Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Gž Ovr-4/2019-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu pojedincu Ordani Labura, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja M. H., OIB…, iz G, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetnik u Z., protiv ovršenice Republike Hrvatske, OIB…, ministarstva, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi naplate, rješavajući o žalbi ovršenice protiv rješenja Općinskog suda u Sisku poslovni broj Ovr-1599/18 od dana 20. studenoga 2018. godine, dana 12. kolovoza 2019. godine,
r i j e š i o j e
1. Odbija se žalba ovršenice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj Ovr-1599/18 od dana 20. studenoga 2018. godine.
2. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu, kao neosnovan.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem naloženo je ovršenici da naknadi ovrhovoditelju iznos od 625,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja tog rješenja pa do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana.
Protiv tog rješenja žalbu je izjavila ovršenica zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu i pobijano rješenje preinači na način da odbije zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova, podredno da žalbu prihvati, pobijano rješenje ukine i odbaci zahtjev ovrhovoditelja, odnosno da pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 250,00 kuna.
U odgovoru na žalbu, ovrhovoditelj je osporio osnovanost žalbenih navoda te predložio da se žalba ovršenice odbije kao neosnovana, uz zahtjev za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.
Žalba nije osnovana.
Naime, prema razlozima pobijanog rješenja prvostupanjski je sud temeljem članka 14. stavak 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, dalje: OZ), naložio ovršenici da plati ovrhovoditelju iznos od 625,00 kuna na ime troškova pribave potvrde pravomoćnosti i ovršnosti prema Tbr. 32. stavak 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), uvećano za PDV temeljem Tbr. 42. Tarife u iznosu od 312,50 kuna kao i trošak pribave obračuna porezne uprave prema Tbr. 32. stavak 3. Tarife uvećano za PDV u iznosu od 312,50 kuna.
Žaliteljica u žalbi u bitnome navodi da podnesak naslovljen kao "prijedlog za ovrhu" u sadržajnom smislu to nije jer ne sadrži sve što je propisano odredbom članka 39. stavak 1. OZ, a posebno jer ne sadrži naznaku ovršne ili vjerodostojne isprave na temelju koje se traži ovrha te sredstvo kojim ovrhu treba provesti; da je zahtjev ovrhovoditelja podnesen izvan roka propisanog odredbom članka 14. stavak 6. OZ budući da je zahtjev za izravnu naplatu s ovršnom ispravom dostavljen Financijskoj agenciji (dalje: Agencija) dana 18. prosinca 2017. godine te se poduzimanjem te radnje ovrha smatra dovršenom u smislu odredbe članaka 73., 176. i 186. OZ odnosno da je ovrhovoditelj zahtjev za naknadu troška trebao podnijeti najkasnije do 18. siječnja 2018. godine; da ovrhovoditelj nije dokazao da je Agencija postupila po predmetnom zahtjevu, da ovrhovoditelj nije dostavio dokaze da je odvjetnik pribavljao klauzule pravomoćnosti i ovršnosti niti da je odvjetniku platio nagradu za te radnje, a osim toga da je neosnovano određen trošak pribavljanja potvrde ministrstva, jer je ta potvrda besplatna te je pribavljena od javnopravnog tijela u smislu odredbe članka 159. Zakona o općem upravnom postupku za čije izdavanje navedeno tijelo ne zaračunava novčanu naknadu pa ovrhovoditelj nije imao nikakve troškove niti je za to priložio račun pri čemu ujedno ukazuje i na odredbu članka 6. OZ navodeći da se protivno načelu zaštite ovršenika, toj stranci dodatno nameću nove i nepostojeće obveze i opterećuje njegova financijska situacija. Također, da u postupku izravne naplate novčane tražbine nije potrebno sudjelovanje odvjetnika na strani ovrhovoditelja jer je svrha uvođenja postupka izravne naplate bila u pojednostavljenju postupka i smanjenju troškova provedbe ovrhe, zbog čega je uveden tiskani obrazac na kojemu se podnosi zahtjev.
Iz stanja spisa proizlazi da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-1689/2011 od 3. srpnja 2014. godine naloženo ovršenici, u tom postupku tuženici, isplatiti ovrhovoditelju na ime prekovremenog rada bruto iznos od 6.446,66 kuna sa zateznom kamatom (list 5-8 spisa), da je punomoćnik ovrhovoditelja uputio Agenciji zahtjev za izravnu naplatu te uz zahtjev priložio ovršnu ispravu – presudu s potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti (list 9 spisa) kao i zahtjev punomoćnika ovrhovoditelja upućen ministarstvu radi izdavanja potvrde o obračunu poreza, prireza i doprinosa, uključujući i doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju, sve sukladno odredbi članka 217. stavak 2. OZ.
Prema odredbi članka 14. stavak 4. OZ ovršenik odnosno protivnik osiguranja dužni su ovrhovoditelju odnosno predlagatelju osiguranja naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu ili osiguranje.
Nadalje, prema odredbi članka 209. OZ ako ovrhovoditelj izravno zatraži od Agencije da na temelju ovršne odluke domaćeg suda ili upravnog tijela koji imaju potvrdu ovršnosti provede naplatu tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun, Agencija će postupiti kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud, s tim što uz zahtjev ovrhovoditelj treba priložiti izvornik ili ovjereni prijepis ovršne isprave.
Prema odredbi članka 217. stavak 5. OZ, na temelju isprava iz članka 209. stavka 1. tog zakona koje glase na ispunjenje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u bruto iznosu ovrhovoditelj može zatražiti izravnu naplatu ukupno dosuđenog iznosa od Agencije te je dužan uz tu ispravu dostaviti i potvrdu o obračunu poreza, prireza i doprinosa.
Stoga, kako iz isprava priloženih spisu proizlazi da je punomoćnik ovrhovoditelja od Agencije zatražio izravnu naplatu tražbine iz ovršne isprave - presude pri čemu je uz zahtjev za izravnu naplatu dostavio i sve isprave koje je bio dužan dostaviti sukladno gore citiranim odredbama OZ - ovršnu ispravu - presudu s potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti kao i obračun Porezne uprave bez kojih ne bi mogao zatražiti provedbu ovrhe, to su zatraženi troškovi, prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, potrebni pa stoga i opravdani.
Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je priznao ovrhovoditelju trošak izravne naplate i to trošak pribavljanja potvrde pravomoćnosti i ovršnosti presude kao i potvrde nadležne Porezne uprave, sve na temelju Tbr. 32. stavak 2. i 3. Tarife u iznosu od po 250,00 kuna uvećano za PDV prema Tbr. 42. Tarife, odnosno ukupno iznos od 625,00 kuna koji trošak je, sukladno odredbi članka 14. stavak 4. OZ, bio potreban za ovrhu.
Odgovarajući posebno na žalbene navode da ovrhovoditelj nije dostavio dokaze da je odvjetnik pribavio potvrde pravomoćnosti i ovršnosti niti da je odvjetniku platio nagradu za te radnje, treba reći da iz isprava priloženih spisu proizlazi da je punomoćnik ovrhovoditelja pribavio potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave te odgovarajuću potvrdu porezne uprave, kao i da je zahtjev za izravnu naplatu Agenciji dostavljen putem punomoćnika ovrhovoditelja- odvjetnika M. K. iz Z..
U odnosu na žalbene navode da je zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška podnesen izvan roka od 30 dana od završetka postupka treba reći da je postupak izravne naplate propisan odredbama članka 209. - 211. OZ dok se u postupku izravne naplate tražbine na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 205., 206. i 207. OZ.
Stoga se, prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, dovršetak ovrhe ne ocjenjuje prema odredbama članka 176. i 186. OZ, kako to pogrešno smatra žalitelj, te se tim u svezi, rok za podnošenje zahtjeva za naknadu troškova ne računa od dostave rješenja o prijenosu tražbine ovršnikovu dužniku, slijedom čega je, kraj činjenice da je prema navodima u prijedlogu uplata izvršena dana 19. veljače 2018. godine, zahtjev za naknadu troškova od dana 22. veljače 2018. godine podnesen unutar roka propisanog odredbom članka 14. stavak 4. OZ.
U odnosu na žalbene navode da je neosnovano priznat trošak pribavljanja potvrde ministarstva jer je ta potvrda besplatna i pribavljena od javnopravnog tijela u smislu odredbe članka 159. Zakona o općem upravnom postupku za čije izdavanje navedeno tijelo ne zaračunava novčanu naknadu radi čega da ovrhovoditelj nije imao nikakve troškove niti je za to priložio račun treba reći da nije sporno da je Porezna uprava za izdavanje navedene potvrde ne zaračunava naknadu, kako to pravilno navodi žalitelj, kao što niti sud ne zaračunava naknadu za izdavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, ali punomoćnik stranke - odvjetnik, temeljem Tbr. 32. stavak 2. i 3. Tarife ima pravo zatražiti odvjetničku nagradu za radnje koje je poduzeo.
Neosnovano žaliteljica navodi da je sudjelovanje odvjetnika u postupku izravne naplate bilo nepotrebno jer je, protivno stavu žaliteljice, stranka ovlaštena radi zaštite svojih prava ovlastiti za zastupanje odvjetnika.
Slijedom navedenog, jer žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja te isto nije doneseno uz neku od bitnih postupovnih povreda iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) u vezi članka 381. ZPP i članka 21. stavak 1. OZ na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu ovršenika trebalo odbiti kao neosnovanu i riješiti kao u izreci (članak 380. točka 2. ZPP, u vezi članka 21. stavak 1. OZ).
Zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu je neosnovan jer isti, s obzirom na sadržaj, nije bio potreban za donošenje odluke u žalbenom postupku (članak 155. stavak 1. ZPP u vezi članka 21. stavak 1. OZ) te takav trošak, koji nije opravdan, ne može biti ni stavljen na teret protivne stranke, slijedom čega je riješeno kao u dijelu pod točkom 2. izreke ovog rješenja.
U Šibeniku, 12. kolovoza 2019. godine
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.