Broj: Gž Ovr-503/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Republika Hrvatska, zastupana po ODO Rijeka, Građansko upravni odjel Rijeka, P. B. e. G., K. am W., A.,  OIB: …, koga zastupa pun. odv. M. K. iz Z., protiv ovršenika pod I. A. K. iz O., OIB: … i pod II. S. K. iz O., OIB: …, oboje zastupani po pun. odv. Č. B. iz R., i E. K. iz O., radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovršenika pod I. i pod II. protiv rješenja Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj Ovr-22/2019-5 od dana 7. siječnja 2019., dana 23. srpnja 2019.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba ovršenika pod I. i pod II. kao neosnovna te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj Ovr-22/2019-5 od dana 7. siječnja 2019.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog ovršenika A. K. i S. K. oboje iz O., radi odgode ovrhe.

 

Protiv tog rješenja pravovremeno se žale ovršenici pod I. i pod II., pobijajući isto zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP) u vezi s odredbom članka 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.; dalje: OZ), predlažući ovom sudu pobijano rješenje preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. 

 

Žalba ovšenika pod I. pod II. nije osnovana.

 

Iz stanja spisa proizlazi da su ovršenici dana 04. prosinca 2018. podnijeli prijedlog za odgodu ovrhe, temeljem odredbe članka 6. i 10. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17. – dalje: Zakon o ništetnosti) do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o zajmu od dana 05. svibnja 2006., koji se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci, pod poslovnim brojem P-7178/2015. 

 

Sud prvog stupnja je pobijanim rješenjem odbio prijedlog za odgodu smatrajući kako u konkretnom predmetu ne može doći do primjene odredbi Zakona o ništetnosti jer se radi o ugovoru o kreditu koji je sklopljen u Republici Austriji. 

 

Ispitujući pobijano rješenje, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. ZPP-a i člankom 21. st. 1. OZ-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, međutim nalazi ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, sve iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku, međutim i pravilnom primjenom materijalnog prava, odluka u ovom predmetu bi bila jednaka.

 

Nije sporno da je glede pravnog pitanja treba li sud u ovršnom postupku u kojem se traži ostvarenje tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima, prilikom odlučivanja o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili utvrđenja ništetnosti javnobilježničkog akta utemeljenog na ništetnom ugovoru, utvrđivati je li ugovor o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljen u Republici Hrvatskoj i je li ovrhovoditelj "neovlašteni vjerovnik" ili je za odlučivanje o takvom prijedlogu dovoljna činjenica da je "dužnik" kako ga definira članak 2. toč. 1. Zakona o ništetnosti, podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog dana 15. lipnja 2018., prihvaćeno pravno stajalište da je u ovršnom postupku u kojem se traži ostvarenje tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima, prilikom odlučivanja o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe, do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili utvrđenja ništetnosti javnobilježničkog akta utemeljenog na ništavom ugovoru, za odlučivanje o prijedlogu za odgodu ovrhe, dovoljna  činjenica da je dužnik, kako ga definira članak 2. Zakona o ništetnosti, podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti. 

 

Međutim, Sud Europske unije u Luksemburgu je u predmetu broj C-630/17, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), koji je uputio Općinski sud u Rijeci – Stalna služba u Rabu, dana 14. veljače 2019. donio presudu koji zahtjev se odnosi se na tumačenje članaka 56. i 63. UFEU-a i članka 4. stavka 1., članka 17., članka 24. točke 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.).

 

U navedenom zahtjevu za prethodnu odluku, Općinski sud u Rijeci-Stalna služba u Rabu postavio je, između ostaloga, i pitanje je li Zakon o ništetnosti usklađen s člancima 56. i 63. UFEU-a, jer je smatrao da se navedenim propisom može povrijediti sloboda društva R. S.. S. –J. - W. na pružanje financijskih usluga. Pri tom je sud dvojio u mogućnosti opravdavanja takve povrede ciljevima koje je hrvatska vlada istaknula radi obrazloženja retroaktivne primjene tog zakona.

 

U odnosu na to postavljeno pitanje, Sud EU je u svojoj odluci naveo kako iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da slobodno pružanje usluga iz članka 56. UFEU-a zahtijeva uklanjanje svake diskriminacije prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, kao i ukidanje svakog ograničenja, čak i ako se ono na jednak način primjenjuje na domaće pružatelje usluga i na one iz drugih država članica, kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža istovrsne usluge (presuda od 18. srpnja 2013., CitroënBelux, C-265/12, t. 35. i navedena sudska praksa).

 

Sud se proglasio nadležnim za razmatranje usklađenosti Zakona o ništetnosti od 14. srpnja 2017. sa slobodnim pružanjem usluga jer ugovor nastavlja proizvoditi učinke i nakon tog datuma.

 

Stoga zaključuje da, budući da se Zakonom o ništetnosti uspostavlja derogativno uređenje za određene financijske usluge s obzirom na okolnost ima li pružatelj sjedište u državi članici različitoj od one u kojoj se pruža usluga, valja zaključiti da se do 30. rujna 2015. hrvatskim pravom provodila izravna diskriminacija prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Republike Hrvatske, a nakon toga je datuma ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom proširena na ugovore s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici.

 

U hrvatskom pravnom poretku ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom istodobno je propisana odredbama Zakona o ništetnosti i odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15. i 52/16.; dalje: ZPK). Međutim, područje primjene tih dvaju zakona nije istovjetno.

 

Stoga, budući da se Zakonom o ništetnosti uspostavlja derogativno uređenje za određene financijske usluge s obzirom na okolnost ima li pružatelj sjedište u državi članici različitoj od one u kojoj se pruža usluga, Sud EU zaključuje da se do 30. rujna 2015. hrvatskim pravom provodila izravna diskriminacija prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Republike Hrvatske, a nakon toga je datuma ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom proširena na ugovore s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici. Budući da je nakon tog datuma uređenje ništetnosti bilo jednako primjenjivo na sve neovlaštene vjerovnike, Zakon o ništetnosti ugovora, glede tog razdoblja, ograničava ostvarivanje slobodnog pružanja usluga.

 

Obzirom da su ograničavajući učinci navedenog Zakona o ništetnosti na slobodno kretanje kapitala tek neizbježna posljedica ograničenja nametnutog u pogledu pružanja usluga (presuda od 3. listopada 2006., FidiumFinanz, C-452/04, EU:C:2006:631, t. 48. i navedena sudska praksa), Sud EU nije razmatrao njegovu usklađenost s člankom 63. i sljedećima UFEU-a.

 

S obzirom na izreku citirane presude suda EU, koja utvrđuje kako bi Zakon o ništetnosti bio protivan članku 56. UFEU-a u dijelu u kojem propisuje kako su ništetni od dana njihovog sklapanja, čak ako su bili sklopljeni i prije stupanja na snagu Zakona o ništetnosti, ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi koji su sklopljeni na državnom području države članice između dužnika i vjerovnika sa poslovnim nastanom u drugoj državi koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području te obrazloženju iste presude, koje bi upućivalo na nezakonitost čitavog Zakona o ništetnosti, u konkretnom predmetu, u kojem je ovrha zatražena temeljem odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o ništetnosti, postavlja se pitanje da li ovaj sud može neposredno primijeniti citiranu presudu EU suda ili je potrebno ponovno se obratiti EU sudu glede nezakonitosti odredbe čl. 6. Zakona o ništetnosti.

 

S tim u vezi, valja navesti kako je EU sud u predmetu broj C-112/13 zauzeo stav kako su u suprotnosti sa pravom Unije i osobito člankom 267. UFEU-a nacionalni propisi prema kojem su redovni sudovi koji odlučuju povodom žalbe  ili u zadnjem stupnju dužni, kada ocijene da je nacionalni zakon protivan članku 47. Povelje, u okviru postupka u tijeku pred njima postaviti ustavnom sudu zahtjev za opće ukidanje zakona umjesto da ga samo izuzmu od primjene u predmetnom slučaju, u mjeri u kojoj prioritetni karakter tog postupka za posljedicu ima spriječenost nacionalnih sudova, kako prije podnošenja takvog zahtjeva nacionalnom sudu nadležnom za ocjenu ustavnosti zakona tako i, ovisno o slučaju, nakon odluke tog suda o navedenom zahtjevu, da ostvare svoje pravo ili ispune svoju obvezu da Sudu upute prethodna pitanja. S druge strane, da pravo Unije i osobito članak 267. UFEU-a treba tumačiti na način da mu nije protivan takav propis ako spomenuti redovni sudovi ostaju slobodni u kojoj god fazi postupka to smatrali primjerenim, čak i na kraju incidentalnog postupka za ocjenu ustavnosti, uputiti Sudu bilo koje prethodno pitanje koje smatraju potrebnim, zatim ako ostaju slobodni usvojiti sve mjere potrebne kako bi se osigurala privremena sudska zaštita prava koja proizlaze iz pravnog poretka Unije i ako ostaju slobodni izuzeti od primjene, na kraju takvog incidentalnog postupka, nacionalnu zakonsku odredbu ako je smatraju protivnom pravu Unije. Konačno, u spomenutom predmetu, Sud zaključuje kako je na sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku da provjeri može li se nacionalni propis u pitanju u glavnom postupku tumačiti u skladu s tim zahtjevima prava Unije.

 

Unatoč takvoj rješidbi EU suda, ovaj sud smatra kako se i u slučaju odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o ništetnosti, može direktno primijeniti citirana presuda EU suda, ovo uvažavajući načelo ekonomičnosti i efikasnost kao i hitnu prirodu ovršnog postupka, a imajući u vidu kako iz obrazloženja presude proizlazi stav EU suda da bi cijeli Zakon o ništetnosti bio u suprotnosti sa pravom Unije. 

 

Stoga se, pravni učinak citirane odluke u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su bez učinka odredbe Zakona o ništetnosti, odražava se i na ovršne postupke pokrenute na temelju ovršne isprave – solemniziranog ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima i založnog prava na nkeretninama upisanog na teret dužnika radi osiguranja predmetne ugovorne tražbine (u konkretnom slučaju na prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe temeljem odredbe članka 6. st. 1. Zakona o ništetnosti).

 

Jedna od temeljnih doktrina europskog prava koju je postavio Sud EU u Luksemburgu je doktrina izravnog učinka, prema kojoj se smatra da pravo EU-a (bilo ono primarno ili sekundarno), stvara subjektivna prava pojedincima, ako su njegove odredbe dovoljno jasne, precizne i bezuvjetne tako da se mogu smatrati pravičnima.

 

Jednako tako, doktrina nadređenosti, prema kojoj se s obzirom na određenja EU prava kao novog pravnog poretka ili prava razvijenog na temelju akta kojim su se države članice odrekle dijela suvereniteta u korist EU-a, predviđa da u slučaju sukoba nacionalnog prava, bez obzira na to koje razine i prava Europske unije koje ima izravni učinak, sud pred kojim se vodi postupak mora primijeniti pravo Europske unije.

 

Za slučaj da Sud EU u Luksemburgu utvrdi kroz prethodni postupak neusklađenost nacionalnog prava sa pravom EU-a, sud države članice dužan je u konkretnom predmetu isključiti primjenu nacionalnog prava te izravno i neposredno primijeniti propise EU.

 

Slijedom svega naprijed iznijetog, a obzirom da je Sud EU utvrdio kako odredbe Zakona o ništetnosti nisu u skladu sa člancima 56. i 63. UFFU, ovaj sud je prilikom odlučivanja o žalbi ovrhovoditelja dužan isključiti primjenu navedenog Zakona.

 

Ispitujući prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe prema odredbama OZ-a, ovaj sud utvrđuje kako isti nije osnovan.

 

Na prijedlog ovršenika sud može (dakle nije dužan) odgoditi ovrhu samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjene dvije pozitivne pretpostavke.

 

Prva pretpostavka je ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, a koja pretpostavka proizlazi iz odredbe članka 65. stavka 1. OZ-a.

 

Nadalje, druga pretpostavka je postojanje koje od taksativno određenih okolnosti kojima zakon pridaje značenje specifičnih razloga za odgodu (arg. članak 65. stavak 1. toč. 1-10. OZ-a). 

 

Naime, prilikom odlučivanja o odgodi ovrhe sud je dužan voditi računa o vrednovanju interesa svih subjekata involviranih u ovršnom postupku, vjerojatnost nastupanja, kvalitetu i kvantitetu štete koju bi uslijed (ne)odgode pretrpjeli, slijedom čega sud cijeni navode ovršenikada su podnijeli tužbu radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave temeljem koje je određena ovrha, čime bi bila ispunjena jedna od pretpostavki koje su uvjet za odgodu (članak 61. stavak 1. točka 4. OZ-a), dok u odnosu na vjerojatnost nastanka štete ili sprečavanja nasilja, ovršenik na te okolnosti nije priložio dokaz.

 

Slijedom, navedenog nisu kumulativno ispunjene obje pretpostavke za odgodu ovrhe iz članka 65. stavka 1. OZ-a.

 

Naime, kad se ispituje i ocjenjuje vjerojatnost da bi provođenjem ovrhe ovršenik trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, težište ispitivanja treba usmjeriti u prvom redu na imovinske prilike ovrhovoditelja i mogućnost ovršenika da u postupku protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja.

 

Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ovršenici u svom prijedlogu nisu pružili niti jedan dokaz na okolnost da se ne bi bili u mogućnosti namiriti se od ovrhovoditelja.

 

Dakle, kako su presudom Suda EU utvrđene diskriminirajućima odredbe Zakona o ništetnosti te obzirom da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke iz citirane odredbe OZ-a za odgodom ovrhe, jer ovršenici nisu učinili vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, to je njihov prijedlog za odgodom ovrhe neosnovan. 

 

Stoga je valjalo, pozivom na odredbu članka 380. toč. 2. ZPP-a u vezi sa odredbom članka 21. st. 1. OZ-a, odbiti žalbu ovršenika pod I. i pod II. kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsko rješenje.   

 

U Splitu 23. srpnja 2019.