Broj: Gž-1093/2018-2.

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

                             

                              Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda mr. sc. Zlatka Pirc predsjednika vijeća, Irene Dikanović Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz V.,  (OIB:…), zastupan po punomoćnicima J. Ć. i G. Ć. odvjetnicima iz V., protiv tuženika J. Š. iz S., (OIB:…), zastupan po punomoćniku M. T. odvjetniku iz V., radi povrata pozajmice, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima od 7. travnja 2017.,  poslovni broj: 15 P-606/16-38., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                              I. Odbija se žalba tuženika J. Š. kao neosnovana i potvrđuje se presuda  Općinskog suda u Vukovaru od 7. travnja 2017. poslovni broj:15 P-606/16-38.

 

                            II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

 

Obrazloženje

 

                              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"Nalaže se tuženiku J. Š. iz S., OIB:… da tužitelju Z. M. iz V.,  OIB:… plati iznos od 35.000,00 EUR u protuvrijednosti hrvatskih kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena koje teku na navedeni iznos od 30. siječnja 2013.g. pa do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te da tužitelju naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 58.602,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od dana donošenja ove presude pa do isplate, sve to u roku od 15 dana."

                                                                                   

                            Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP). U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a, te iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a i da je stoga pogrešno primijenio i materijalno pravo. Smatra da je u predmetnom postupku bilo nužno saslušati tuženika J. Š. na okolnosti iz kojih razloga nije tražio od tužitelja da mu potpiše potvrdu o povratu novaca, te na koji način je pribavio sredstva za vraćanje novaca, kao i svjedoka M. S. a kako je to u rješenju od 6. listopada 2016., poslovni broj: Gž-557/16-3. naložio i ovaj sud, pa je mišljenja da je prvostupanjski sud postupajući na opisan način, tuženika onemogućio u raspravljanju pred sudom, pa da je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka  354. stavka 1. u vezi s člankom 377. stavkom 2. ZPP-a. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

                           

                            Odgovor na žalbu nije podnesen. 

 

                            Žalba nije osnovana.

 

                            Prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao jasne i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno ne proturječe, kao ni stanju spisa, tako da se presuda može ispitati. 

                            Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka, zbog čega ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost, a niti nezakonitost pobijane presude.

 

                            Suprotno navodima žalbe, iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u skladu sa naputkom ovog suda iz rješenja od 6. listopada 2016., poslovni broj: Gž-557/16-3. odlučio dodatno saslušati tuženika na okolnosti zašto nije tražio od tužitelja potvrdu o povratu novca i na koji način je pribavio prvo 20.000,00 eura, a potom 15.000,00 eura za povrat tužitelju, ali se tuženik na pozive suda radi saslušanja nije odazivao. Činjenica što je tuženik jedno vrijeme bio u pritvoru u Hrvatskoj, te je potom izručen u pritvor u Austriju,  nije sama po sebi okolnost koja bi spriječila tuženika da ga se sasluša pred prvostupanjskim sudom jer je tuženik mogao podnijeti zahtjev da mu se omogući saslušanje pred sudom kao stranke u ovom postupku. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka putem svog punomoćnika nije dostavio dokaz da je tuženik podnosio ovakav zahtjev.

 

                            Slijedom navedenog, po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud nije postupio protivno članku 377. stavku 2. ZPP-a u situaciji kada nije saslušao tuženika, jer tuženik nije dokazao da mu je zbog toga što se nalazio u pritvoru bila uskraćena mogućnost iskazivanja pred sudom u ovom predmetu, osobito za vrijeme dok je bio u Republici Hrvatskoj, a prvostupanjski sud ga je uredno pozivao putem njegovog punomoćnika na ročišta radi saslušanja.

 

                            U rješenju ovoga suda od 6. listopada 2016., poslovni broj: Gž-557/16-3. nije bilo određeno da se sasluša kao svjedok M. S..

 

                            Tuženik je cijelo vrijem prvostupanjskog postupka bio zastupan po punomoćniku koji je uredno pozivan na sva ročišta za glavnu raspravu, pa mu nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

                           

                            Slijedom navedenog ne stoje žalbeni razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. i 377. stavkom 2. ZPP-a i člankom 354. stavkom 2. točka 6. i 11. ZPP-a, na koje se također ukazuje u žalbi, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a. 

 

                            Prvostupanjski sud je proveo sve važne dokaze za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari. Navodima žalbi nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje.

 

                            Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilno odustao od saslušanja u svojstvu svjedoka M. S. jer tuženik koji je predložio saslušanje ovoga svjedoka nije dostavio adresu na koju bi mu se mogao uručiti poziv za saslušanje, te je dostava poziva za ročište vraćana s naznakom "ne nalazi se na adresi", a iz iskaza saslušanih svjedoka prvostupanjski sud je dovoljno utvrdio činjenično stanje za donošenje pravilne i zakonite odluke.

 

                            Među parničnim strankama nije bilo sporno da je tužitelj sklopio sa tuženikom  pisani Ugovor o zajmu 27. studenog 2012. prema kojem je tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 35.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, te da je tuženik navedeni iznos novca primio i da se taj iznos novca obvezao vratiti tužitelju do 30. siječnja 2013.

 

                            Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je vratio tužitelju pozajmljeni iznos novca i to 3. veljače 2013. iznos od 20.000,00 eura u pizzeriji V. te 26. srpnja 2013. u iznosu od 15.000,00 eura u cafe baru V. u S., ali da prilikom povrata novca tužitelju  nije tražio od njega da mu izda potvrdu za vraćeni novac jer je u tužitelja imao povjerenje, ali da su prilikom povrata novca prvi puta bili nazočni svjedoci J. T. i M. S. koji su njegovi djelatnici, a drugi puta da su bili nazočni svjedoci A. Š. i Ž. D..

 

                            Tužitelj je u svom iskazu opovrgavao navode tuženika i tvrdi da mu pozajmljeni novac nije vraćen, iako je u više navrata tražio od tuženika povrat novca.

 

                            Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio iskaze svjedoka  A. Š., J. T. i Ž. D. kao neuvjerljive, proturječne i usmjerene da pogoduju iskazu tuženika.

 

                            Naime, sam svjedok A. Š. je prilikom ponovnog saslušanja na ročištu održanom 16. ožujka 2017. izmijenio svoj raniji iskaz, te je naveo da osobno nije nikada vidio da tuženik predaje tužitelju novac, te da je prvotno drugačije iskazivao jer je bio tuženiku dužan novce.

 

                            Svjedok J. T. i Ž. D. ne znaju koji je iznos novca tuženik predao  tužitelju i nije im ništa poznato oko sklapanja Ugovora o zajmu.

 

                            Pisane potvrde o povratu novca nema.

 

                            Obzirom da je Ugovor o zajmu sklopljen u pisanoj formi, te da je tuženik navodni novac vraćao u dva navrata i to nakon proteka roka, te da se radilo o velikom iznosu  novaca, životno je i logično da se za vraćeni novac zatraži priznanica, kako to pravilno ocjenjujući sve provedene dokaze, zaključuje prvostupanjski sud.

 

                            Pravilno se prvostupanjski sud pri tom poziva i na članak 180. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,  63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), kojim je propisano da tko ispuni obvezu potpuno ili djelomično, ima pravo zahtijevati da mu vjerovnik o tome izda priznanicu o svom trošku.

 

                            Obzirom na sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio sve provedene dokaze i zaključio da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da je tužitelju vratio pozajmljeni novac prema Ugovoru o zajmu u utuženom iznosu.

 

                            Prema članku 499. stavku 1. ZOO ugovorom o zajmu obvezuje se zajmoprimac predati zajmodavcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

 

                            Kako tuženik nije dokazao da je ispunio svoju obvezu i nakon proteka ugovorenog roka za vraćanje zajma isti vratio tužitelju, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio u cijelosti.              

 

                            Odluka o troškovima postupka pravilno je donesena temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a i posebno se navodima žalbe ne osporava.

                            Stoga je žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

 

                            Tuženik je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe jer sa žalbom nije uspio, sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 166. stavkom 1. ZPP-a.              

                                                                                   

Slavonski Brod, 5. prosinca 2019.