Broj: Rev 1169/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv tužene I. Š. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik T. Č., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-22/15-2 od 17. studenoga 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Povrv-6658/11-27 od 27. listopada 2014., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Povrv-6658/11-34 od 24. lipnja 2015., u sjednici održanoj dana 12. studenoga 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja održano je na snazi rješenje o ovrsi javnog bilježnika R. G. iz Z. br. Ovrv-293/11 od 1. travnja 2011. u dijelu kojim je tuženici naloženo tužitelju isplati iznos od 332.041,15 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos, kako je to pobliže navedeno u izreci presude, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 929,65 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I.). Ukinuto je rješenje o ovrsi javne bilježnice R. G. iz Z. br. Ovrv-293/11 od 1. travnja 2011. u dijelu kojim je tuženici naloženo tužitelju isplati iznos od 17.564,35 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 3.874,80 kuna sa zateznim kamatama (toč. II.), te je naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 32.187,50 kuna sa zateznim kamatama (toč. III.)

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, ispravljena rješenjem suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke za iznos od 2.995,12 kuna, kao i u dijelu kojim tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova (toč. I.). Odbijena je žalba tuženice i potvrđena presuda suda prvog stupnja, ispravljena rješenjem suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I. i III. izreke (toč. II.). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka (toč. III.).

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu, time da traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženice nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 349.605,50 kuna sa pripadajućim kamatama s osnova korištenja poslovnog prostora u ..., površine od 81,86 m2, koji je tužena u utuženom razdoblju koristila bez valjane pravne osnove.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je predmetnim poslovnim prostorom ranije raspolagao tužitelj, kao svojom imovinom, dajući isti u zakup u razdoblju od 1973. do 1996., a koji prostor je 7. rujna 1998. preuzeo u posjed od ranijeg zakupnika,

 

- da se vezano za predmetni poslovni prostor vodi postupak povrata nacionalizirane imovine, po prijedlogu predlagatelja M. P., koji postupak do zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu nije pravomoćno okončan,

 

- da se tuženica nalazila u posjedu predmetnog poslovnog prostora od 2005. do 7. prosinca 2012. na temelju ugovora o zakupu sklopljenog s M. Š. P. (kojoj je suprug M. P. darovao predmetni poslovni prostor),

 

- da je tuženica predmetni poslovni prostor koristila za obavljanje ugostiteljske djelatnosti.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da obzirom da je predmetnim poslovnim prostorom upravljao i raspolagao tužitelj kao svojom imovinom, te da postupak povrata imovine u odnosu na predmetni poslovni prostor nije pravomoćno okončan, da je upravo tužitelj aktivno legitimiran od bespravnog korisnika tražiti naknadu za korištenje istog prostora. Obzirom je upravo tužena u utuženom razdoblju koristila predmetni poslovni prostor, a nije imala valjani pravni osnov u odnosu na tužitelja, te nije dokazala da je utuženo potraživanje podmirila, sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim u visini od 332.041,15 kuna na temelju čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) i čl. 1115. ZOO u vezi s čl. 17. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostor, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Navedeni zaključak nižestupanjskih sudova pravilnima prihvaća i revizijski sud.

 

Suprotno tvrdnji tuženice u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su u pobijanoj odluci navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni ispravama koje se nalaze u spisu, niti činjenicama utvrđenim provedenim dokazima. Zbog toga pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina  zakonitost i pravilnost.

 

Neosnovano tuženica sadržajno ukazuje i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186. st. 3. ZPP.

 

U smislu odredbe čl. 186. st. 3. ZPP sud po tužbi treba postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravnu osnovu sud nije za nju vezan. Međutim, utvrđujući pravnu kvalifikaciju spora i pravna pravila na temelju kojih treba prosuditi o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je vezan za tužbeni zahtjev i činjeničnu osnovu tužbe. Tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka tužbeni zahtjev upravo i temelji na postojanju duga s naslova korištenja poslovnog prostora bez valjane pravne osnove, te je i sud odlučivao u okviru činjeničnog stanja navedenog u tužbi.

 

Neosnovan je i revizijski navod tuženice o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 2. ZPP, jer je odlučeno u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku u smislu odredbe čl. 2. st. 1. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan obzirom da je tuženica predmetni poslovni prostor koristila bez valjane pravne osnove. Tuženica tijekom postupka nije niti sporila da s tužiteljem nije imala zaključen ugovor o zakupu, zbog čega tužitelju pripada pravo na naknadu zbog neovlaštenog korištenja nekretnine kojom je tužitelj upravljao i raspolagao, sve na temelju odredbi čl. 1111. ZOO.

 

Zbog neplaćanja mjesečne zakupnine tuženica je stekla korist bez valjane pravne osnove upravo u visini zakupnine koju bi morala plaćati, a što je u konkretnom slučaju iznos od 332.041,15 kuna.

 

Slijedom navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

Zagreb, 12. studenoga 2019.