Broj: Gž-68/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivanke Pilon Vukelić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Branke Ribičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari prvo tužiteljice M. K. ud. D. rođ. A., OIB:…, iz G. D., drugo tužiteljice T. K. pok. D., OIB:…, iz R., treće tužiteljice D. K. pok. D., OIB:…, iz G. D., četvrto tužiteljice V. B., V. B., OIB:…, iz G. D., sada u E., peto tužiteljice O. K. iz G. D., sada u N. i šesto tužiteljice Ž. K., OIB:.., iz N. S., S., drugo, treće, četvrto, peto i šesto tužiteljice zastupane po punomoćniku, majci i prvo tužiteljici M. K. ud. D. rođ. A., OIB :… iz G. D., te po punomoćniku I. Ć., odvjetniku iz I., protiv tuženice I. A. iz K., OIB: …zastupanoj po punomoćniku M. Š., odvjetniku u I., radi raskida ugovora i brisanja upisa prava vlasništva, rješavajući žalbu tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj: 66 P-1003/2017, od 22. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                            Žalba tužiteljica odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj: 66 P-1003/2017, od 22. studenog 2018., u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

                            Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj: 66 P-1003/2017, od 22. studenog 2018., u stavku I. izreke presude, odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetan i bez pravne krijeposti Kupoprodajni ugovor zaključen između prednika tužiteljica D. K. pok. Đ. iz G. D.. i tuženika, zaključen u Imotskom, dana 15. prosinca 1977., koji je potvrđen kod Zajedničke službe Općine Imotski pod br. 3530/77 dana 28. prosinca 1977., te je ništetan i bez pravne krijeposti Ugovor o osnivanju prava plodouživanja zaključen između istih stranaka  u Imotskom, dana 11. prosinca 1973., slijedom čega se u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nalaže brisanje tuženika kao vlasnika predmetnih nekretnina u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Imotskom, kao i kod Ureda za katastar u Imotskom, te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se kao vlasnik nekretnina za dio 7/8 dijela nekretnina uknjiži D. K. pok. Đ. iz G. D., sve ovo na teret zemljišnih čestica pobliže označenih u izreci presude.

 

U stavku II. izreke presude naloženo je tužiteljicama da tuženici naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

Protiv ove presude žalbu su uložile tužiteljice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka, sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U sadržaju žalbe tužiteljice ukazuju da je izreka presude nerazumljiva, a presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tako da se ne može preispitati, čime je počinjena bitna povreda parničnog postupka.

 

Posebno se ističe da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina ništetan jer se radilo o fiktivnom ugovoru među srodnicima čiji cilj nije bila stvarna prodaja nekretnina, nego fiktivna prodaja i prijenos vlasništva u cilju da stvarni vlasnik nekretnina D. K. ostvari pravo na dječji doplatak. U tom pravcu govore i činjenice da se prvotno tuženik I. A. nije htio suočiti  s tužiteljicama na ročištu koje je trebalo biti održano radi saslušanja stranaka, te da tužiteljice cijelo vrijeme uživaju nekretnine koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora, a o čemu su iskazali i saslušani svjedoci.

 

U odgovoru na žalbu tuženica predlaže da se žalba odbije kao neosnovana jer smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz razloga što je  ugovor o kupoprodaji valjan, budući je prednik tuženice isplatio kupoprodajnu cijenu i preuzeo predmetne nekretnine, a za taj ugovor je platio porez i izvršio upis prava vlasništva. To što su tužiteljice koristile dvije parcele, ne mijenja značenje ugovora, budući su te dvije nekretnine koristile po odobrenju prednika tuženice.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, a nije ni nerazumljiva niti ima proturječja između izreke i razloga presude.

 

Predmet ovoga spora je obveznopravni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti

kupoprodajnog ugovora zaključenog između prednika tužitelja D. K. i prednika tuženice I. A., zaključen u I., dana 15. prosinca 1977., te ugovora o osnivanju prava plodouživanja zaključenog između istih stranaka 1973.

                            Sporno je da li se radi o kupoprodajnom ugovoru koji je zaključen kao prividan (simulirani) pravni posao kojem nije bio cilj stvarna kupoprodaja nekretnine, nego samo formalni prijenos nekretnina na prednika tuženice kako bi prednik tužiteljica ostvario pravo na dječji doplatak.

 

                            Sukladno odredbi članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), identično kao i odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje ZOO), propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama.

 

                            Svjedoci saslušani u dokaznom postupku nisu imali saznanja o okolnostima zaključenja predmetnih ugovora, nego o načinu uživanja nekretnina koje su predmet ugovora, a ugovorne stranke nisu saslušane jer je prednik tužiteljica umro prije pokretanja ovog postupka, a prednik tuženice tijekom postupka, tako da se o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučivalo temeljem dokumentacije priložene u spisu.

 

                            Kupoprodajni ugovor zaključen je 15.prosinca 1977. između D. K., supruga prvo tužiteljice M. K. kao prodavatelja i I. A., supruga tuženice i brata prvo tužiteljice kao kupca, kojim prodavatelj prodaje nekretnine navedene u tužbenom zahtjevu, za cijenu od 20.000,00 dinara.

 

Ugovor je ovjeren u Općini pod brojem 3541/77 dana 28.12.1977. i sa ovjerom istog datuma u poreznoj upravi Općine , na kojoj se navodi da je plaćen porez na promet nekretnina u iznosu od 8.000,00 dinara. Ugovor sadrži klauzulu intabulandi  temeljem koje se kupac upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama i kao posjednik u Uredu za katastar u Imotskom. U ugovoru je navedeno i da je kupoprodajna cijena isplaćena.

 

Iz rješenja Općinskog suda u Imotskom broj Z-259/73 od 24.12.1973. utvrđeno je da je kupac I. A. prije zaključenja kupoprodajnog ugovora već imao u svoju korist upisano pravo plodouživanja na istim nekretninama.

 

Nadalje, prema rješenju o nasljeđivanju Javnog bilježnika P. U. iz I. posl.br.O-631/12-UPP/OS-376/12 od 25.01.2013. nekretnine koje su bile predmet Kupoprodajnog ugovora od 15.prosinca 1977. ušle su u ostavinsku imovinu iza pokojnog I. A..        

 

Nema nikakve dvojbe da kupoprodajni ugovor formalno sadrži sve što takav ugovor treba sadržavati jer je zaključen u propisanoj formi i ovjeren, te nema nedostataka koje bi ga činile ništetnim u smislu odredbi članka 322. do 329. ZOO-a.

 

Sporno je da li se radi o prividnom ugovoru, pa je u tom smislu trebalo utvrditi pravu volju stranaka.

 

Analizom dokumentacije u spisu jasno proizlazi da su prije zaključenja kupoprodajnog ugovora glede istih nekretnina M. K. i I. A., 1973. zaključili i proveli u zemljišnim knjigama ugovor o osnivanju prava plodouživanja, što samo ukazuje da je zaključenje kupoprodajnog ugovora u propisanoj formi, uz naznaku da je kupoprodajna cijena isplaćena, uz plaćanje poreza, i uz dozvolu uknjižbe, imalo za cilj prijenos prava vlasništva.

 

S druge strane, tijekom svih proteklih godina, dok su bili živi prednici stranaka, nisu poduzimali nikakve radnje u cilju povratka nekretnina, niti su zaključili bilo kakav ugovor ili sporazum iz kojeg bi se moglo naslutiti  da je ugovor o kupoprodaji prividan ugovor.

 

Zbog svega navedenog i drugostupanjski sud smatra da tužiteljice nisu dokazale da bi se radilo o ništetnom kupoprodajnom ugovoru i ništetnom ugovoru o osnivanju prava plodouživanja, zaključenim između prednika stranaka, pa je odbio žalbu tužiteljica i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Nije osnovana žalba tuženika ni glede odluke o troškovima postupka, o kojima je prvostupanjski sud odlučio temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a,

 

Tuženici je trošak je dosuđen sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje OT), prema vrijednosti predmeta spora i to za troškove zastupanja po punomoćniku na četiri ročišta, sve u ukupnom iznosu od 2.500,00 kuna.

 

Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

 

U Požegi 11. studenog 2019.