Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-1159/2019-2 Županijski sud u Zadru
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-1159/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Tante, predsjednice vijeća, Marina Grbića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. L., OIB: …, iz K., K. G., zastupana po punomoćniku V. D., odvjetniku u Splitu, protiv tuženika A. H. d.o.o., OIB:…, Z., zastupan po punomoćniku M. G., odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2738/2016 od 6. lipnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice S. L. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2738/2016 od 6. lipnja 2019, s time da se odbija i zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suđeno je:

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice S. L. iz K., K. G., OIB:…, koji glasi:

              1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena Rješenjem Općinskog suda u Splitu pod OVR-1485/16 od 11. ožujka 2016.g.

              2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužiteljici trošak ovog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja na naveden iznos teče od presuđenja pa do konačne isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

              II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.875,00 kn." 

              Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o trošku, ističući da pobijana presuda nije činjenično ni pravno osnovana, smatra da prvostupanjski sud nije dao valjano obrazloženje pobijane presude, da pogrešno tumači navode tužiteljice koja je pokušala ukazati da je predmetna ovrha nedopuštena jer sud nije imao zakonskog uporišta na temelju predložene ovršne isprave donijeti pobijano rješenje o ovrsi i to prvenstveno jer nisu bili ispunjeni uvjeti za promjenu sredstva ovrhe koju je zatražio ovrhovoditelj, ovdje tuženik. Tvrdi da je prijedlog za promjenu sredstava ovrhe od 4. kolovoza 2015. ovrhovoditelj podnio preuranjeno i bez zakonskog osnova budući da je ovrha na pokretninama tužiteljice obustavljena zbog propusta ovrhovoditelja da u propisanom roku postavi prijedlog za novu pljenidbu. Člankom 5. Ovršnog zakona («Narodne novine», broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje OZ) propisano je da, ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti da ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe. U ovom slučaju ne radi se o tome da se ovrha na pokretninama nije mogla provesti te zbog toga nije bilo osnova tražiti promjenu sredstva ovrhe već eventualno podnijeti novi prijedlog za ovrhu. Nadalje, svojim prijedlogom ovrhovoditelj traži da sud donese novo rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave, rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod br. Ovrv-10069/01 od 9. siječnja 2002. Tužiteljica smatra da navedeno rješenje nije ovršna isprava na temelju koje se može donijeti zatraženo rješenje o ovrsi, budući da je sudska praksa zauzela jedinstveno stajalište da rješenje o ovrsi može iznimno biti ovršna isprava, ali samo ako sadrži kondemnatorni dio kojim se nalaže ovršeniku plaćanje tražbine u određenom roku. Tužiteljica ističe da je sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) stoga što nije iznio valjane razloge na kojima temelji svoju odluku prevenstveno vezano uz istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba nije osnovana.

              U donošenju pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni bitna povreda iz točke 11. na koju ukazuje žaliteljica jer obrazloženje pobijane presude ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava te se može ispitati.

              Isto tako, odluka nije rezultat ni pogrešne primjene materijalnog prava, jer je rješenjem od 10. svibnja 2016. ovršenica upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom radi dokazivanja osnovanosti žalbenog razloga nedostatka aktivne ovršne legitimacije budući je istakla žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. točka 7. OZ-a, tj. da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu.

Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja da se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1485/16 od 11. ožujka 2016. kojim je ovrha određena na temelju ovršne isprave - pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostoje isprave broj Ovrv-10069/01, radi namirenja novčanog potraživanja tužitelja u iznosu od 3.220,98 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

              Opravdano je sud odbio tužbeni zahtjev jer je tuženik kao ovrhovoditelj aktivnu legitimaciju dokazao rješenjima Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-01/5015 od 24. listopada 2001. i od 1. listopada 2018. poslovni broj Tt-18/34897-2 budući je pravni sljednik ranijeg ovrhovoditelja iz ovršne isprave V.-N. G. d.o.o. u smislu čl. 32. OZ-a, s time da je tim aktima samo izmijenjen naziv tvrtke u V.-N. d.o.o i sada A. H. d.o.o.

Prema stabilnoj sudskoj praksi, izražena primjerice u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 212/2007, Rev 1683/2013 i Rev 2746/2016 te točki 1. Zaključku pravnog shvaćanja Građanskog odjela tog suda broj: Su-IV-4/18-7 od 26. ožujka 2018. put pravne zaštite po tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom propisan je samo u okvirima pravnih lijekova u ovršnom postupku i predviđena je samo kad sud u ovršnom postupku odluči da ovršenika uputi na parnicu, pa se u parnici, na koju je ovršenik upućen, ne mogu raspravljati sva sporna pitanja o kojima odlučuje sud u ovršnom postupku jer predmet spora može biti samo ono na što je ovršenik upućen u parnicu.

Radi se o procesnim pretpostavkama o dopuštenosti tužbe u primjeni Ovršnih zakona do 2012. što je sada izričito propisano u čl. 52. st. 5. u svezi čl. 53. st. 4. OZ-a.

Prema odredbi čl. 52. OZ-a ovršenik se upućuje na parnicu ako je žalba izjavljena iz razloga propisanog u čl. 50. st. 1. točka 7. i toč. 9. do 11. OZ-a, a u konkretnom slučaju iz točke 7. koji razlog je ovrhovoditelj osporio i o kojem je pravilno odlučeno pobijanom presudom, što znači da se nije moglo raspravljati i o neosnovanom prigovoru zastare, što se sada ne ukazuje u žalbi, zatim da li je pravilno primijenjena odredba čl. 5. OZ-a, s time da ta odredba nije ni primijenjena u konkretnom slučaju, kako se to ponovno tvrdi u žalbi, jer je 2016. godine pokrenut novi ovršni postupak, a što se tiče žalbenog razloga iz točke 1. čl. 50. st. 1. OZ-a na koji drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu čl. 50. st. 5. OZ-a, treba reći da prvi dio rješnja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-10069/01 od 9. siječnja 2002. bjelodano ima značaj ovršne isprave, odnosno pravomoćnog i ovršnog platnog naloga jer sadrži u točki I. nalog da ovršenica u roku od 8 dana plati predmetnu novčanu tražbinu.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, s time da se odluka o trošku žalbenog postupka temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

U Zadru 10. rujna 2019.

Copyright © Ante Borić