora te na rezervoaru motora tužitelja. Potrebno je razlikovati oštećenje prednjeg blatobrana i rezervoara od ostalih oštećenja. U tom smislu vještak V. jasno navodi kako su sva druga oštećenja mogla nastati i da se radi upravo o oštećenjima lijeve strane motora na koju stranu je tužitelj pao, isto navodi i vještak H., a tu mogućnost ne osporava ni vještak H.. Motor tužitelja je udario svojom gumom u visini gume automobila osiguranika tuženika te prilikom takvog udara ne ostaju velika oštećenja na automobilu. Vještaci su suglasni da nisu sva oštećenja mogla nastati iz istog događaja (oštećenje blatobrana i rezervoara) i da nisu sva oštećenja mogla nastati na način kako je to tužitelj opisao, iz čega je sud pogrešno zaključio kako niti jedno oštećenje nije moglo nastati.

U izvidu štete se navodi kako nije moguće utvrditi intenzitet udarca jer nisu vidljiva oštećenja na vozilu osiguranika tuženika. Paušalni su navodi suda kako je izvješće o nesreći netočno jer sudionici nisu naveli poziciju autobusa, u tom izvješću se stavlja samo kratki opis nesreće, a ne situacija koja je prethodila. Činjenica da u odštetnom zahtjevu nisu navedeni svjedoci nema nikakvog značaja jer je tužitelj mislio da je nesreća nesporna i da će tuženik isplatiti dugovanja, a kad je ovaj to odbio, tužitelj je pozvao sve svjedoke na davanje iskaza. Sud je pogrešno odbio tužitelja i za dio naknade štete za odjeću, kacigu i povredu prava osobnosti, jer je odjeća i kaciga oštećena, visina štete je sukladna računima, a nastanak štete je nedvojben iz iskaza svih svjedoka i tužitelja. Tužitelj je na mjestu nesreće bio krvav i izderan, slijedeći dan je zatražio liječničku pomoć odnosno otišao na pregled, u medicinskoj dokumentaciji je navedeno da su ozljede iz prometne nesreće, a normalno je da se medicinska pomoć potraži dvanaestak sati nakon nesreće kad se stanje šoka malo smiri. Pogrešno je stajalište suda da do štetnog događaja nije došlo i da su morala nastati oštećenja i na osobnom automobilu osiguranika tuženika. Predlaže se presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, a podredno je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), jer izreka pobijane presude nije proturječna sama sebi ni razlozima presude, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju navodi o sadržaju isprava i zapisnika o danim iskazima i samih tih isprava i zapisnika te se presuda može ispitati.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP), na koje ovaj žalbeni sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti. Stoga žalba tužitelja iz tog žalbenog razloga, nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu imovinske i neimovinske štete u ukupnom iznosu od 24.758,87 kn sa zateznim kamatama, nastale u prometnoj nezgodi 19. lipnja 2006.

              Prvostupanjski sud je utvrdio da je fizički nemoguć nalet (sudar) kako ga opisuje tužitelj, a da na osobnom vozilu ne bude tragova kontakta (oštećenja), odnosno da do štetnog događaja između ova dva vozila nije došlo, slijedom čega je odbio zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na motociklu i pripadajućoj opremi, kao i zahtjev za naknadu neimovinske štete i imovinske štete s naslova tuđe pomoći i njege, imajući u vidu odredbu čl. 944. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO), odbijajući potonji tužbeni zahtjev i primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, jer tužitelj nije dokazao spornu uzročnu vezu između ozljeda opisanih u medicinskoj dokumentaciji i dinamike nastanka štetnog događaja.

              Prema odredbi čl. 944. ZOO, ako je ugovaratelj osiguranja, osiguranik ili korisnik izazvao osigurani slučaj namjerno ili prijevarom, osiguratelj nije obvezan ni na kakva davanja, a suprotna ugovorna odredba nema pravnog učinka.

Iz Europskog izvješća o prometnoj nezgodi bez datuma i činjeničnog supstrata tužbe, sud je utvrdio kako su tužitelj i osiguranik tuženika Ž. T. (u izvješću pogrešno navedeno T.) ispunili i potpisali navedeno izvješće kojim suglasno potvrđuju da se tužitelj kretao motociklom dvosmjernom B. ulicom i da mu je iz suprotnog smjera u svom prometnom traku nailazilo vozilo osiguranika tuženika koje je na raskrižju s V. ulicom započelo skretati u lijevo u V. ulicu, a da pritom iz suprotnog smjera nije propustilo motocikl tužitelja koji je zadržavao smjer kretanja glavnom B. ulicom zbog čega je, prema skici u izvješću na samom raskrižju, u prometnom traku kojim se tužitelj kretao motociklom, došlo do sudara ova dva vozila pri kojem su na motociklu tužitelja oštećena „vilica, lijeva strana, kofer i kaciga“, a na vozilu osiguranika tuženika „kotač“.

Tužitelj je 20. lipnja 2006. podnio tuženiku Zahtjev za naknadu štete u kojem je opisao kako se nezgoda dogodila 19. lipnja 2006. u 21 sat na način da je upravljao motociklom B. cestom, a da je iz suprotnog smjera dolazio automobil koji je skrenuo u lijevo, čime mu je oduzeo prednost te da se tužitelj zbog naglog skretanja osiguranika tuženika nije mogao zaustaviti, nego je „udario u zadnji dio automobila“.

U Centru B. u Z. je 21. lipnja 2006. izvršen izvid štete na tužiteljevom motociklu s popisom dijelova za zamjenu i popravak, ali i napomenom procjenitelja kako na osnovu podataka o uzroku štete iz prijave i uočenih oštećenja na vozilu do oštećenja nije moglo doći zbog činjenice kako visine i intenzitet udarca nije moguće utvrditi jer nije bilo kontakta s vozilom osiguranika tuženika na kojem ne postoje nikakva oštećenja.

U D quattro R., Z., S. P. je 5. srpnja 2006. izvršen dopunski izvid štete na tužiteljevom motociklu i popisani su daljnji dijelovi za zamjenu, ali je i u ovom dopunskom izvidu štete procjenitelj naznačio kako do oštećenja nije moglo doći.

Iz nalaza i mišljenja prometnih vještaka M. V., ing. prom., i S. H., dipl. ing. prom., koje je prvostupanjski sud osnovano i s razlogom prihvatio, ocjenjujući ih stručnim i valjano obrazloženim, proizlazi da oštećenja na oba vozila nisu sukladna ni po obliku ni po dinamici kretanja oba vozila te da je bez obzira na brzinu kretanja i dinamiku pravac oštećenja, pravac struganja potpuno različit od pravca kako je pokazao tužitelj na očevidima i kako je prikazan sudarni položaj oba vozila te da oštećenja na motociklu nisu mogla nastati u ovoj ni u sličnoj dinamici jednog događaja, nego da potječu od više različitih događaja. Vještaci su suglasno naveli da nema uzročno-posljedične veze između načina kretanja opisanog od strane tužitelja i svih oštećenja na motociklu, kao što nema uzročno-posljedične veze niti između svih oštećenja na motociklu međusobno te da nema elemenata koji bi u tehničkom dijelu mogli potvrditi dinamiku događanja nezgode kako ju je prikazao tužitelj.

Utvrđeno je kako je fizički nemoguć nalet (sudar) kako ga opisuje tužitelj, a da na osobnom vozilu ne bude tragova kontakta (oštećenja), na što su ukazivali sudski vještaci, kao i procjenitelji prilikom izvida i dopunskog izvida štete.

U odnosu na tvrdnje tužitelja da je njegov motor udario svojom gumom u visini gume automobila osiguranika tuženika te da prilikom takvog udara ne ostaju velika oštećenja na automobilu, za istaći je da je Europskom izvješću o prometnoj nezgodi kotač na vozilu osiguranika tuženika označen kao mjesto vidljivog oštećenja na vozilu, da je u Zapisniku o izvidu štete navedeno da visinu i intenzitet udarca nije moguće utvrditi iz razloga što nije bilo kontakta sa vozilom počinitelja na kojem ne postoje nikakva oštećenja, da u nalazu i mišljenju vještaka M. V. stoji da ako bi prilikom sudara nastala oštećenja na motociklu, pogotovo prikazanog dijela motocikla na fotografiji u spisu, onda bi i na osobnom vozilu morali ostati tragovi kontakta, da se na fotografijama to oštećenje ne vidi te je vještak kazao da su pri sudaru kako ga je prikazao tužitelj, na kotaču osobnog vozila morala nastati oštećenja kotača i blatobrana, da iz nalaza i mišljenja vještaka S. H. proizlazi da tehničkim putem na temelju oštećenja na vozilu nije moguće potvrditi da je došlo do sudara motocikla tužitelja i osobnog vozila osiguranika tuženika, posebno zato jer na osobnom vozilu nema naznaka oštećenja, dok je vještak G. H. naveo da su prilikom štetnog događaja na V. utvrđena oštećenja stražnjeg desnog kotača, ukrasnog poklopca i lima na boku u vidu udubljenja, koja oštećenja nisu evidentirana ni prilikom izvida štete niti su ih evidentirali vještaci V. i H.

Što se tiče navoda tužitelja da okolnost da u odštetnom zahtjevu nisu navedeni svjedoci nema nikakvog značaja jer je mislio da je nesreća nesporna i da će tuženik isplatiti dugovanja, a kad je ovaj to odbio, da je pozvao sve svjedoke na davanje iskaza, valja primijetiti da je tužitelj u Europskom izvješću o prometnoj nezgodi i Zahtjevu za naknadu štete naznačio da nema svjedoka nezgode te je, nakon što mu je tuženik u mirnom postupku odbio isplatiti naknadu za prijavljenu štetu, podnio tužbu u kojoj je predložio cijeli niz navodnih očevidaca nezgode, a koji dinamiku nezgode nisu opisivali sudu na uvjerljiv i logičan način pa te iskaze sud nije prihvatio kao logične i životno uvjerljive.

Tako svjedok A. A. u iskazu navodi kako zapravo nije vidio samu nezgodu, nego da se na mjestu nezgode našao tek par minuta kasnije kada ga je pozvao tužitelj, a istovremeno se ne sjeća kako je tužitelj bio obučen, koje je boje bilo osobno vozilo osiguranika tuženika, a nije siguran niti kakvo je vrijeme bilo, nego samo misli da je bilo lijepo.

Svjedok Ž. T., vozač osobnog vozila, u iskazu navodi kako ne poznaje taj dio grada i kako se samo sjeća da je skretao lijevo i da je oduzeo tužitelju prednost prolaska uslijed čega je tužitelj pao, da je tužitelj udario u stražnji desni kotač njegovog osobnog vozila uslijed čega mu je oštećena ratkapa, dok se ne sjeća tko je sastavljao Europsko izvješće o nezgodi, ne sjeća se položaja vozila u trenutku nezgode, ne zna brzinu kojom se tužitelj kretao, nije vidio gdje je tužitelj pao niti gdje je završio motor niti se sjeća kakvo je vrijeme bilo toga dana, a što sve ukazuje na neživotnost njegovog iskazivanja, osobito navodno oštećenje ratkape kotača jer nije životno ni logično da bi ratkapa njegovog vozila bila oštećena, a da sudionici prilikom izvida štete dva dana kasnije u Centru B. ne bi onda reagirali na napomenu tuženikovog procjenitelja kako na vozilu osiguranika tuženika nema oštećenja, a oštećenja ratkape se ne vide ni na fotografijama sačinjenim prilikom tog izvida.

Svjedok M. S., poznanik tužitelja, u iskazu navodi da je vidio kako se nezgoda dogodila, opisuje autobus kojeg je osiguranik tuženika obilazio, ali navodi kako se osiguranik tuženika nakon nezgode udaljio vozilom s mjesta nezgode što nijedan drugi svjedok ne navodi pa čak niti tužitelj koji u svom iskazu samo navodi da se osobno vozilo zaustavilo kojih 10-20 m dalje od mjesta naleta, dok drugi svjedoci čak niti to ne spominju. Jednako tako svjedok istovremeno ne zna gdje je pao motocikl.

Svjedok M. F., prijatelj tužitelja, navodi kako ga je tužitelj zvao nakon nezgode i da je on došao na mjesto nezgode gdje su sudionici sastavili Europsko izvješće o prometnoj nezgodi u kafiću i da su mu oba sudionika nezgode tada suglasno potvrdila kako je događaj nastao udarcem u kotač, a što je potpuno suprotno u ovom postupku utvrđenoj činjenici kako na automobilu nema nikakvih tragova niti oštećenja iako bi ista u opisanoj dinamici nezgode morala postojati ako je uistinu došlo do naleta.

Svjedok T. H. iskazuje kako se predmetnog dana šetala sa suprugom i vidjela kako je došlo do sudara, ali svejedno ne zna kuda se kretalo osobno vozilo osiguranika tuženika prije nezgode te navodi da je njen suprug nakon nezgode prišao sudionicima kako bi pomogao tužitelju i tamo dao tužitelju svoje podatke u slučaju da mu treba kakva pomoć ili slično.

Svjedok R. B. u iskazu navodi kako se sa suprugom T. H. šetao i da je vidio da je osiguranik tuženika osobnim vozilom obilazio autobus i nakon toga skrenuo ulijevo u ulicu i oduzeo prednost tužitelju koji je upravljao motociklom kojim se zabio u kotač osobnog vozila, a motocikl je potom pao, ali da istovremeno nije vidio kakva je šteta bila na vozilima. Opisuje događaj i tvrdi da je došlo do naleta iako je u ovom postupku utvrđeno da do naleta u takvoj opisanoj dinamici događaja ne bi moglo doći, a da istovremeno ne nastanu oštećenja na osobnom vozilu osiguranika tuženika. K tome, na nelogičnost iskaza oba supružnika ukazuje i činjenica kako je svjedokinja T. H. u svom iskazu navela kako je suprug odmah po nezgodi priskočio tužitelju u pomoć i predao mu svoje podatke u slučaju da mu zatreba kakva pomoć ili slično, dok njen suprug, svjedok R. B., u iskazu navodi kako je tužitelj zvao njegovu suprugu (a ne njega), nakon čega je R. B. odlučio biti svjedokom u ovom postupku.             

Znakovito je da tužitelj prilikom prvog očevida s vještakom M. V. uopće ne spominje da bi osiguranik tuženika prethodno obilazio autobus zaustavljen na stajalištu, prilikom drugog očevida prometnom vještaku S. H. opisuje navedeno obilaženje autobusa, da bi naposljetku prilikom svog saslušanja detaljno opisao navodni autobus i njegovo obilaženje na način da je osobno vozilo osiguranika tuženika nakon obilaska zaustavljenog autobusa nastavilo se kretati suprotnim prometnim trakom i iz njega započelo skretati lijevo u V. ulicu, iako tako nije naveo niti u Europskom izvješću o prometnoj nezgodi navodno sačinjenom na dan prometne nezgode (19. lipnja 2006.) ni u Zahtjevu za naknadu štete podnesenom dan nakon navodnog štetnog događaja (20. lipnja 2006.), kada su mu sjećanja o dinamici nezgode morala biti najsvježija.

K tome, prilikom saslušanja na ročištu 4. ožujka 2015., tužitelj prvi put tvrdi kako uopće ne može reći točno je li došlo do kontakta njegovog motocikla i osobnog vozila osiguranika tuženika, ako je došlo pretpostavlja da je to bilo prednjim kotačem motora u zadnju desnu ratkapu ili gumu auta osiguranika tuženika, dakle dopušta mogućnost da do kontakta nije niti došlo, iako je u Europskom izvješću o prometnoj nezgodi i u Zahtjevu za naknadu štete, kao i ranije tijekom  postupka (npr. u podnesku od 11. veljače 2009. kojim prigovara nalazu i mišljenju vještaka V.) naveo da je pri sudaru došlo do naleta motocikla na stražnji desni kotač osobnog vozila, što ukazuje na nelogičnost i neživotnost njegovog iskaza.

Dakle, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da do štetnog događaja predmetnog dana između ova dva vozila nije došlo, prije svega zbog utvrđene činjenice da se štetni događaj nije mogao dogoditi na po tužitelju opisani način, a da uslijed naleta na osobnom vozilu osiguranika tuženika istovremeno ne ostanu oštećenja ili tragovi, a koju činjenicu potvrđuje i utvrđenje vještaka kako najveći broj oštećenja na motociklu tužitelja uopće niti ne bi mogao nastati u nezgodi koja bi se dogodila na način kako ju opisuje tužitelj.

Kraj takvog stanja stvari, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 944. ZOO) odbijanjem tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete na motociklu i opremi te s naslova tuđe pomoći, kao i zahtjev za naknadu neimovinske štete, s tim što je ovaj potonji zahtjev odbijen i zbog toga što tužitelj nije dokazao pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika, prije svega uzročnu vezu između ozljeda opisanih u medicinskoj dokumentaciji i dinamike nastanka štetnog događaja, dakle primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP.

Pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kod odluke o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP), time što je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 19.000,00 kn.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

U Zadru 22. listopada 2019.