Poslovni broj: 26 Gž-1635/2021-2

 

Poslovni broj: 26 Gž-1635/2021-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, kao predsjednika vijeća, sutkinje Sanje Bađun kao izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. L., OIB: …, iz Z.,  kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika N. T. d.d., OIB: …, Z.,  kojeg zastupaju punomoćnici iz O. društva B. & P. u Z., radi naknade štete i činidbe, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-877/20-16 od 15. srpnja 2021., u sjednici vijeća 7. travnja 2022.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-877/20-16 od 15. srpnja 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan, koji glasi:

''1. Nalaže se tuženiku N. T. d.d. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju L. L. iz Z., OIB: …, iznos od 72.000,00 (slovima: sedamdesetdvijetisuće) kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14.04.2020. do isplate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku N. T. d.d. iz Z., OIB: …, da tužitelju L. L. iz Z., OIB: …, nadoknadi prouzročeni parnični trošak zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Nalaže se tuženiku N. T. d.d. iz Z., OIB: …, da trajno ukloni članke objavljene u elektroničkoj publikaciji www…. od dana 14.01.2020. (2), 15.01.2020., 17.01.2020., 18.01.2020., 19.01.2020., 22.01.2020. (2) te 23.01.2020. u kojima se spominje tužitelj L. L. iz Z., OIB: …, kao i komentare koje su isti članci izazvali.''

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 5.312,50 kn, u roku 15 dana."

 

2. Navedenu presudu, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete radi objave članaka na internetskom portalu www…. i zahtjev za uklanjanje objavljenih članaka i komentara.

 

6. Polazeći od nespornih činjenica:

 

-  da je na internetskom portalu www…., čiji nakladnik je tuženik, objavljeno devet članaka dana 14., 15., 17., 18., 19., 22. i 23. siječnja 2020. u kojima se spominje tužitelj i ispod kojih se nalaze komentari (list 12 do 40 spisa), a čiji su naslovi i sadržaj članaka navedeni pod toč. 1. obrazloženja prvostupanjske presude;

 

- da je tužitelj podnio zahtjeve tuženiku za objavu ispravka netočnih informacija i isprike u vezi objavljenih članaka (list 41 do 89 spisa) po kojima tuženik nije postupio;

 

 

te analizom i ocjenom dokaza navedenih pod toč. 5. obrazloženja prvostupanjske presude temeljem kojih utvrđuje:

 

- da je tuženik za objavljene članke koristio informacije s konferencija za novinstvo ministarstva (u daljnjem tekstu: M.) i s mrežnih stranica agencije (u daljnjem tekstu: …);

 

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je tuženik prenio dezinformacije slijepo vjerujući navodima napadačke strane i priklonivši se priči trojice muškaraca koji su ga bez povoda napali u situaciji kada je zbog kvara osobnog vozila čekao prijatelja koji je trebao kvar otkloniti, da su mu mediji htjeli pripisati da se radi o iznudi koju je navodno počinio, a o čemu se ne može raditi jer ne postoje označene novčanice niti išta drugo što bi upućivalo da je policija postavila klopku za navodnu iznudu, da se nakon izvještavanja medija, između ostalog i predmetnom publikacijom, osjećao kao "provučen kroz blato“, uništenog dostojanstva, da je imao duševne smetnje kao i njegova supruga, a sve se odvijalo u prisutnosti mljt. djeteta, da je u vezi predmetnog događaja proveo u istražnom zatvoru sedam mjeseci nakon čega je protiv njega podignuta optužnica, kao i da je osim tuženika utužio i više drugih medija koji su ga spominjali u negativnom kontekstu u vezi predmetnog događaja;

 

- da iz iskaza svjedokinje V. L., tužiteljeve supruge, proizlazi da je tužitelj u svim medijskim napisima prikazan u lošem kontekstu, da je sve napisano neistinito obzirom na način na koji se događaj stvarno dogodio i u kojem je tužitelj ozlijeđen, da je to sve kod nje izazvalo šok i pritisak s kojim se teško nosila radi čega je hospitalizirana u bolnici S.. I. u J. s dijagnozom akutnog psihotičnog poremećaja, da je zbog cjelokupne situacije bila potpuno "skršena", osjećala se izolirano i usamljeno u radnoj sredini, da se to odrazilo i na njihovo mljt. dijete, da se protiv tužitelja u vezi tog događaja vodi kazneni postupak i da se vodi još jedan kazneni postupak zbog drugog kaznenog djela;

 

- da iz iskaza svjedokinje D. Š., glavne urednice internetskog portala www.dnevnik.hr, proizlazi da su za objavljene članke autori koristili informacije s održanih konferencija za novinstvo ministarstva i izvješća agencije, te je kontaktiran i odvjetnik J. R. koji je potvrdio tužiteljev identitet, da je u pisanju članaka sudjelovalo više novinara dok je uređenje naslova i podnaslova članaka koji se objavljuju u nadležnosti dnevnog urednika za čiji rad je odgovaran glavni urednik, da je internet "živo tkivo" na koji u prva dva dana pristiže najviše informacija na određenu temu, a da nakon toga članci dopunjuju i dorađuju s novim informacijama, da je u konkretnom slučaju postojalo veliko zanimanje javnosti zbog sumnje na počinjenje teškog kaznenog djela i zbog sudjelovanja više osoba, da su o tom događaju izvještavali svi mediji, održavane su konferencije za novinstvo uživo i prikazivano je privođenje osumnjičenika;

 

- da iz iskaza svjedokinje M. V., autorice određenih članaka, proizlazi da su informacije za objavu tekstova preuzete s konferencije za novinstvo ministarstva i agencije, da je prvu izvanrednu konferenciju uživo prenosio nakladnik „2.“ te je njihovu objavu doslovno „pretipkala“, dok je iz objave J. l. saznala ime tužiteljevog odvjetnika J. R. koji joj je u telefonskom razgovoru rekao da se „tužitelj osjeća bolje, da mu je prenio napise medija i da se ne osjeća odgovornim za počinjenje kaznenog djela“, da je identitet tužitelja utvrđen iz drugih novinarskih izvora te je   potvrđen i od njegovog odvjetnika, te da se u člancima autori pozivaju na izvore pribavljenih informacija i korištene napise drugih medija (npr. J. l.),

 

prvostupanjski sud zaključuje da tuženik koji je informacije za objavljene članke crpio iz konferencija za novinstvo ministarstva nije imao razloga posumnjati u njihovu istinitost jer su informacije provjerene po nadležnim tijelima, tim više što je protiv tužitelja radi navedenog događaja naknadno određen istražni zatvor i potom podignuta optužnica. Određeni članci temelje se na objavama agencije i J. l. koji su informacije o događaju i tužiteljevom identitetu objavili prije tuženika. Objavljeni članci sačinjeni su sukladno pravilima novinarske struke, a tužitelj koji je bivši policijski inspektor i glumac u seriji K. T. … nema pravo na apsolutnu zaštitu privatnosti kao anonimni građanin. Prilikom objave tuženik je poštivao ustavno načelo presumpcije nevinosti jer prvotno u tekstu nije navodio puno ime i prezime tužitelja, te je ime i prezime tužitelja objavio nakon što je odvjetnik potvrdio njegov identitet. Obzirom na navedeno sud zaključuje da se postupanje tuženika mora okarakterizirati postupanjem u dobroj vjeri. Pozivajući se na čl. 21. Zakona o medijima (Narodne novine br. 59/04., 84/11., 81/13., u daljnjem tekstu: ZM), te na odredbe čl. 1098. do 1110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u daljnje tekstu: ZOO), nadalje zaključuje da pretpostavke odgovornosti tuženika za naknadu štete nisu ispunjene jer tužitelj nije dokazao štetu niti uzročno-posljedičnu vezu koju je pretrpio objavom spornih informacija. To prije svega što ne prihvaća logičnim i životno uvjerljivim tužiteljev iskaz u kojem tvrdi da bi mu upravo objavljeni članci narušili duševno zdravlje, ugled i dostojanstvo, iz razloga što su u predmetnim člancima prenesene već ranije objavljene informacije iz drugih izvora informacija (agencija, ministarstvo, DORH, J. l.), što znači da tuženik nije prvi objavio sporne informacije u vezi tužitelja. Stoga je odbio zahtjev za naknadu neimovinske štete, dok je zahtjev za trajnim uklanjanjem članaka i komentara s portala ocijenio neosnovanim jer isto predstavlja pokušaj cenzuriranja medijskog sadržaja koje je zabranjeno Ustavom Republike Hrvatske i pozitivnim propisima.

 

7. U žalbi tužitelj ističe da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik u prvom objavljenom članku od 14. siječnja 2020. navodio inicijale tužitelja, obzirom je iz sadržaja članka evidentno da je navedeno puno ime i prezime tužitelja stavljajući ga u kontekst počinjenja kaznenog djela iznude, dok niti agencija niti DORH nisu objavili puna imena i prezimena navodnih počinitelja kaznenog djela iznude, pa iz toga proizlazi i da je iskaz svjedokinje M. V. neistinit. Osim toga iz iskaza svjedoka M. V. i D. Š. je vidljivo da tuženik nije provjerio autentičnost informacija nego je informaciju o tužiteljevom sudjelovanju u kaznenom djelu iznude objavio prenošenjem iz drugih medija bez provjere njihove točnosti. Osporava stajalište prvostupanjskog suda da nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između objavljenih članaka i povrede prava osobnosti zato što tuženik nije prvi objavio sporne informacije (nego ih je prenio iz drugih medija) jer činjenica što su drugi mediji izvještavali o istom događaju ne predstavlja ekskulpacijski razlog za tuženika, s obzirom bi to značilo da ako desetak medija blati i difamira tužitelja da odgovara za štetu samo onaj koji je prvi objavio netočnu informaciju. Osporava i stajalište da tužitelj nije pretrpio štetu u duševnoj sferi jer je isto u suprotnosti s medicinskom dokumentacijom koju sud nije ocijenio, te je odbio provođenje medicinskog vještačenja na okolnost postojanja štete i uzročno-posljedične veze.

 

8. Obzirom tužitelj presudu ne pobija zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ovaj sud je ispitao presudu po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) i utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku.

 

9. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu i primjenu materijalnog prava kao pravilnim prihvaća i ovaj sud i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

 

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je za izvještavanje u konkretnom slučaju postojao javni interes.

 

10.1. Predmetni događaj u kojemu se tužitelj, koji je bivši policijski inspektor i glumac, s druge dvije osobe od kojih je jedna pripadnik Antiterorističke jedinice L., dovodi u sumnju na počinjenje teškog kaznenog djela, je od interesa javnosti, što potvrđuje i popraćenost događaja od ostalih medija, a objavljivanje informacija o događaju od javnog interesa sastavni je dio zadaće medija u demokratskom društvu.

 

11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj kao osoba poznat javnosti.

 

11.1. Sam tužitelj u podnesku od 4. studenog 2020. navodi da je kao osoba poznat široj javnosti uzimajući u obzir da je bivši policijski inspektor i glumac u kriminalističkoj seriji K. T. ... Kada je riječ o osobi poznatoj široj javnosti granice prihvatljive kritike su šire jer je javna osoba neizbježno i svjesno izložena javnom nadzoru i stoga mora pokazati posebno visok stupanj tolerancije, pa je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj ne uživa apsolutnu zaštitu privatnosti u smislu čl. 7. ZM-a.

 

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je prilikom objava članaka tuženik postupao u dobroj vjeri.

 

12.1. Iz provedenih dokaza, koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, proizlazi da su informacije koje su autori objavili isključivo kao činjenice već ranije bile objavljene kao činjenice na konferencijama za novinstvo ministarstva, na mrežnim stranicama agencije i na drugim medijima (J. l., G. I.). Žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da je tuženik (ukoliko je prenosio informacije) bio dužan iste objaviti „bez intervencije i iskrivljavanja“, a čime očito smatra da je povrijeđena autentičnost sadržaja koji je tuženik koristio kao izvor, nemaju uporišta u stanju u spisu. Usporedba sadržaja objavljenih u izvorima koje je tuženik koristio za svoje članke, sa sadržajem (naslova, podnaslova i teksta) predmetnih članaka ne ukazuje na netočno prenošenje, pogrešno tumačenje ili neprimjereno komentiranje autora, prilikom objave članaka u konkretnom slučaju u odnosu na izvore informacija.

 

12.2. Autori članaka imali su osnovani razlog povjerovati da su točne činjenice koje su prenijeli jer su objavljene od nadležnih tijela za postupanje u sumnji na počinjenje kaznenog djela (ministarstva) i iste nisu bili dužni dodatno provjeravati, kako tvrdi tužitelj. U konkretnom slučaju kada su nadležne policijske uprave izvještavale javnost da su povodom ranije zaprimljene prijave zaprešićkog poduzetnika na iznudu poduzimali kriminalističke radnje, da kriminalistička obrada nije realizirana po uputama policije i da je došlo do predmetnog događaja koji se dovodi u vezu s prijavom zaprešićkog poduzetnika, autori članaka nisu imali razloga sumnjati u vjerodostojnost objavljenih činjenica od nadležnih tijela. Posve je nerazumljiva žalbena tvrdnja tužitelja da su autori bili dužni „dodatno izvršiti provjeru točnosti informacija“, obzirom u situaciji kao što je u konkretnom slučaju tijela u čijoj je nadležnosti kazneni progon su jedini pouzdani izvor informacija.

 

12.3. Točni su žalbeni navodi tužitelja da je u svim člancima objavljeno njegovo puno ime i prezime. Međutim, kako su drugi mediji već ranije objavili tužiteljevo puno ime i prezime u vezi istog događaja (i fotografiju), a njegov identitet je potvrđen od strane odvjetnika na način kako je u iskazu opisala svjedokinja M. V., to objava punog imena i prezimena u konkretnom slučaju nema značaj nezakonitog postupanja novinara. Time nije povrijeđena niti Ustavom zajamčena presumpcija nevinosti jer autori članaka niti u jednom dijelu ne navode da je tužitelj počinitelj kaznenog djela iznude, dok u odnosu na kazneno djelo prijetnje prenose da je protiv tužitelja donesena osuđujuća prvostupanjska presuda koja nije postala pravomoćna, a što tužitelj nije osporio.

 

12.4. Stoga je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da okolnosti pod kojima su autori došli do informacija o događaju za koji se spominje tužitelj u člancima, način na koji su autori činjenice prenijeli, te forma i sadržaj čanaka ne ukazuju na postupanje novinara tuženika u „zloj vjeri“.

 

13. Povezujući navedeno činjenično utvrđenje s čl. 21. st. 4. al. 3. ZM-a, koji propisuje da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri, prvostupanjski sud je pravilno odbio zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete i uklanjanje objavljenih članaka. Obzirom na navedeno nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da je sud bio dužan ocijeniti medicinsku dokumentaciju, odnosno provoditi medicinsko vještačenje.

 

14. Stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva i iz razloga što šteta tužitelju nije mogla nastati zbog članaka koje je objavio tuženik jer su članke o istom događaju i na isti način objavili i drugi mediji, a tuženik ih je samo prenio, po ocjeni ovoga suda nije pravilno jer bi to doslovno značilo da za informacije koje su objavljene u više medija, a kojima je prouzročena šteta odgovara samo onaj koji je informaciju prvi objavio, što nije u duhu normativnog okvira za zaštitu prava privatnosti. Međutim, kako je pravilno utvrđeno da tuženik nije odgovoran za štetu u smislu čl. 21. st. 4. al. 3. ZM-a, to navedeno stajalište prvostupanjskog suda nije od utjecaja na zakonitost presude.

 

15. Kako stoga žalbeni navodi tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost presude, to je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke koja se odnosi na odluku o glavnoj stvari.

 

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj sadržajno ne iznosi žalbene razloge u odnosu na odluku o troškovima postupka, nego je pobija u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari. Kako ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, to je odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II. izreke.

 

U Varaždinu 7. travnja 2022.