Broj: Gž Ovr-462/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice R. H., OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., protiv ovršenika D. K. iz V., OIB: …, radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovrhovoditeljice protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Ovr-166/2015 od 6. svibnja 2019., dana 15. srpnja 2019.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba ovrhovoditeljice R. H. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Ovr-166/2015 od 6. svibnja 2019.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem odbačen je prijedlog ovrhovoditeljice od 5. lipnja 2019. radi ponovne aktivacije rješenja o ovrsi putem Fine s obrazloženjem da je radi namirenja novčanog potraživanja ovrhovoditeljica predložila ponovnu aktivaciju osnove za izvršenje kod Fine koja osnova je isknjižena iz njezina sustava jer dug nije podmiren u roku od tri godine od primitka na naplatu budući nije bilo nikakvih naplata sa računa ovršenika posljednjih šest mjeseci u smislu čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 68/18, dalje - ZPONS) koji zakon je stupio na snagu 4. kolovoza 2018. i koji posebni zakon uređuje materiju postupka provedbe ovrhe na novčanim sredstvima, kada je prestao važiti raniji Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 91/10 i 112/12), da se novi zakon primjenjuju na sve ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela koje glase na ispunjenje određene novčane obveze koje su postale ovršne i nakon 15. listopada 2012., koji novi zakon ne pravi više razliku između ovršnih isprava u pogledu trenutka kada su iste stekle svojstvo ovršnosti zbog čega je ovrhovoditeljica morala podnijeti novi zahtjev za izravnu naplatu Fini radi pokušaja ostvarenja svoje novčane tražbine, tj. obratiti se Fini sa zahtjevom za izravnu naplatu u pokušaju namirenja svoje novčane tražbine, da ne postoje mogućnosti u opisanoj situaciji da sud ima zakonsko ovlaštenje ponovo Fini kao tijelu koje sudjeluje u postupku provedbe ovrhe naložiti ponovnu aktivaciju osnove za izvršenje koje se prestala izvršavati iz zakonom propisanih razloga, zbog čega je zahtjev trebalo odbaciti kao nedopušten, jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 211. Ovršnog zakona («Narodne novine», broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje OZ).

Žali se ovrhovoditeljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći u bitnom da je pogrešno primijenjena odredba čl. 211. OZ-a jer da ovrha nije obustavljena i da stoga ne može podnijeti Fini novi prijedlog za ovrhu, s prijedlogom da se rješenje ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud u donošenju pobijanog rješenja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u svezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) i čl. 21. st. 1. OZ-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onu iz točke 11. na koju se upire u žalbi jer rješenje nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati, niti je pogrešno primijenjeno materijalno (ovršno) pravo.

Naime, iz spisa proizlazi da je ovrhovoditeljica podneskom od 5. lipnja 2019. obavijestila prvostupanjski sud o tome da je Fina, u smislu čl. 12. ZPONS-a, prestala  izvršavati rješenje o ovrsi istog suda od 31. ožujka 2015. godine poslovni broj Ovr-166/2015, odnosno o nemogućnosti provedbe ovrhe putem Fine, sukladno dopisu Fine od 4. listopada 2018. kojim ona obavještava da ovrha faktično nije moguća pa se ima smatrati da je ovrhovoditeljica uredno obaviještena o toj činjenici, ali nije u roku od dva mjeseca predložila drugo sredstvo ili predmet ovrhe, u smislu čl. 5. st. 3. i 5. OZ-a, jer to po svom sadržaju nije navedeni podnesak kojim se nepotrebno, odnosno nedopušteno predlaže „aktiviranje“, odnosno ponovna dostava rješenja o ovrsi Fini, zbog čega je po stavu ovog suda prvostupanjski sud trebao donijeti deklaratorno rješenje o obustavi ovrhe u smislu imperativne odredbe čl. 5. st. 4. OZ-a, a ovrhovoditeljica eventualno podnijeti novi prijedlog za ovrhu, a  ne predlagati „aktivaciju“ rješenja o ovrsi.

Treba naglasiti da je prijelaznom i završnom odredbom čl. 33. ZPONS-a ipak propisana retroaktivna primjena čl. 12. tog Zakona na izvršavanje osnova za plaćanje po ranijem Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, jer je smisao novog zakona bio rješavanje trajnih blokada ovršenika ograničenjem provedbe ovrhe na računima ovršenika fizičkih osoba na vremensko razdoblje od tri godine ako nije bilo nikakvih uplata posljednjih šest mjeseci uzastopno, kao što je to ovdje slučaj, jer nije ništa naplaćeno za razliku od ranijeg zakona koji nije vremenski ograničavao ovrhu, odnosno naplatu putem Fine.

Slijedom navedenog ovaj sud kao drugostupanjski je sukladno odredbi članka 380. točka 2. ZPP-a odbio žalbu kao neosnovanu i iz navedenih razloga potvrdio prvostupanjsko rješenje. Odluka o trošku žalbenog postupka, u supsidijarnoj primjeni odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, je izostala jer nije popisan trošak žalbenog postupka.

U Zadru, 15. srpnja 2019.