Broj: Rev 352/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćniku odvjetniku B. Č., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L. i Č. j.t.d. u S., protiv I-tuženika Lj. (Lj.) V. i I.-t. N. (N.) V., oboje iz O., oboje zastupanih po punomoćniku Ž. Ć., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-302/2015 od 26. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju broj P-503/10 od 17. prosinca 2014., u sjednici održanoj 29. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžo-302/2015 od 26. listopada 2017. potvrđena je presuda Općinskog suda u Sinju broj P-503/10 od 17. prosinca 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženicima naloži solidarno isplatiti tužiteljici kunsku protuvrijednost iznosa 98.000,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 18. rujna 2007. do isplate, te je ujedno tužiteljici naloženo isplatiti tuženicima iznos 94.325,00 kn na ime troškova postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog  zahtjeva uz naknadu joj troškova postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužiteljice ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati.

 

Revizijski navodi tužiteljice kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti pobijane presude, vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. S tim u vezi  treba podsjetiti revidenticu da u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a je ocjena dokaza pridržana sudu, a koji na temelju izvršene ocjene dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje o dokazanim činjenicama.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tužiteljice odgovorio na sve odlučne žalbene navode, davši za to valjane razloge, kako glede procesnih tako činjeničnih te materijalnopravnih prigovora, zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. ZPP-a.

 

Odbijajući pak žalbu tužiteljice i potvrđujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud pravilno je primijenio  materijalno pravo, a sve polazeći od stanja spisa predmeta i činjeničnih utvrđenja i to:

 

- da tužiteljica i tuženici nisu bili u bilo kakvom poslovnom odnosu, a iz kojeg da bi proizašla obveza tuženika prema tužiteljici u iznosu 98.000,00 EUR-a utvrđenog ugovorom o uređenju međusobnih poslovnih odnosa sklopljenog između stranaka 18. rujna 2007., baš kao i

 

- da tuženici nisu preuzeli bilo kakve obveze, a koje bi za njih proizašle iz poslovnog odnosa između tužiteljičinog sina M. M., Trgovačkog društva K. vlasništvo njegove supruge i P. V. sina tuženika, kao i

 

- da brisanje založnog prava na prethodno založenim nekretninama  tuženika nije posljedica poduzimanja bilo kakvih radnji tužiteljice,

 

uz izraženo pravno shvaćanje da ugovor o uređenju međusobnih poslovnih odnosa sklopljenog između stranaka 18. srpnja 2007., a na kojem tužiteljica temelji svoj zahtjev prema tuženicima, je bio prividni pravni posao u smislu odredbe čl. 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO), a koji niti je prikrivao neki drugi ugovor, zbog čega da nije ni proizveo pravni učinak, a to sve kod utvrđene činjenice da stranke nisu bile u bilo kakvom međusobnom pravnom odnosu.

 

Pravilnost takve pravne ocjene tužiteljica revizijskim navodima nije uspjela dovesti u pitanje, pri čemu se neosnovano pokušava u reviziji sugerirati da bi utužena tražbina bila posljedica pristupa tuženika dugu njihovog sina P. V. (čl. 101. ZOO-a), odnosno da ugovor od 18. rujna 2007. ima značaj ugovora kojim bi tuženici preuzeli dug njihovog sina P. V. (čl. 69. ZOO-a).

 

Prema odredbi čl. 69. ZOO-a dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji je pristao vjerovnik.

 

U smislu te odredbe, a da bi se moglo govoriti o preuzimanju duga kojeg je navodno imao sin tuženika P. V. prema tužiteljici, ugovor se trebao sklopiti između P. V. kao navodnog dužnika i tuženika kao preuzimatelja njegovog duga, i o tome obavijestiti tužiteljicu kao navodnog vjerovnika.

 

Polazeći od sadržaja ugovora od 18. rujna 2007., izvjesno je da isti ne ispunjava pretpostavke u smislu odredbe čl. 96. ZOO-a, a da bi se mogao smatrati ugovorom o preuzimanju duga od strane tuženika.

 

Prema odredbi čl. 101. ZOO-a ugovor o pristupanju dugu je ugovor između vjerovnika i  trećeg kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, te treći stupa u obvezu prema dužniku.

 

Dakle, sklapanjem takvog ugovora obveza dužnika prema vjerovniku ne prestaje, već treći stupa u obvezu prema vjerovniku zajedno sa dužnikom, čime se pozicija vjerovnika samo pojačava.

 

Iz sadržaja spornog ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica kao vjerovnik imala tražbinu prema nekoj osobi kao dužniku, a da bi tuženici kao treće osobe na temelju tog ugovora pristupili dugu tog dužnika.

 

Zato, a kada iz spornog ugovora ne proizlazi da bi postojao dužnik tužiteljice za iznos 98.000,00 EUR-a, ne može se ni smatrati da bi tim ugovorom tuženici pristupili dugu nepoznatog dužnika.

 

Slijedom navedenog, a kako tužiteljica u postupku nije dokazala postojanje tražbine prema tuženicima prikazane u ugovoru od 18. srpnja 2007. kao ni pravnu osnovu na temelju kojeg bi ju pripadalo potraživati taj iznos od tuženika, to je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je reviziju trebalo odbiti, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 29. listopada 2019.