Broj: Rev 2219/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića, člana vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari ovrhovoditelja I. P. iz V., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica Z. K. P., odvjetnica u V., protiv ovršenika T. Č. iz V., OIB ..., radi ovrhe na nekretninama ovršenika, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-158/14-2 od 28. kolovoza 2014., kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-1865/13-9 od 3. prosinca 2013., u sjednici održanoj 3. rujna 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija ovrhovoditelja, ukida se rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-158/14-2 od 28. kolovoza 2014. te se predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.

 

O troškovima postupka povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud je na temelju ovršne isprave, suglasnosti o zapljeni računa (bjanko zadužnice) ovršenika, ovjerene od strane javnog bilježnika B. Č. K. iz V. pod brojem Ov-2246/12 koji je preslik ovjerene po vršitelju dužnosti javnog bilježnika L. M. iz V. pod brojem Ov-7113/13 od 17. rujna 2013. radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja od 50.000,00 kn s pripadajućim kamatama odredio ovrhu na nekretnini pobliže opisanoj u izreci odluke.

 

Drugostupanjskim rješenjem žalba ovršenika je prihvaćena i preinačeno je rješenje prvostupanjskog suda te je ovršni prijedlog odbijen kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja ovrhovoditelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 12. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 - dalje: OZ) u vezi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači ili ukine pobijano rješenje.

 

Ovršenik na reviziju nije odgovorio.

 

Revizija je osnovana.

 

U ovršnom postupku je prema odredbi čl. 12. st. 1. OZ dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Drugostupanjski sud je odbio prijedlog ovrhovoditelja za ovrhu na nekretninama ovršenika, radi naplate novčane tražbine uz obrazloženje da se prijedlog za ovrhu temelji na bjanko zadužnici koja se sukladno odredbi čl. 214. st. 1. OZ izdaje u samo jednom primjerku i da time upravo taj jedan (originalan) primjerak ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju kojeg se može pokrenuti ovršni postupak, pa budući da ovrhovoditelj uz prijedlogu za ovrhu nije priložio original bjanko zadužnice već je dostavio njenu ovjerenu presliku, da je sukladno navedenoj odredbi prijedlog za ovrhu valjalo odbiti.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem je pokretanje ovrhe dopušteno na temelju originala bjanko zadužnice, ali ne i na temelju ovjerene preslike bjanko zadužnice, revident je osporio iznesenim tvrdnjama o nepravilnosti tog pravnog shvaćanja i naznačio je sljedeće pravno pitanje:

 

„Da li je pravno osnovano i dopušteno donijeti rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave, na temelju ovjerenog preslika bjanko zadužnice, u koju je upisan iznos tražbine i podaci o vjerovniku, izvornik koje zadužnice se nalazi u očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje kod Financijske agencije?ˮ

 

Kao razlog važnosti poziva se na odluku Gž-1020/14 Županijskog suda u Puli u kojoj je sud potvrdio prvostupanjsko rješenje o ovrsi koje je sud donio na temelju ovjerenog preslika bjanko zadužnice.

 

Osnovana je tvrdnja ovrhovoditelja da je, s obzirom na različitu praksu drugostupanjskih sudova, naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U odlukama ovog suda, broj Rev-2466/12 od 19. prosinca 2012. i Rev-1877/14 od 24. veljače 2015., rečeno je:

 

„Odredbom čl. 183. st. 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 - dalje: Ovršni zakon) zadužnica definirana stavkom 1. i stavkom 2. tog članka pored učinka koje ima kao rješenje o ovrsi ima i svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamca platca (ovdje tužiteljice) na drugim predmetima ovrhe.

 

Prema odredbi čl. 21. st. 6. Ovršnog zakona (čl. 23. st. 6. OZ) pod ovršnom ispravom smatra se i svaka druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava, pa se tako i zadužnica ima smatrati ovršnom ispravom, jer je to tako određeno čl. 183. st. 7. Ovršnog zakona.

 

Prema ocjeni ovog suda dvostruki karakter zadužnice koja može imati svojstvo rješenja o ovrsi sukladno odredbi čl. 181. st. 1. Ovršnog zakona, ali i svojstvo ovršne isprave kada se ovrha provodi na drugim sredstvima ovrhe, a ne na sredstvima na računu ovršenika, kako je to propisano odredbom čl. 183. st. 7. Ovršnog zakona, znači da su ova dva karaktera zadužnice posve ravnopravna pa se stoga sve odredbe, koje se odnose na ovršnu ispravu odnose i na zadužnicu kada se u postupku koristi u tom svojstvu.

 

Naime, niti jedno ograničenje glede primjene zadužnice kao ovršne isprave nije propisano odredbom čl. 183. Ovršnog zakona koje bi pred ovrhovoditelja stavljalo veća ograničenja nego što bi to bilo kada bi se ovrha predlagala na temelju neke druge ovršne isprave, pa stoga ne može sud postavljati veće prepreke nego one koje su određene zakonom.

 

Sadržaj i svojstva zadužnice, odnosno bjanko zadužnice istovjetno su propisana i odredbama čl. 214. st. 1. i st. 7., te čl. 215. st. 1. i st. 3. OZ, koje se primjenjuju u ovom predmetu.

 

U konkretnom slučaju ovrha nije predložena na sredstvima na računu ovršenika, već je predložena na nekretninama ovršenika, zbog čega bjanko zadužnica na temelju koje je ovrhovoditelj predložio odrediti ovrhu ima svojstvo ovršne isprave (čl. 214. st. 1. i 215. st. 1. OZ).

 

Stoga, bez obzira o kojoj se ovršnoj ispravi radi, ona se može uz prijedlog za ovrhu podnijeti u izvorniku ili ovjerenoj preslici pa i kada je riječ o zadužnici kao ovršnoj ispravi u smislu odredbe čl. 214. st. 7. OZ.

 

Prema tome, kada ovrhovoditelj podnosi prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave - zadužnice, on je dužan postupiti u skladu s odredbama čl. 36. i 39. OZ.

 

Zato u prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelj mora, između ostalog, priložiti i ovršnu ispravu u izvorniku ili ovjerenom prijepisu ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju, što se mora primijeniti i u ovom slučaju, jer je zadužnica ovršna isprava koja nije nastala kod suda pred kojim se traži ovrha.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda da prijedlog za ovrhu na nekretninama ovršenika na temelju bjanko zadužnice nije dopušten, jer je uz prijedlog priložen ovjereni prijepis te bjanko zadužnice, a ne njen izvornik, pogrešno su primijenjene odredbe čl. 214. st. 1. i st. 7., te čl. 215. st. 1. i st. 3. OZ.

 

Slijedom toga, a kako drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nije razmotrio druge razloge iz žalbe ovršenika podnesene protiv rješenja o ovrsi odlučne za ovrhu i njezin nastavak, to je primjenom čl. 395. st. 2. ZPP u vezi s odredbom čl. 21. st. 1. OZ valjalo prihvati reviziju ovrhovoditelja i ukinuti drugostupanjsko rješenje te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 3. rujna 2019.