Broj: Gž-1463/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. A. iz V. G., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. & S. iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske-Ministarstva, Područni ured S., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u S., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja, podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-467/2017.-13. od 17. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

1. Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-467/2017.-13. od 17. svibnja 2018 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

2. Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-467/2017.-13. od 17 . svibnja 2018 i rješava na način da se utvrđuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 50.000,00 kn.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se proglasi nedopuštenom ovrha koja se vodi između Republike Hrvatske- Ministarstva Područni ured S., Ispostava G. kao ovrhovoditelja/predlagatelja osiguranja i D. A. iz R. R., kao ovršenice/protivnika osiguranja pred Općinskim sudom u Sisku, Stalna služba u Glini pod poslovnim brojem Ovr-272/2015 u dijelu ½ suvlasničkog dijela nekretnine koja je suvlasništvo tužitelja i to k.č.br. 1104, u naravi: šuma prosjek, površine 1219 m2, k.č.br. 1105, u naravi: šuma prosjek, površine 3899 m2, k.č.br. 1111, u naravi: oranica funduš, površine 331 m2, k.č.br. 1112, u naravi: kuća i dvorište funduš, površine 543 m2, k.č.br. 1113, u naravi: oranica funduš, površine 593 m2 i k.č.br. 1114, u naravi: oranica oranica prosjek, površine 4622 m2, sve upisane u zk.ul.br. 335 k.o. R. R., Zemljišnoknjižni odjel Glina, uz naknadu troška parničnog postupka.

 

U toč. II. izreke naloženo je tužitelju da tuženici Republika Hrvatska naknadi trošak postupka u iznosu od 8.000,00 kn.

 

Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda utvrđeno je da vrijednost predmeta spora iznosi 104.854,40 kn.

 

Protiv te presude i rješenja žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga.

 

U žalbi navodi da tužitelj niti u jednom dijelu svog iskaza nije naveo da je znao da se protiv njegove supruge vodi ovršni postupak, a sud je utemeljio presudu upravo na takvom navodu. Stoga da je presuda proturječna dokazima u spisu a što predstavlja bitnu povredu postupka. Ujedno osporava rješenje kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora, navodeći da vrijednost predmeta spora ne može se odrediti sukladno vrijednosti ovrhe nego je potrebno utvrditi vrijednost predmeta spora sukladno predmetima u kojima se traži utvrđenje određene činjenice ili prava, dakle u iznosu od 10.000,00 kn.

 

Predlaže pobijanu presudu i rješenje preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Tužbenim zahtjevom u ovoj parnici tužitelj traži da se proglasi nedopuštenom ovrha koja se vodi između Republike Hrvatske  Ministarstva Područni ured S. kao ovrhovoditelja i D. A. kao ovršenice pred Općinskim sudom u Sisku Stalna služba u Glini pod poslovnim brojem Ovr-272/2015 u dijelu ½ suvlasničkog dijela nekretnina koje su suvlasništvo tužitelja, upisane u zk. ul 335 k.o. R. R..

 

Taj tužbeni zahtjev tužitelj činjenično utemeljuje na tvrdnji da se kod Općinskog suda u Glini od 21. studenog 2014. vodi ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-582/12 u kojem je određena ovrha na nekretnini D. A. kao ovršenice a povodom prijedloga za ovrhu tuženice i to na nekretninama upisanim u zk. ul. 335 k.o. R. R., da je tužitelj 8. siječnja 2016. podnio Općinskom sudu u Sisku, Stalna služba u Glini prigovor treće osobe, a koji prigovor je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan, međutim rješenjem Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž Ovr-509/2016 to rješenje je ukinuto, pa je prvostupanjski sud nakon toga donio rješenje od 17. srpnja 2017. kojim ga upućuje da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja pokrene protiv tuženice parnicu radi proglašenja gore navedene ovrhe nedopuštenom.

 

Tužitelj smatra da postupak ovrhe nije dopušten jer predmetne nekretnine u ½ dijela predstavljaju bračnu stečevinu tužitelja i D. A..

 

Dakle, tužba u ovom predmetu temelji se na odredbi čl. 60. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ), a kojom je propisano ako ovrhovoditelj u propisanom roku ne očituje se o prigovoru ili ako se jedna stranka usprotivi prigovoru, sud će podnositelja prigovora rješenjem uputiti da protiv stranaka u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena osim ako podnositelj ne dokaže opravdanost svog prigovora pravomoćnom presudom ili drugom javnom ispravom, ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako činjenice na kojima se temelji prigovor treće osobe nisu općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama.

 

Prema stajalištu ovog suda, u postupku po tužbi radi proglašenja da je ovrha na predmetu ovrhe nedopuštena, ovrhovoditelj i ovršenik imaju položaj jedinstvenih i nužnih suparničara u smislu odredbe čl. 196. st. 1. u vezi s čl. 201. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

To znači da tužitelj podnesenom tužbom s takvim tužbenim zahtjevom mora na pasivnoj strani obuhvatiti obje strane iz ovršnog postupka (ovrhovoditelja i ovršenicu), jer tek obje stranke iz tog postupka u takvoj parnici imaju pasivnu procesnu legitimaciju (nužni suparničari) da bi se podnesena tužba mogla smatrati potpunom i urednom te da bi sud mogao otpočeti meritorno raspravljati po toj tužbi i ovisno o rezultatima raspravljanja odlučiti o tužbenom zahtjevu samo na jednak način prema svim sudionicima tog ovršnog postupka bilo na način da tužbeni zahtjev prihvati ili ga pak odbije (čl. 201. ZPP-a).

 

Budući da tužitelj u ovoj parnici tužbenim zahtjevom radi proglašenja ovrhe na predmetu ovrhe nedopuštenom, pored tuženice Republike Hrvatske, kao tuženicu nije označio ovršenicu iz tog postupka D. A., proizlazi da podnesena tužba ima nedostataka zbog kojih po njoj nije moguće postupati, pa je sud prvog stupnja upravo time što je u ovoj parnici postupak proveo te o tužbenom zahtjevu meritorno odlučio, ostvario bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, radi koje je uvaženjem žalbe tužitelja pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku sud prvog stupanja će prije svega otkloniti navedeni nedostatak glede pasivne procesne legitimacije u podnesenoj tužbi, na način da će pozvati tužitelja da taj nedostatak u određenom roku otkloni i to na način da kao tuženicu, pored već označene tuženice Republike Hrvatske, označi i ovršenicu D. A., određujući mu za to primjeren rok sve uz upozorenje da će u protivnom tužba biti odbačena.

 

Ovisno o naprijed navedenom, dakle ukoliko bude otklonjen navedeni nedostatak podnesene tužbe, sud prvog stupnja će  raspraviti meritorno o sporu i odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Ovaj sud ipak nalazi potrebnim istaći da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja po kojem se u ovom predmetu primjenjuje Zakon o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj  11/78, 45/89, 59/90, 25/94 i 162/98 – dalje: ZBPO). Naime, odredbom čl. 361. st. 2. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 75/14, 103/15 – dalje: ObZ) koji se primjenjuje od 23. srpnja 2003. propisano je da danom primjene tog Zakona ne mijenjaju se prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima. Navedeni se pravni režim imovine bračnih drugova prosuđuje prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine. Stoga u konkretnom slučaju na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice, a imajući u vidu da su predmetne nekretnine stečene 2010., dakle kada je bio na snazi ObZ primjenjuju se odredbe tog Zakona.

 

              U odnosu na utvrđenje suda prvog stupnja da je u korist tuženice izvršen upis prisilnog založnog prava na predmetnim nekretninama 30. srpnja 2012. radi osiguranja tražbine tuženice, da je ovršenica u vrijeme upisa prava zaloga bila upisana u zemljišne knjige kao vlasnica predmetnih nekretnina, valja reći da je prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženica postupila sa povjerenjem u zemljišne knjige i da je kao takva pravno zaštićena, jer nedostatak dobre vjere ne može se prigovarati nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

              Naime, odredbom čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96,68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 dalje ZV) propisano je da se vlasništvo nekretnine stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

 

              Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZV-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što  je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja (u ovom slučaju prisilnog založnog prava) zaštitu prema odredbama Zakona.

 

              Nadalje, prema odredbi čl. 8. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 – dalje: ZZK) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a u smislu odredbe čl. 8. st. 3. ZZK-a stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome  samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

              Dakle, predmnjevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo. Pritom valja reći da je teret dokaza da je tuženica obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga da posumnja da je izvanknjižno stanje na predmetnim nekretninama drugačije od knjižnog stanja te da je tuženica postupala nesavjesno prilikom podnošenja prijedloga za zasnivanje založnog prava, bio na tužitelju.

 

              U ponovnom postupku sud prvog stupnja će utvrditi činjenice koje su bitne za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva imajući u vidu odredbu čl. 122. st. 1. ZV-a i čl. 8. st. 2. i 3. ZZK-a, nakon čega će donijeti novu odluku.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja presudu suda prvog stupnja ukinuti, a kako je odlučeno u točki 1. izreke ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 369. st. 1. ZPP-a.

 

              Također, osnovano tužitelj u žalbi prigovara i utvrđenoj vrijednosti predmeta spora.

 

U situaciji kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, a tužitelj je propustio odrediti vrijednost predmeta spora, niti je prvostupanjski sud to učinio na način određen u čl. 40. st. 4. ZPP-a, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sukladno čl. 40. st. 5. ZPP-a, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja pobijano rješenje preinačiti na način kako je odlučeno u točki 2. izreke ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 12. lipnja 2019.