Broj: Rev 88/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice D. L. Z. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u Z., protiv ovršenika Z. K. iz Z., OIB: ..., radi ovrhe, odlučujući o reviziji ovrhovoditeljice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-2361/2016-2 od 5. srpnja 2016., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj Ovr-2497/15-46 od 22. siječnja 2016., u sjednici održanoj 9. srpnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-2361/2016-2 od 5. srpnja 2016. i predmet vraća tome sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog ovrhovoditeljice za promjenu predmeta i sredstva ovrhe od 23. kolovoza 2013.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba ovrhovoditeljice kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja ovrhovoditeljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i pobijano rješenje preinači na način da se uvaži njezina žalba te ukine prvostupanjsko rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Sukladno odredbu čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96,29/99, 173/03, 194/03. 151/05, 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 369. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12) u ovršnom postupku dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, koja je u ovom slučaju i podnesena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučaju kada ne može podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a stranka ima pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kod toga u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno navesti materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje od kojeg ovisi rješenje spora i koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, treba navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjenje, pa nepostojanje jedne od tih pretpostavka ne daje mogućnost revizijskom sudu da o podnesenoj reviziji meritorno odlučuje.

 

U predmetnoj reviziji ovrhovoditeljica postavlja pravno pitanje:

 

"Da li je prvostupanjski sud dužan pozvati ovrhovoditelja na ispravak ovršnog prijedloga sukladno Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-I-2881/2014, U-I-3261/2014, U-I-7202/2014 od 1. lipnja 2016. godine?“

 

Kod toga ovrhovoditeljica ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 35. st. 1. i 3. OZ-a, slijedom čega se to pitanje u suštini  svodi na pitanje može li drugostupanjski sud povodom žalbe potvrditi prvostupanjsko rješenje kojim je prijedlog za promjenu sredstva i predmeta ovrhe odbačen kao nepotpun, a bez prethodnog pozivanja ovrhovoditeljice na ispravak odnosno dopunu prijedloga u smislu čl. 109. st. 1. ZPP-a.

 

Kao razlog važnosti tog pitanja ovrhovoditeljica se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-2881/2014 od 1. lipnja 2016.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda postavljeno je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, radi čega ga je revizijski sud i uzeo u razmatranje.

 

Pobijanim drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje prihvaćanjem utvrđenja i zaključka prvostupanjskog suda da prijedlog za promjenu sredstva i predmeta ovrhe ne sadrži sve potrebne podatke da bi se po njemu moglo postupati, tj. nije sastavljen u skladu s odredbom čl. 35. st. 1. OZ-a, jer ne sadrži jedan od osnovnih sastojaka iz tog članka – naznaku ovršne isprave na temelju koje se predlaže ovrha, odnosno promjena sredstva i predmeta ovrhe, već se u prijedlogu navodi da se ovrha na mirovini predlaže na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi prvostupanjskog suda br. Ovrpl-1961/09 od 17. ožujka 2011., a koje nema svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti jer ne sadrži nalog za ispunjenje tražbine, slijedom čega je takav prijedlog valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 35. st. 3.OZ-a.

Prema ocjeni ovoga revizijskog suda, takvo shvaćanje (i postupanje) drugostupanjskog suda je pogrešno.

 

Naime, u situaciji kada je utvrđeno da prijedlog za promjenu sredstva i predmeta ovrhe ovrhu ne sadrži sve što je potrebno za postupanje, drugostupanjski sud nije smio odbiti žalbu ovrhovoditeljice i potvrditi prvostupanjsko rješenje, naprotiv, trebao je ukinuti pobijano rješenje vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. To stoga, jer odredba čl. 35. st. 3. OZ-a (kojom je propisano da će prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve propisane podatke sud odbaciti rješenjem, ne pozivajući predlagatelja da ga dopuni ili ispravi), kada se promatra u ukupnosti odredbe čl. 35. OZ-a (i baš stavka 1. kojim je propisano da je ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu dužan navesti „i druge propisane podatke potrebne za provedbu ovrhe“) nije u dovoljnoj mjeri precizna i jasna, jer ovrhovoditelj ne može sa sigurnošću znati u kojim su odredbama OZ-a ili nekog drugog zakona) propisani ti podaci. Stoga, prema shvaćanju ovoga suda, nema nikakve osnove da se, unatoč odredbi čl. 35. st. 3. OZ-a,ovrhovoditeljevo pravo na mogućnost ispravka formalne pogreške pri sastavljanju ovršnog prijedloga (supsidijarnom primjenom čl. 109. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 19. st. 1. OZ-a) ograničava u toj mjeri da ono može dovesti do potpunog gubitka vjerovnikovih prava.

 

Valja naglasiti da je spomenutom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-2881/2014 od 1. lipnja 2016. (na koju se poziva ovrhovoditeljica) ukinuta odredba čl. 39. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13 i 93/14), a koja je istovjetna odredbi čl. 35. st. 3. OZ-a, dakle ukinuta je odredba koja je davala ovlast sudu da odbaci prijedlog za ovrhu bez da isti vraća na dopunu odnosno ispravak, ako takav prijedlog ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati.

 

Tomu treba dodati da je odredba čl. 39. st. 3. OZ-a utvrđena neustavnom i kako je ta odredba ukinuta, te kako bi i prema spomenutoj odluci Ustavnog suda u takvim slučajevima sudovi morali primijeniti odredbu čl. 109. ZPP-a o vraćanju podneska na dopunu i ispravak, to je zbog počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 39. st. 1. i 3. OZ-a, valjalo prihvatiti reviziju ovrhovoditeljice te ukinuti pobijano drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti tome sudu na ponovno odlučivanje povodom žalbe ovrhovoditeljice, a na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP (u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a).

 

U nastavku postupka drugostupanjski sud će u kontekstu rečenog ponovno odlučiti o žalbi ovrhovoditeljice i shodno tomu donijeti odgovarajuću odluku.

 

Zagreb, 9. srpnja 2019.