Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Rev 1525/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K., OIB: … iz V., zastupanog po punomoćniku D. U., odvjetniku u Z., , protiv tuženika B. M., iz B. na M., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. & p. d.o.o., Pisarnica Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2551/15-2 od 15. studenog 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-1910/13 od 22. travnja 2015., u sjednici održanoj 19. studenog 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2551/15-2 od 15. studenog 2016. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-1910/13 od 22. travnja 2015., odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e
Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos 253.500,00 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 31. svibnja 2012. po stopi od 12%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate nakon toga, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana. Ujedno je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 15.295,00 kn.
Drugostupanjskom presudom je žalba tuženika odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška sastava tužbe kao neosnovan.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu, odnosno ukinuti nižestupanjske presude i odbaciti tužbu.
U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, odnosno odbaciti je kao nedopuštenu u dijelu kojim se osporava odluka o trošku postupka.
Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično je nedopuštena.
Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 253.500,00 kn, za koji iznos navodi da ga je pozajmio tuženiku, sa zateznom kamatom od 31. svibnja 2012. do isplate.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj pozajmio tuženiku ukupno iznos 253.500,00 kn, s ugovorenim rokom povrata zajma 30. svibnja 2012., a primitak kojeg iznosa da je tuženik potvrdio „izjavom“ od 20. ožujka 2012. i obvezao se vratiti ga do 30. svibnja 2012.,
- da tuženik taj iznos tužitelju nije vratio.
Na temelju takvih utvrđenja, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je između tužitelja i prednika tuženika sklopljen ugovor o zajmu (čl. 499. ZOO-a), te da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u smislu odredbe čl. 9. i čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/11 - dalje: ZOO), slijedom čega obvezuju tuženika na isplatu navedenog iznosa.
Tuženik u reviziji prigovara počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 288. st. 2. ZPP-a, navodeći da prvostupanjski a niti drugostupanjski sud nisu pravilno primijenili tu odredbu a što je od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
Tvrdi da su sudovi trebali, obzirom na priloženu izjavu tuženika (list 3 spisa) u kojoj se navodi da je u svrhu osiguranja duga predana solemnizirana bjanko zadužnica, odbaciti tužbu jer da nema pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog postupka obzirom na odredbu čl. 288. st. 2. ZPP-a.
Odredbom čl. 288. st. 2. ZPP-a je propisano da osim rješenja koja je ovlašten donositi nakon prethodnog ispitivanja tužbe na pripremnom ročištu sud donosi i rješenje o odbacivanju tužbe, ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje.
Tuženiku valja odgovoriti da se navedena zakonska odredba odnosi na pitanje (ne)postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbi na utvrđenje, a u konkretnom slučaju nije riječ o tužbi na utvrđenje, već o kondemnatornoj tužbi.
Također, tuženik u revizijskom stadiju postupka ne može s uspjehom isticati prigovor pomanjkanja pravnog interesa tužitelja za vođenjem parničnog postupka pozivajući se na načelo ekonomičnosti postupka i raspolaganje tužitelja valjanom bjanko zadužnicom, kad te prigovore nije istaknuo tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom niti je dokazao te svoje navode.
Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji revident upire u reviziji.
Suprotno tvrdnjama revidenta, nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kad nisu primijenili odredbe čl. 183.a st. 3. u vezi sa čl. 183. st. 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08 - dalje: OZ), jer predmet spora nije bila naplata potraživanja tužitelja na temelju (bjanko) zadužnice već se je radilo o potraživanju tužitelja koje proizlazi iz ugovora o zajmu (čl.499. - 508. ZOO-a).
Odluke na koje se revident poziva u reviziji (odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5537/09 od 4. veljače 2010. i Pž-3124/05 od 28. prosinca 2007. te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-190/2014 od 3. rujna 2014.) nisu donesene u podudarnoj činjenično-pravnoj situaciji te stoga nemaju važnosti u smislu pribavljanja sudske prakse relevantne za ovaj konkretan slučaj.
Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP-a, reviziju tuženika u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu glede odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.
Imajući u vidu da se revizijom pobija i odluka o troškovima postupka, revidentu valja odgovoriti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.
Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenog 2015.
Stoga je valjalo u pogledu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci rješenja.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.