Broj: Rev 572/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja M. B. L. H. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici D. F., odvjetnici iz Z., protiv tuženika I. L., iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima A. R., odvjetniku iz R., te odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-479/2017-2 od 20. studenog 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj Povrv-680/2015-41 od 10. ožujka 2017., u sjednici održanoj 29. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

''I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika Ž. M. iz R., posl. broj Ovrv-245/13 od 18. srpnja 2013. godine, i to u dijelu u kojemu se nalaže tuženiku I. L., OIB: …, iz R., OIB: …, da tužitelju M. B. L. H. d.o.o., Z., OIB: …, isplati:

 

1/ 735.518,78 Kn (sedamsto-trideset-pet-tisuća-petsto-osamnaest kuna i sedamdeset-osam lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 18. 07. 2013. godine, kao dana donošenja rješenja o ovrsi, pa do 31. 07. 2015. godine po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, a od 01. 08. 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3% poena,

 

2/ 15.475,00 (petnaest-tisuća-četiristo-sedamdeset-pet) Kn na ime troškova javnobilježničkog ovršnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 18. 07. 2013. godine pa do 31. 07. 2015. godine po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, a od 01. 08. 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3% poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika Ž. M. iz R., posl. broj Ovrv-245/13 od 18. srpnja 2013. godine, i to u dijelu iznad iznosa dosuđenih pod točkom I. izreke.

 

III. Nalaže se tuženiku I. L., OIB: …, iz R., OIB: …, da tužitelju M. B. L. H. d.o.o., Z., OIB: …, nadoknadi parnične troškove u iznosu od 54.101,89 Kn (pedeset-četiri-tisuće-sto-jedna kuna i osamdeset-devet-lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 10. ožujka 2017. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3% poena, sve u roku od 15 dana.''

 

Drugostupanjskom presudom je žalba tuženika djelomično prihvaćena te je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, na način da je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ž. M. iz R. poslovni broj Ovrv-245/13 od 18. srpnja 2013. i u dijelu kojim je tuženiku naloženo da plati tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos 58.764,14 kn od 18. srpnja 2013. do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje zakonske zatezne kamate na iznos 15.475,00 kuna od 18. srpnja 2013. do 10. ožujka 2017. U preostalom dijelu žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i u tom dijelu je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači pobijanu presudu, podredno da ukine nižestupanjske presude i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama tuženika iznesenim u reviziji, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama - pa tako i o činjenici da je u sporno vozilo ugrađen novi motor. Navedenu činjenicu prvostupanjski sud je ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a te je, obzirom na odredbe Ugovora o poslovnom najmu osobnog automobila koje su stranke sklopile (dalje: Ugovor) i Opće uvjete ugovora o poslovnom najmu broj … (dalje: Opći uvjeti) koji su sastavni dio tog Ugovora, ocijenio da ta činjenica nije od utjecaja na obvezu tuženika na ispunjenje ugovorenog.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nije počinjena niti u postupku pred drugostupanjskim sudom, jer drugostupanjska presuda sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Također, suprotno navodima revidenta, drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu, uključujući i prigovor tuženika glede prekomjernih oštećenja vozila, za koje tuženik tvrdi da su nastala redovitom uporabom vozila. Naime, drugostupanjski sud je odbio taj prigovor obrazlažući da iz nalaza i mišljenja vještaka prometno-tehničke struke proizlazi da su prekomjerna oštećenja vozila posljedica prekomjernog korištenja vozila, kojeg je tuženik koristio protivno ugovornim odredbama i to nakon isteka ugovora o najmu te je njime ostvario veću kilometražu od ugovorene.

 

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su tuženik i A. A. kao vlasnici obrta V. iz R., s pravnim prednikom tužitelja D. C. L. H. d.o.o. Z., sklopili 27. ožujka 2007. Ugovor o poslovnom najmu osobnog automobila M. B. S. … C., vrijednosti 115.661,76 eura, s trajanjem najma od 60 mjeseci i mjesečnim iznosom najamnine od 1.304,30 eura te ugovorenom kilometražom od 100000 km,

 

- da je A. A. predmetni automobil koristio i nakon isteka Ugovora u ožujku 2012., kojeg je bezuspješno pokušao produljiti, te ga je imao u posjedu do rujna 2012.,

 

- da je nakon preuzimanja vozila od strane tužitelja utvrđeno da je prijeđena kilometraža iznosila 273000 kilometara, čime je prekoračena ugovorena kilometraža od 100000 km za 173000 kilometara,

 

- da je, sukladno nalazu i mišljenju vještaka prometno-tehničke struke, na dan 14. rujna 2012. vozilo bilo u eksploataciji 5 godina i 6 mjeseci, da su oštećenja na vozilu najvjerojatnije nastala redovitom uporabom, pogotovo s obzirom na trajanje eksploatacije i ostvarenu kilometražu,

 

- da, obzirom na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, tražbina tužitelja iznosi ukupno 787.401,50 kuna (pri čemu sporni trošak prekomjerne kilometraže iznosi 622.016,17 kn, a također sporni trošak prekomjernog oštećenja 25.142,00 kn).

 

Na temelju navedenih utvrđenih činjenica, nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju postoji solidarna odgovornost tuženika i A. A. kao vlasnika zajedničkog obrta (što proizlazi iz odredbi čl. 35.a st. 3. Zakona o obrtu - ''Narodne novine'', broj 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 49/03, 68/07, 79/07 i 40/10 - dalje: ZO, čl. 648. st. 4. i čl. 42. Zakona o obveznim odnosima - ''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), a da tuženik slijedom toga tužitelju odgovara za obveze proizašle iz odredbi navedenog Ugovora, Općih uvjeta tužitelja i Cjenika troškova usluga i naknada tužitelja, koji čine sastavni dio Ugovora. U odnosu na sporne troškove prekomjerne kilometraže i prekomjernog oštećenja vozila, sudovi ocjenjuju da su ti troškovi pravilno obračunati, sukladno čl. 19.1 Općih uvjeta, Cjeniku troškova usluga i naknada tužitelja i odredbama samog Ugovora, odnosno sukladno odredbi čl. 18. Općih uvjeta tužitelja te otklanjanju prigovor tuženika o ništavosti ugovorne odredbe kojom je uređen način obračuna troška prekomjerne kilometraže koja je ostvarena u slučaju prekoračenja ugovorene kilometraže, a na što se tuženik poziva u smislu čl. 296. ZOO-a.

 

U reviziji tuženik prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je čl. 18.1. Općih uvjeta ugovoreno da mjesto i vrijeme vraćanja predmeta najma određuje najmodavatelj, a tuženik tvrdi da u konkretnom slučaju tužitelj to nikad nije učinio i time je kao vjerovnik došao u zakašnjenje (čl. 184. ZOO-a) pa da je stoga prestalo zakašnjenje tuženika kao dužnika (čl. 185. ZOO-a).

 

Odredbom čl. 184. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi. U konkretnom slučaju ne može se prihvatiti tuženikova argumentacija da bi tužitelj odbio primiti ispunjenje ili ga pak svojim ponašanjem spriječio, jer isto ne proizlazi iz rezultata dokaznog postupka (osobito imajući na umu dopis tužitelja od 2. siječnja 2012. kojim je tuženik obaviješten o isteku Ugovora te kojim je ujedno pozvan na povrat vozila na adresu tužitelja do datuma isteka Ugovora, a primitak obavijesti o isteku Ugovora tuženik nije osporio).

 

Tuženik u reviziji i dalje ističe da je ništetna u smislu čl. 296. st. 1. ZOO-a odredba Ugovora i Cjenika troškova usluga i naknada tužitelja kojom je određeno da ukoliko po isteku ugovora na vozilu bude utvrđen prekomjeran broj kilometara u odnosu na ugovoreni, najmodavatelj će najmoprimatelju obračunati za svakih 1000 više prijeđenih kilometara iznos u visini 0,4% od vrijednosti novog vozila (obračunata sva davanja bez PDV-a) glede osobnih vozila, odnosno 0,2 % od vrijednosti novog vozila za gospodarska vozila. Naime, tuženik smatra da je riječ o ugovornoj odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja, a kojom je tuženiku stavljena na teret obveza koja je za njega nerealno otežavajuća te da je istom stavljen u podređeni položaj u odnosu na tužitelja.

 

Ovaj sud je shvaćanja da su nižestupanjski sudovi postupajući prilikom ocjene ništetnosti navedene odredbe sukladno čl. 296. st. 2. ZOO-a pravilno odbili izneseni prigovor tuženika. Naime, citiranu odredbu valja sagledati u svjetlu svih ostalih odredbi predmetnog Ugovora, Općih uvjeta tužitelja te odredbi Cjenika troškova usluga i naknada tužitelja, a koji čine sastavni dio Ugovora, i u tom smislu takva ugovorna odredba predstavlja svojevrsnu sankciju najmoprimcu u slučaju prekoračenja ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu kilometražu koju vozilo može ostvariti za vrijeme trajanja takvog ugovora o najmu - osobito kad se ima u vidu činjenica da je riječ o vrsti ugovora kojim je predviđeno vraćanje vozila koje je predmet najma najmodavcu po isteku ugovora, a time i mogućnost njegove (daljnje) prodaje odnosno sklapanja novog ugovora o najmu, što podrazumijeva takvo stanje vozila koje je obzirom na prijeđeni broj kilometara optimalno i zadovoljavajuće u smislu daljnje eksploatacije vozila.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci presude, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 29. listopada 2019.