Broj: P-458/2017-15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o, OIB , J., V. H. 20, kojega zastupa punomoćnica G. Ć. odvjetnica Zajedničkom odvjetničkom uredu J. Ć. i G. Ć., V., T. bana J. J. 2,  protiv tuženika A. D. d.o.o., OIB: , V., V. 56, kojega zastupa punomoćnik I. P. odvjetnik u V., V. N. 1, radi isplate iznosa od 2.444.212,34 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 3. listopada 2019. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 25. listopada 2019

               

p r e s u d i o   j e

 

1.               Nalaže se tuženiku A. D. d.o.o., OIB: , V., V. 56 platiti tužitelju V. d.o.o, OIB:, J., V. H. 20, iznos od 2.007.631,74 kn (dvamilijunasedamtisućašestočetridesetjednakuna i sedamdesetčetirilipe) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 7. ožujka 2013. pa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi u visini prosječne kamatne stope koja se obračunava na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju uvećanoj za tri postotna poena, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od  211.094,10   kn (dvjestojedanaesttisućadevedesetčetirikune i desetlipa),  sve u roku osam dana.

 

2.              Zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 436.580,60 kn (četiristo tridesetšesttisućpetstoosamdesetkuna i šezdesetlipa) zajedno s pipadajućim zateznim kamatama koje teku  na taj iznos od 7. ožujka 2013. pa do isplate,  kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 118.030,90 kn (stoosamnaesttisućatridesetkuna i devedesetlipa) odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

                            Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi naknade štete u visini od 2.371.927,53 kn. Tijekom postupka, podneskom od 11. prosinca 2017. tužitelj je postavio zahtjev za naknadu štete u visini od 2.444.212,34 kn. Navodi kako se navedeni iznos odnosi na naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze iz  Ugovora o prijevozu koji su stranke zaključile 1. studenog 2010. Ističe kako se obveza tuženika iz predmetnog Ugovora sastojala u obvezi naručivanja prijevoza sirovine za proizvodnju gnojiva na relaciji Luka Vukovar –

 

A. D. i to u određenim količinama za svaku poslovnu godinu i to za 2010. u količini od 80.000 tona, za 2011. u količini od 160.000 tona, za 2012. u količini od 250.000 tona te u 2013. u količini od 250.000 tona. Kako tuženik nije ispunio ugovornu obvezu već je tužitelju povjerio prijevoz samo 194.545 tona što predstavlja 34,45 % ugovorene količine, to je tužitelju nastala utužena šteta. Tužitelj ističe kako tuženik ugovor nije ispunio namjerno odnosno zbog krajnje nepažnje pa za takvo postupanje postoji krivnja na strani tuženika zbog neispunjenja Ugovora o prijevozu. Tužitelj ujedno navodi kako je predmetni Ugovor raskinuo 2. srpnja 2013. zbog neispunjenja. U odnosu na navode i prigovore tuženika ističe kako su neosnovani i  predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tužitelju.

 

                            Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U odgovoru na tužbu odnosno tijekom postupka  u bitnome ističe kako je nesporno da postoji Ugovor o prijevozu od 1. studenog 2010., ali da ugovor o prijevoz s istim sadržajem postoji i između tuženika i društva V. d.o.o. Navodi da je sve usluge prijevoza i platio tužitelju i da među strankama nije ugovoreno niti je tuženik dao bilo kakvo jamstvo glede količina robe koju tužitelj treba prevesti. Ističe kako je tužitelj raskinuo ugovor te da ne postoji bilo kakva obveza tuženika prema tužitelju, a osobiti na naknadu štete na ime izmakle dobiti. Kako tužitelj pogrešno tumači odredbe Ugovora, to predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku.

 

                            U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o prijevozu od 1. studenog 2010. u karticu na stranici 4. do 23., u dopis od 20. lipnja 2013., u nalaz vještaka J. na stranici 41. do 46. spisa, te na stranici 64. do 68. spisa te 88. do 121. spisa, u nalaz vještaka D. C. na stranici 140. do 157. spisa, u iskaz svjedoka D. M. s ročišta od 5. siječnja 2016., u obavijest o raskidu ugovora od 2. srpnja 2013. u dokumentaciju na stranici 259. do 1105. spisa, u nalaz vještaka L. Š. na listu 1125. do 1141. spisa, te je sud proveo dokaz saslušanjem svjedoka D. Ž., I. K., V. S. i D. K..

 

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

                           

                            Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 2.444.212,24 kn na ime naknade štete odnosno zbog izgubljene dobiti u visini od 2.371.927,53 kn i na ime razlike u cijeni usluge prijevoza zbog ugovorene valutne klauzule u iznosu od 72.284,81 kn.

 

                            U postupku je sud utvrdio da

-                     su stranke 1. studenog 2010. sklopile Ugovor o prijevozu i da se tužitelj kao prijevoznik obvezao tuženiku kao korisniku prevesti sirovinu za proizvodnju gnojiva na relaciji L. V.-A. D. u i to za 2010. u količini od 80.000 tona, za 2011. u količini od 160.000 tona, za 2012. u količini od 250.000 tona te u 2013. u količini od 250.000 tona i to po cijeni prijevoza za vozne jedinice od 24 tone nosivosti od 2 Eur-a koji na dan 17. ožujka 2010. iznosi 14,53 kn po toni.

-                     je tuženik  od ugovorenih 564.448 tona povjerio tužitelju na prijevoz robe u ugovorenom razdoblju u količini od ukupno 193.807 tona, što među strankama nije niti sporno,

-                     da je tužitelj 2.  srpnja 2013. raskinuo Ugovor zbog neispunjenja.

 

              Imajući navedeno u vidu, kao i tužbeni zahtjev proizlazi da je u ovom sporu riječ o ugovornoj odgovornosti tuženika za štetu, jer tužitelj tvrdi da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu.

              Prema odredbi članka 346. stavak 1.  i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/04, 41/08, dalje: ZOO), vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. U slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala povredom ugovora.

              Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj bi imao pravo na naknadu štete zbog izgubljene dobiti, zbog povrede ugovora od strane tuženika samo u slučaju ako je tuženik kao dužnik u vrijeme sklapanja Ugovora o prijevozu morao predvidjeti moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu bile poznate odnosno morale biti poznate.

              Sud je uvidom u predmetni Ugovor utvrdio da su stranke točno ugovorile količine prijevoza robe za svaku poslovnu godinu počev od 2010. pa do 2013. Ujedno su stranke ugovorile ( čl. 2. st.3. Ugovora) da se tuženik kao korisnik obvezuje sve poslove prijevoza iz toga ugovora isključivo povjeravati tužitelju kao prijevozniku. Ujedno je ugovoreno kako će korisnik uslugu najaviti telefonski do 12,00 sati dva dana unaprijed potrebu za prijevozom, a prijevoznik se obvezuje da će na temelju prihvaćene najave osigurati potreban broj vozila.

Svjedok D. Ž. iskazuje kako mu je poznato dok je radio u V. da je to društvo prevozilo sirovinu za A. D. i to iz luke V. do pogona tuženika i da je poslije toga sklopljen ugovor sa prijevoznikom V. koji je tu robu prevozio tako da V. to više nije radio. U. je sklopljen sa V. i prije nego je V. otišao u stečaj. Navodi kako je način rada oko prijevoza robe bio  takav da je bio u svakodnevnom kontaktu sa predstavnicima A. D. kako bi mogao zaprimiti nalog od njih i osigurati kamione i vozače koji su morali biti na raspolaganju za prijevoz robe. Najava prijevoza nije bila točno vremenski određena nego  se zbivalo ovisno o tome kada je pristao brod ili je roba stigla vlakom, tako da su kamioni i vozači bili na čekanju i raspolaganju. Ukoliko se ukazala potreba da se obavi prijevoz za nekoga drugoga tada je tražio dopuštenje od A. D. da može povući kamione sa čekanja i odraditi prijevoz za nekoga drugoga u  protivnom su kamioni ostali na čekanju. Na na raspolaganju za prijevoz robe moralo je biti 5 do 6 kamiona i 10 vozača jer se prijevoz radio u dvije smjene i to od 6 ujutro do ponoći.  U slučaju lošeg vremena ili kiše  pretovar se obustavljao ili nije ni započinjao. Ističe kako su morali biti na raspolaganju i čekali su naloge A. D. glede istovara i prijevoza robe.

                            Svjedok I. K. iskazuje kako mu je poznat poslovni odnos između V. i A. D. jer je V. vršio prijevoz sirovine iz luke V. do pogona A. D. i poznato mu je da su taj prijevoz obavljali sa 5 kamiona, a po potrebi su angažirali i dodatne kooperante. Vršio je vaganje dovezene sirovine.  Ističe kako  nitko drugi osim V. i njegovih kooperanata nije vršio prijevoz za A. D. a da se prijevoznik L. pojavio kasnije i prevozio istu vrstu robe za A. D., odnosno misli kako isti i sada tu robu prevozi za tuženika. Pretovar robe i prijevoz  je organiziran tako da je tužitelj s 5 vozila bio na čekanju radi pretovara robe, da se radilo u dvije smjene i da su vozači morali čekati dok se roba ocarini pa je bilo slučajeva da se po cijeli dan čekalo, jer roba nije prošla carinsku kontrolu, pa bi ostali kamioni i sutradan došli na pretovar i prijevoz robe. Za lošega vremena i kiše istovar se obustavljao i barža bi se zatvarala i čekala dok kiša ne stane.  Tužiteljevi kamioni su bili na parkingu ispred pogona tuženika, jer su vozači dolazili po otpremnice i tek kada je roba ocarinjena i spremna na pretovar odlazili bi u luku.

 

Svjedok  Višnja Sedlar iskazuje kako je bila zaposlena kod tuženika od samog osnivanja društva i poznato joj je da je V. gradio pogon za proizvodnju tuženika i s obzirom na dobru poslovnu suradnju društvo V. koje je povezano sa V. ponudilo je i prijevoz sirovina te smo sa njima sklopili ugovor o prijevozu. Jednako tako  je trebala usluga viličara, a kako V. takve viličare nije imao, posudili smo im novce, kupili su viličare pa su ih iznajmili. Ugovor o prijevozu su sklopili u ožujku 2010. s tim da smo u ugovor stavili okvirne količine koje se trebaju prevesti. Kako je društvo V. došlo u određene financijske probleme tada su predstavnici V. došli na pregovore i izvijestili nas da V. ima problema te smo odmah potpisali isti ugovor sa V..  Prigodom pregovaranja i potpisivanja ugovora V. je upoznat s tim da se radi o količinama koje su orijentacione i da su količine prepisane iz financijskog plana A. D. i da će te količine ovisiti o kupcima odnosno o tome koliko će se robe moći plasirati krajnjim kupcima. Napominje,  kako V. nije bio angažiran za prijevoz gotove robe jer su kupci to sami angažirali.  V. je znao da je riječ o okvirnim količinama, a kako se potražnja za robom smanjivala tako se smanjivala i potreba za sirovinom, odnosno količine koje su bile potrebne za prijevoz. Osim V. sirovinu za A. D. nisu prevozili drugi prijevoznici.  Sirovina je uglavnom  stizala brodom ili vlakom u luku jer nisu imali industrijski kolosijek i uglavnom se znalo nekoliko dana unaprijed kada će brod doći u luku, pa su o tome obavijestili tužitelja, odnosno prijevoznika. No međutim nisu mogli utjecati na to koliko će dugo trajati postupak carinjenja i ostalih postupci u luci, jer je to ovisilo o brodaru je li platio sve pristojbe i dr. Vozači tužitelja dolazili bi do tuženika te bi im dali otpremnice i s njima bi odlazili u luku i prijevoz bi se odvijao sve dok roba ne bi bila istovarena. Poznato joj je da je bilo potrebno od 4 do 5 kamiona, a je li tužitelj angažirao nekakvog kooperanta za prijevoz, to joj nije bilo poznato. Ističe kako je radila u V. i da je zbog toga i predlagala da se s njima sklopi ugovor, a sve imajući da se u trenutku sklapanja ugovora, isti imali potrebne kamione za prijevoz. Količine za prijevoz u Ugovoru su prijedlog tuženika i iste su količine prepisane iz financijskog plana tuženika. Oko sklapanja ugovora pregovarano je s gospodinom K. za sklapanje sa V. odnosno gospodinom M. za V. i da je ugovor  s V. preslikani ugovor s V..  Kako je V. fakture za prijevoz ispostavljao u kunama tako su i plaćene. Ujedno ističe kako s tužiteljem nije sklopljen ugovor o eksluzivitetu na način da tužitelj nije mogao u tom razdoblju obavljati prijevoz i za treće osobe nego se samo zahtijevalo kada tuženik ima potrebu, odnosno kada pristigne brod ili vlak sa sirovinom, da se ista u najkraćem mogućem roku pretovari i preveze u pogon. Ističe  kako promjena ugovora sa V. na V. za tuženika nije predstavljala značajno ništa novo, jer su dolazili isti kamioni i isti ljudi za prijevoz te se sa istim ljudima pregovaralo o sklapanju ugovora.

Svjedok D. K. iskazuje kako mu je poznato da je sklopljen ugovor između V. i A. D. o prijevozu sirovine i da je prije toga isti takav ugovor bio sklopljen između društva V. i A. D. koji je raskinut jer je V. došao u financijske poteškoće. Stoga su predložili tuženiku da se sklopi ugovor sa V. i u tom trenutku koristili su kapacitete V., a tek kasnije je V. investirao i kupio kamione i zaposlio vozače. U trenutku klapanja ugovora sa V. isti nije imao potrebe kamione i vozače nego je bilo riječi o iznajmljenim kamionima. Navodi kako je načelno  bio upoznat sa sadržajem tog ugovora te ističe kako je ugovor bio predložen od strane kupca.  Ističem kako sam upoznat sa količinama koje su trebale biti preveze za tuženika i da su upravo te količine utjecale na to da tužitelj krene u investicije i ulaganje u kamione jer su smatrali kako je riječ o dobrom poslu. Posao je počeo donositi gubitke jer su postojali standardni troškovi, a prihod je opadao jer se smanjila količina preveze robe. Kamioni su mogli prevoziti i robu za treće osobe ali s obzirom na odredbe ugovora i spremnost ispuniti obvezu prema tuženiku, nisu se ti poslovi u pravilu mogli prihvatiti jer nikada nisu znali kada će se morati promptno reagirati i vršiti prijevoz za tuženika tako da se nisu mogli ugovoriti pravi i kvalitetni poslovni s trećim osobama. Ističe kako je pokušao dogovoriti kvalitetniju suradnju s tuženikom na način da se omogući tuženiku da obavlja i druge poslove kako bi izbjegao gubitke, a ne da se kamioni tri dana drže na čekanju prije nego što se krene s prijevozom robe ali tuženik nije pristao na bilo kakve dogovore. Tražio je izričito poštivanje ugovora zbog eventualnih troškova koje bi mogao imati plaćanjem pristojbi ležarine broda i ostalih pristojbi ukoliko roba ne bi bila na vrijeme istovarena. Drugi prijevoznici su bili u komotnijem režimu sa istim brodom i sa istom lukom, pa je tako prijevozničko društvo Rikardo obavljalo prijevoz do 15 sati obustavilo i nastavilo pretovar sutradan, dok su oni morali već unaprijed biti pripravni i na čekanju te čekati dok se brod usidri, obave sve carinske formalnosti koje su mogle biti i nekoliko sati ili čak dana, pa tek onda krenuti sa pretovarom robe i za to vrijeme nisu mogli obavljati nikakve druge obaveze.  Ističe kako je bilo i slučajeva da bi se lučka dizalica poslije 15 sati oslobodila pretovara za druge prijevoznike pa je tuženik odmah vršio pritisak na tužitelja da poveća to popodne broj kamiona jer je sada dizalica slobodna i može vršiti pretovar za veći broj vozila. Tuženik vrlo dobro znao i bio upoznat s tim da tužitelj svoju poslovnu aktivnost organizirao upravo na način da se zadovolji prijevoz ugovorene količine robe sa razlikom 3-5% gore ili dolje i da je tuženik bio detaljno upoznat s problemima koje ima tužitelj zbog smanjenog prijevoza ugovorene sirovine i da su često o tome razgovarali ali da tuženik nije na to posebno reagirao niti uvažavao. Kasnije je uveden industrijski kolosijek u pogon tuženika pa je za pretpostaviti da se i dio sirovina prevezao putem željeznice odnosno, toga kolosijeka. Bilo je angažirano u pravilu između 5 do 7 kamiona i 10 vozača s tim da je bila i nadogradnja poslovođa, dispečer i dr. odnosno bilo je angažirano oko 12 do 13 ljudi, te ističe kako je oko 1/3 posla bilo odrađeno odnosno robe prevezeno od ugovorenoga, a fiksni troškovi su bili standardni kao da je odrađeno u cijelosti. Ističe kako se drugi posao nije mogao preuzeti jer je tuženik zahtijevao punu pripravnost vozila. Tužitelj je stavljao primjedbe i žalio se na smanjeni prijevoz robe tuženiku,  to je radio gospodin Matošević, a i on osobno i da su se stalno na to žaliti i o tome razgovarali sa gospodinom M., V. S., a misli da su se žalili i pisanim putem.

 

Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio kako su stranke sklopile Ugovor o prijevozu kojim se tuženik obvezao dati isključivo tužitelju na prijevoz ugovoren količine robe. Naime, iz iskaza svjedoka  V. S. nedvojbeno proizlazi kako je Ugovor sačinio tuženik, prema prethodnom Ugovoru o prijevozu koji su imali s društvom V. d.o.o., i da su količine prepisane iz poslovnog financijskog plana tuženika.

Sud je utvrdio kako je tuženiku bilo poznato odnosno moralo biti poznato da je tužitelj postupao po nalogu tuženika i to na način da je bio u pripravnosti s vozilima i vozačima kao i drugim potrebnim zaposlenicima i da na taj način je tužitelj onemogućen obavljati prijevoz za bilo koga drugoga. Naime, sud je prihvatio iskaze svjedoka  Župana,  K. kao i K., da je tužitelj morao čekati pripravan dok tuženik ne obavi carinjenje, plati lučke troškove i druge radnje, odnosno da je  tužitelj postupao po najavi tuženika i da zbog toga nije mogao obavljati nikakve druge poslove prijevoza. Jednako tako tuženiku je bilo poznato da je tužitelj, upravo kako bi uredno ispunio ugovornu obvezu prema tuženiku, nabavio potrebne kamione i zaposlio nove radnike, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka K..

 

Sud nije prihvatio tvrdnje tuženika odnosno svjedoka V. S., kako je među strankama ugovorena količina samo orijentaciona i da će ovisiti o kupcima odnosno o tome koliko će se robe moći plasirati krajnjim kupcima, jer to iz sadržaja sklopljenog Ugovora o prijevozu ne proizlazi, već su ugovorene točno određene količine.

Tužitelj je postupanjem tuženika pretrpio štetu u obliku izgubljene dobiti- koristi koju je u ugovorenom razdoblju mogao ostvariti, a koja je dobit izostala jer tuženik nije poštivao ugovorne obveze o količini robe koju je tužitelj trebao prevesti.

Sud je utvrdio kako  tuženik, koji je ujedno i sačinio Ugovor i u njega unio odredbu o količini robe za prijevoz, nije dokazao da su nastupile dokonosti poslije zaključenja ugovora koje su utjecale na ispunjenje njegove obveze, a koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći, odnosno nije  tražio izmjenu ugovora u smislu smanjenja ugovorenih količina. Stoga je tuženik grubo povrijedi svoju ugovornu obvezu jer nije dao tužitelju na prijevoz ugovorenu količinu robe te odgovoran je za štetu koju zbog toga trpi tužitelj. Sud je utvrdio kako je tuženik  mogao predvidjeti odnosno morao je predvidjeti da će time tužitelju nastati šteta zbog izmakle koristi, jer nije ostvario prihode koje je opravdano očekivao, pa je stoga tuženik dužan naknadi tu štetu tužitelju. Naime, tuženik je gospodarstvenik te je morao znati da će tužitelju kao gospodarstveniku nastati šteta ako ne obavlja prijevoz, odnosno ne obavlja ga u ugovorenoj količini.

Imajući navedeno u vidu, sud je utvrdio kako je tuženik dužan nadoknaditi štetu koju je mogao predvidjeti kao posljedicu povrede ugovorne obveze, odnosno da je svojim postupanjem spriječio povećanje imovine tužitelja - gubitkom koristi koju bi ovaj izvjesno ostvario da je tuženik u skladu s Ugovorom predao tužitelju ugovorene količine robe na prijevoz. Ujedno je sud utvrdio kako postoje i sve opće pretpostavke za odgovornost tuženika za štetu, odnosno da je šteta tužitelju nastala upravo propuštanjem tuženika da ispuni svoju ugovornu obvezu. Kako je sud utvrdio da je tuženik povrijedio ugovornu obvezu zbog grube nepažnje, to je tuženik dužan tužitelju naknaditi cjelokupnu štetu koju je pretrpio postupanjem tuženika.

 

Prema odredbi članka 1089. stavak 3. ZOO-a je propisano kako pri ocjeni visine izmakle koristi se uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Visinu štete sud je utvrdio vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke L. Š.. Iz nalaza toga vještaka, koje je iscrpno i detaljno te sačinjeno u skladu s pravilima struke, proizlazi kako je tužitelju nastala šteta na ime izgubljene dobiti koju je tužitelj, s obzirom na sklopljeni Ugovor opravdano očekivao, u  ukupnom iznosu od 1.157.240,09 kn.

Vještak je utvrdila da je  tužitelj mogao očekivati ugovoreni prihod u ukupnoj visini od 8.201.429,44 kn, dok je tužitelj ostvario prihod od drugih poslova u iznosu od 1.771.758,00 kn, pa je vještak korigirala očekivani prihod i tvrdila da je to iznos od 6.429.671,44 kn. Vještak je utvrdila kako bi radi ostvarenja ovog prihoda tužitelj imao troškova u visini od 5.272.431,35 kn tako da bi izgubljena dobit koju tužitelj nije ostvario u ukupnom iznosu od 1.157.240,09 kn.

 

Sud je tako utvrdio da je postupanjem tuženika, odnosno propuštanjem predati tužitelju na prijevoz ugovornu količinu robe, iako je morao znati da će takvim postupanjem tužitelju nastati šteta, pa je stoga dužan tužitelju naknaditi izgubljenu dobit u visini od 1.157.240,09 kn, pa se tužbeni zahtjev u tome dijelu ukazuje osnovanim i valjalo ga je prihvatiti.

 

Tužitelj potražuje i fiksne troškove u visini od  778.106,84 kn.

 

Prema odredbi članka 1090. ZOO-a, sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročena štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da bi se oštećenikova materijalna situacija dovela u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Vještak je ujedno utvrdila kako tužitelj, ne samo da nije ostvario dobit iz ugovornog odnosa, nego je imao i dodatnih troškova - fiksnih koje je tužitelj imao i koji proizlaze iz posjedovanja teretnih vozila i oni ne ovise o stupnju iskorištenja kapaciteta, broju prijeđenih kilometara a kako je to utvrdila vještakinja u nalazu. To su troškovi redovnog servisa i održavanja, amortizacije, registracije, autoguma i dr.

Vještak je u nalazu utvrdila i detaljno obrazložila kako ti troškovi iznose ukupno 778.106,84 kn.

Sud je utvrdio kako je tužitelj  te troškove morao plaćati, iako nije ostvario prihod od prijevoza, inače bi te troškove platio iz ostvarenog prihoda te bi mu ostala dobit od 1.157.240,09 kn. Kada tužitelju ne bi bili priznati ovi troškovi, tada bi se tužiteljeva dobit koja je bila očekivana u iznosu od 1.157.240,09 kn umanjila za ovaj iznos troškova, tužitelj bi tada ostvario dobit u visini od 379.133,25 kn.

Međutim, sud smatra kako tužitelju u smislu odredbe čl.1090. ZOO-a pripadaju i ovi troškovi, koje je imao, sve kako bi se njegova materijalna situacija dovela u stanje u kojoj bi se nalazio da je ugovor u cijelosti ispunjen od strane tuženika. Stoga tužitelju pripadaju i troškovi koje je imao u visini od 778.106,84 kn.

Sud je tužitelju priznao i zahtjev koji se odnosi na tečajne razlike u visini do 72.284,81 kn. Naime, iz Ugovora je razvidno kako su stranke ugovorile cijenu prijevoza u visini od 2 Eur-a po toni. Stranke su ugovorile kako se fakturiranje vrši sa zadnjim danom u mjesecu sa odgodom plaćanja 30 dana. Plaćanje se vrši u kunama u protuvrijednosti dospjelog iznosa u Eur, a prema srednjem tečaju Zagrebačke banke na dan plaćanja.

Među strankama nije sporno da je tužitelj ispostavljao fakture i da je tuženik plaćao po tim fakturama, ali ne po tečaju na dan plaćanja nego ispostavljanja faktura. Tijekom postupka tuženik nije osporavao tužiteljev obračun glede tečajnih razlika, nego je osporavao da tužitelj uopće ima pravo na te tečajne razlike.

Imajući u vidu precizne odredbe Ugovora o načinu plaćanja i tečaju koji se primjenjuje prigodom plaćanja sud je utvrdio kako tužitelju pripada pravo na zatražene tečajne razlike, jer je tuženik plaćanje vršio mimo ugovorenog.

 

Stoga je sud utvrdio kako tužitelju pripada i iznos od 72.284,81 kn pa se tužbeni zahtjev u tome dijelu ukazuje osnovanim i valjalo ga je prihvatiti.

 

Sud je tužitelju priznao i zatezne kamate u skladu s odredbom čl. 1086.  u vezi čl. 29. ZOO-a, odnosno od trenutka nastanka štete odnosno od dana raskida Ugovora.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini od 436.580,60 kn, sud je odbio kao neosnovan. Naime, tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je imao štetu u ovoj visini odnosno da je izgubio dobit i u tom iznosu. Naime, sud je prihvatio nalaz vještaka , u kojem je utvrđena visina izgubljene dobiti i troškova pa je stoga tužiteljev zahtjev preko iznosa utvrđene izgubljene dobiti, troškova i tečajnih razlika  od  ukupno 2.007.631,74 kn, valjalo odbiti, odnosno konkretno za iznos od 436.580,60 kn.

 

Prigovore tuženika o postojanju istovrsnog ugovora s V. d.o.o., sudu nije posebno cijenio, jer taj ugovor nije predmet ovoga spora, a osim toga iz iskaza saslušanih svjedoka je razvidno kako je upravo sporni Ugovor zamijenio ugovor o prijevozu između tuženika V. d.o.o.

U odnosu na ostale tuženikove prigovore sud je utvrdio kako isti nisu od odlučne važnosti za rješenje ovog spora.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2.  Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP). Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, dalje: Ot) i Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 – pročišćeni tekst, 125/11 i 157/13).

 

Tužitelju je s obzirom na postavljeni zahtjev u ovom sporu uspio sa 82,13 % a tuženik sa 17,87 %. Uzimajući u obzir odredbe čl. 154. st 2. ZPP-a sud je utvrdio kako tužitelju pripadaju troškovi u visini od 64,26 % od zatraženih troškova.

 

Tužitelju su priznati troškovi za zastupanja na ročištu (Trb. 9.t.1.Ot) od 5. ožujka 2015., od 6. listopada 2015., od 5. siječnja 2016., od 13. prosinca 2017.,  od 13. veljače 2018., od 27. ožujka 2018, od 11. prosinca 2018. i od 3. listopada 2019. u iznosu od po 24.440,00 kn, te za sastav obrazloženog podneska od 8. prosinca 2017., od 8. studenog 2018. u iznosu od po 24.440,00 kn sve uvećano za PDV u iznosu od 61.100,00 kn. Priznat je i trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 13.000,00 kn i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn i na presudu u iznosu od 5.000,00 kn, odnosno ukupan parnični trošak u iznosu od 328.500,00 kn. Kako tužitelju pripadaju troškovi u visini od 64,26 %, to je sud tužitelju dosudio trošak u iznosu od 211.094,10 kn.

 

Tužitelju nije priznat trošak za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 125,00 kn, jer to po ocjeni ovoga suda nije nužno potreban trošak za vođenje ovoga spora jer se presuda objevljuje na e-ploči suda. Imajući u vidu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 329.125,00 kn, te troškove koje je sud priznao kao i uspjeh tužitelja u sporu, sud je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 118.030,90 kn odio kao neosnovan.

 

                            Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

 

U Osijeku, 25. listopada 2019.