Broj: Gž-1183/18-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović, u pravnoj stvari tužitelja H. ureda za osiguranje, Z., OIB: ….., koga zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & L. iz Z., protiv tuženice T. B. iz S.-a, F. N., 14210 61 ST RD FL 1, OIB: ……., koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. K., L. M. i R. M.-B., P., ….., radi regresa, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1518/16-36 18. srpnja 2018., 28. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice T. B. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1518/16-36 18. srpnja 2018. u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

" I. Nalaže se tuženoj T. B. isplatiti tužitelju Hrvatskom uredu za osiguranje iznos od 1.610,70 kuna sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1.500,00 kuna od 18. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od    110,70 kuna od 25. veljače 2012. do isplate,

s time što zatezne kamate teku do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj T. B. naknaditi tužitelju Hrvatskom uredu za osiguranje parnični trošak u iznosu od 1.137,50 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 18. srpnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 781,25 kuna kao neosnovan.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška."

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te pobijajući odluku o troškovima postupka. Naime, navedena presuda da se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Pored toga prvostupanjski sud je proveo određene dokaze ali nedostaje ocjena provedenih dokaza, onako kako je to propisano odredbom čl. 8. navedenog Zakona čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku što je dovelo do nevaljane odnosno nezakonite odluke prvostupanjskog suda. Također je došlo do bitne povrede i čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku. Naime, sud je odbio dokaz saslušanjem tuženice navodeći da je ista samo paušalno osporavala odgovornost te da je sama stranka dužna konkretno navesti činjenice na kojima temelji svoju poziciju u postupku, a da je saslušanje stranaka tek jedan od dokaza kojima se iznesene činjenice utvrđuju čime je svojim postupanjem onemogućio stranci da iznese svoju obranu te je takvim postupanjem počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku. Takvim postupanjem povrijeđeno je načelo audiatur et altera pars kao jedno od osnovnih vrednota pravnog poretka i temelja te stupa svakog sudskog postupka na kojem svaka pravilna i zakonita sudska odluka počiva. Točno je da tuženica ima prebivalište u SAD-u i većinu vremena tamo boravi no ista je svake ljetne i zimske praznike u R. H., u M., gdje posjećuje svoje roditelje i spremna je odazvati se pozivu suda u navedenim periodima radi davanja svoga iskaza. Tuženica u postupku osporava osnov i visinu zahtjeva kao i sve pravne navode i pravna shvaćanja tužitelja iz povjesnice tužbe to je tim nejasnije zašto u postupku nije saslušana tuženica kao parnična stranka, pribavljen spis prekršajnog suda i provedeno prometno vještačenje na okolnosti štetnog događaja, a sve u cilju da se pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje te pravilno primjeni materijalno pravo cilju donošenja zakonite i pravilne presude. Pored toga se ističe da je predmetno vozilo bilo nepropisno parkirano te je kao takvo doprinijelo nastanku predmetne štete koju činjenicu je sud propustio utvrditi čime je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Predlaže se drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije zahtjev tužitelja i istom obveže da tuženici naknadi parnične troškove uvećane za sastav žalbe odnosno podredno ukine presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti jer tužbeni zahtjev glasi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 10.000,00 kuna, sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP).

Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dakle, u odnosu na žalbeni razlog na koji se tuženica poziva u žalbi - pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, reći je da ovaj drugostupanjski sud nije ispitivao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja budući da se presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati iz tog razloga.

Odluka donesena u postupku u sporovima male vrijednosti ne može se pobijati niti zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka slijedom čega ovaj drugostupanjski sud nije ocjenjivao žalbeni razlog iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP na koji tuženica ukazuje u žalbi.

Nadalje, tuženica prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koja bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

Ovaj drugostupanjski sud nalazi da pred prvostupanjskim sudom nije počinjena navedena bitna povreda budući da prvostupanjski sud time što je odbio izvesti dokaz saslušanjem tuženice u svojstvu stranke nije postupio nezakonito odnosno tuženici uskratio mogućnost da pred sudom raspravlja. Naime, sud nije dužan izvesti sve predložene dokaze posebno kada u konkretnom slučaju iz spisa predmeta slijedi da tuženica svojim navodima nije određeno dovela u pitanje okolnosti nastanka prometne nezgode, a pravilnom ocjenom već izvedenih dokaza, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije bilo potrebe izvoditi daljnje dokaze.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8. i 9. na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u svezi sa čl. 467. st. 1. ZPP.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženica s naslova regresa po osnovu štete skrivljene neosiguranim vozilom u vlasništvu tuženice isplati iznos od 1.610,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je dana 16. studenoga 2011. došlo do prometne nezgode u kojoj je sudjelovalo vozilo tuženice marke Jeep, reg. oznake LA-GNR (USA) te da je došlo do kontakta zadnjeg desnog kotača njenog vozila i zadnjeg lijevog bočnog dijela parkiranog vozila marke OPEL, reg. oznake vlasništvo M. S.,

- da su tuženici od strane djelatnika policije oduzete registarske pločice zbog tehničke neispravnosti,

- da je oštećeni M. S. podnio odštetni zahtjev J. osiguranju d.d. koje je izvršilo obradu štete zbog odgovornosti tužitelja te je povodom nagodbe od 6. veljače 2012. tužitelj isplatio naknadu za imovinsku štetu u iznosu od 1.500,00 kn i to dana 17. veljače 2012., a dana 24. veljače 2012. iznos od 110,70 kn Mobile ekspertu zbog davanja stručne analize radi utvrđivanja visine nastale imovinske štete te

- da je vozilo tuženice u vrijeme štetnog događaja bilo registrirano u SAD te osigurano kod S. T. I. iz S.-a,

pa slijedom navedenog zaključuje da kako tuženica nije dokazala da je u vrijeme štetnog događaja imala sklopljeno granično osiguranje da se ima smatrati da kao vlasnica vozila nije osigurala isto od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama slijedom čega je primjenjujući odredbe čl. 32. st. 1., 35. st. 1. te čl. 75. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05., 36/09. i 75/09.; dalje ZOOP) te odredbe čl. 1063. i 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. 78/15. i 29/18.; dalje ZOO) s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o sudaru vozila tuženice u pokretu i parkiranog vozila M. S. prihvatio regresni zahtjev tužitelja kao osnovan.

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda u svezi nepostojanja graničnog osiguranja u vrijeme štetnog događaja kao i primjenu materijalnog prava u svezi s tim.

Naime, odredbom čl. 32. st. 1. ZOOP propisano je da vozač koji vozilom inozemne registracije ulazi na teritorij Republike Hrvatske mora imati valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti koja vrijedi na teritoriju Europske unije ili neki drugi dokaz o postojanju takva osiguranja, koje pokriva štete najmanje do iznosa iz čl. 26. st. 2. toga Zakona.

Prema čl. 35. st. 1. ZOOP vozač vozila inozemne registracije koji nema valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz čl. 32. st. 1. istog Zakona dužan sklopiti ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti (granično osiguranje) koje vrijedi na teritoriju država članica Europske unije s važnošću za vrijeme njegova boravka na teritoriju države članice Europske unije, a najmanje na 15 dana.

Nadalje, međunarodna isprava o osiguranju od automobilske odgovornosti je zelena karta osiguranja, a drugi dokazi o postojanju takvog osiguranja su polica graničnog osiguranja i registarska pločica koju nosi vozilo koje je uobičajeno stacionirano na području države čiji je nacionalni ured potpisnik Multilateralnog sporazuma o garanciji (čl. 33. ZOOP).

Kako je dana 16. studenoga 2011. došlo do predmetne prometne nezgode, a 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska primljena u članstvo Europske unije to se na odgovarajući način, do navedenog dana prijema, primjenjuju citirane odredbe samo na teritoriju R. H. (čl. 71. st. 2. ZOOP).

Za naknadu štete koja je nanesena uporabom vozila inozemne registracije koje nema valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz čl. 32. st. 1. tog Zakona, a niti ugovor o osiguranju iz čl. 35. st. 1. istog Zakona, primjenjuju se odredbe članka 29. ZOOP.

Oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje, a u slučaju štete nanesene uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti Hrvatski ured za osiguranje jamči za obveze najviše do iznosa iz čl. 26. st. 8. ZOOP.

Budući da SAD nisu potpisnice Multilateralnog sporazuma o garanciji, a tuženica nije dokazala da je sklopila granično osiguranje odnosno ima valjanu zelenu kartu pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se ima smatrati da tuženica kao vlasnica vozila nije osigurala vozilo od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama te je oštećeni bio ovlašten podnijeti odštetni zahtjev tužitelju.

Nadalje, a u pogledu primjene materijalnog prava u svezi sporne činjenice (ne)nastupa zastare sporne tražbine reći je kako tražbina tužitelja prema tuženici nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa (regresna tražbina) koja se temelji izravno na čl. 29. st. 4. ZOOP. Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila zastaruje u općem zastarnom roku, a ne zastarnom roku od tri godine na koji se poziva tuženica.

S obzirom na naprijed navedeno te na pravilno utvrđeno činjenično stanje tj. da je osiguratelj isplatio štetu trećoj - oštećenoj osobi 17. veljače 2012. odnosno 24. veljače 2012., a tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 7. studenoga 2016. proizlazi da je podnesena unutar općeg zastarnog roka, pa je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 225. ZOO.

Što se tiče visine regresnog zahtjeva prvostupanjski sud je utvrdio da iz sadržaja nagodbe sklopljene 6. veljače 2012. između tužitelja i M. S. proizlazi da je visina imovinske štete 1.500,00 kn, a iznos od 110,70 kn proizlazi iz naloga od 24. veljače 2012., pa ovaj drugostupanjski sud, imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda i odredbu čl. 29. st. 5. ZOOP prema kojoj tužitelj ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu, i to isplaćenog iznosa štete, kamate i troškova, nalazi da je pravilno sud prvog stupnja odlučio kada je tužitelju priznao i dosudio ukupno iznos od 1.610,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

Materijalno pravni prigovor da je predmetno vozilo bilo nepropisno parkirano te kao takvo doprinijelo nastanku predmetne štete predstavlja prigovor koji se ne može iznijeti u žalbi (čl. 352. st. 2. ZPP) slijedom čega niti nije od utjecaja na donošenje ove drugostupanjske odluke.

Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi pobijanu presudu pod toč. I. izreke.

Tuženica se žalila i na odluku o troškovima postupka, pa ispitujući pobijanu presudu u i u tom dijelu, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je pravilno odluku o trošku utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.;) tako da je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženice i u dijelu pod toč. II. i IV. izreke presude (koja se u smislu odredbe čl. 129. st. 5. smatra rješenjem) kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku i u tom dijelu.

U preostalom, a nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Zadru 28. listopada 2019.