Broj: Gž-1828/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, u građanskopravnoj stvari tužitelja - protutuženika PBZ C. d.o.o., Z., OIB …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., protiv tuženika - protutužitelja D. Č. iz V., OIB …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, posl. broj Povrv-798/14-18 od 31. svibnja 2017., 7. studenoga 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, posl. broj  Povrv-798/14-18 od 31. svibnja 2017.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika T. K. iz O., broj Ovrv-913/14 od 12.ožujka 2014. u cijelosti, te je naloženo tuženiku-protutužitelju (dalje: tuženik) da plati tužitelju-protutuženiku (dalje:tužitelj) parnični trošak u iznosu od 8.622,70 kn sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate. Točkom II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 42.656,28 kn sa pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao i tuženikov prigovor prijeboja.

 

              Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              U žalbi ističe da je u postupku  koji se vodi protiv drugog korisnika kartice financijskim vještačenjem utvrđeno da je tražbina tužitelja prema glavnom dužniku H. d.o.o. prestala otpustom duga u predstečajnom postupku pa da se sukladno odredbi čl. 45. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) tuženik oslobodio obveze prema tužitelju. Nadalje, ističe da utuženi računi ne glase na tuženika već H. d.o.o., niti je tuženik sudionik pravnog odnosa na koji se odnose računi pa da tužitelj nije ovlašten protiv njega tražiti ovrhu. Također, osporava zaključak prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi solidarne obveze tuženika jer da nikada nije zaprimio niti potpisao Ugovor o korištenju american kartice, a niti je isti potpisan od strane tužitelja. Vezano za odluku o protutužbenom zahtjevu, tuženik osporava stav prvostupanjskog suda da se predstečajna nagodba ne može primijeniti na tuženika kao solidarnog dužnika, jer da Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj 108/12, 144/12, 81/13, 112/13 i 78/15, dalje: ZFPPN) propisuje suprotno, pri čemu ističe  da tužitelj nije obavijestio tuženika o postojanju sporne tražbine niti mu je dostavio utužene račune zbog čega tuženik nije prijavio svoju eventualnu buduću regresnu tražbinu prema glavnom dužniku u predstečajnom postupku, a zbog kojeg propusta mu je prouzročena šteta.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Tuženik žalbom ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 42.656,28 kn sa pripadajućim zateznim kamatama s osnove korištenja American Express Gold Business kartice (dalje: kartica) te protutužbeni zahtjev tuženika za naknadu štete u istom novčanom iznosu sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji zahtjev tuženik temelji na gubitku svog regresnog prava prema glavnom dužniku H. d.o.o. zbog propusta tužitelja da ga obavijesti o postojanju i visini njegova duga, a što je rezultiralo nastankom štete u visini njegova regresnog prava.

 

              Prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da je tuženik korisnik kartice od 3. lipnja 2008., koja kartica je izdana na prijedlog H. d.o.o. te zaključuje da je tuženik potpisom pristupnice osobno prihvatio odredbe Ugovora o korištenju kartice.

 

              Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj sklopio predstečajnu nagodbu sa H. d.o.o., ali zauzima stav da sukladno odredbi čl. 64. st. 14. ZFPPN-a predstečajna nagodba nema učinak  prema tuženiku kao solidarnom dužniku, već da obveza tuženika proizlazi iz čl. 5. toč.b Ugovora o korištenju kartice i čl. 43. ZOO-a.

 

              Stoga, cijeneći utvrđenje da dug tuženika prema izvatku iz poslovnih knjiga tužitelja iznosi 42.656,28 kn, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

              U odnosu na protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud zaključuje da predstečajna nagodba ima učinak isključivo na dužnika H. d.o.o. i vjerovnike sa kojima je sklopljena pa da ista nema učinak prema tuženiku kao solidarnom dužniku, slijedom čega zauzima stav da se odredba čl. 81. ZFPPN-a ne odnosi na tuženika pa odbija protutužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

 

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te dosuđuje tužitelju troškove ovršnog  i parničnog postupka odmjerene sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa).

 

Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, koja utvrđenja žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje.

 

Pri tome, tuženik se žalbom neosnovano poziva na otpust duga glavnom dužniku H. d.o.o., budući da se radi o činjenici koju je tuženik iznio tek u žalbi, a sukladno odredbi čl. 352. ZPP-a iznošenje novih činjenica u žalbi nije dopušteno, osim ako se ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što u ovom predmetu nije slučaj.

 

Također, neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, a odbio protutužbeni zahtjev.

 

Naime, pri utvrđenju da je tuženik kao korisnik potpisao pristupnicu za dodatnu karticu, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a koje utvrđenje tuženik žalbom niti ne osporava, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik time prihvatio odredbe Ugovora o korištenju kartice, budući da je prema sadržaju pristupnice svojim potpisom prihvatio obvezu poštivanja tog ugovora, kao i prihvatio solidarnu odgovornost za sve utroške počinjene preko kartice, zbog čega nisu od odlučnog značaja žalbeni navodi da tuženik nije potpisao sam ugovor niti da mu isti nije dostavljen.

 

Budući da je odredbom čl. 5. toč.b) Ugovora o korištenju kartice određeno da je korisnik kartice solidarno odgovoran sa naručiteljem kartice za sve utroške na kartici korisnika, suprotno žalbenim navodima, tuženik na temelju odredbe čl. 43. st.1. ZOO-a solidarno odgovara tužitelju za sporni dug i tužitelj ima pravo zahtijevati ispunjenje cijelog duga bilo od tuženika kao korisnika kartice bilo od naručitelja kartice te je svaki od njih obvezan tužitelju namiriti cijeli dug.

 

Kako tužitelj traži isplatu duga po predmetnoj kartici od tuženika kao korisnika kartice, odnosno kao solidarnog dužnika, pravilno je prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 43. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika na isplatu utužene tražbine, visinu koje je ispravno utvrdio uvidom u izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja, koji predstavlja vjerodostojnu ispravu, a visinu koje tražbine tuženik žalbenim navodima niti ne dovodi u pitanje.

 

Vezano za žalbene navode glede sklopljene predstečajne nagodbe između tužitelja i glavnog dužnika H. d.o.o., valja reći da je pravilan stav prvostupanjskog suda da sklopljena nagodba nema učinak prema tuženiku kao solidarnom dužniku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 66. st. 14. ZFPPN-a, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka predstečajne nagodbe, predstečajna nagodba nema učinak na tražbine vjerovnika prema solidarnim dužnicima koji pored dužnika iz predstečajne nagodbe stoje u obvezi prema tom vjerovniku, slijedom čega tužitelj kao vjerovnik sklapanjem nagodbe nije izgubio pravo ostvarivati svoju tražbinu od tuženika kao solidarnog dužnika, koji je istu tražbinu na temelju odredbe čl. 43. st.1 . ZOO-a  u obvezi podmiriti.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je taj zahtjev odbio kao neosnovan, ali iz drugih razloga.

 

Naime, nesporno je da tužitelj prije pokretanja ovog postupka nije obavijestio tuženika o postojanju sporne tražbine te da tuženik u postupku predstečajne nagodbe nije prijavio svoju eventualnu nedospjelu tražbinu s osnove regresnog duga prema dužniku H. d.o.o.. Međutim, niti ZOO, niti ZFPPN ne propisuju obvezu vjerovnika da obavijesti solidarnog dužnika o postojanju tražbine prema glavnom dužniku pa time što tužitelj o spornoj tražbini nije obavijestio tuženika prije pokretanja ovog spora, a zbog čega tuženik nije prijavio svoju nedospjelu tražbinu u postupku predstečajne nagodbe, tužitelj nije počinio štetnu radnju. Kako je postojanje štetne radnje sukladno odredbi čl. 1045. st.1 . ZOO-a jedna od pretpostavki za naknadu štete, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju izostala, to tuženik neosnovano potražuje od tužitelja naknadu štete u visini njegova eventualnog regresnog prava, slijedom čega se protutužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 14. st. 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, dalje: OZ) u svezi sa čl. 21. st. 1. istog Zakona te čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155 ZPP-a, pri čemu su troškovi odvjetničkog zastupanja tužitelja ispravno odmjereni u skladu sa Tarifom.

 

Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.

 

U Rijeci 7. studenoga 2019.