Broj: Gž Ovr-1077/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sucu Mileni Vukelić Margan, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja HEP T. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB:…, zastupan po punomoćnici J. K., odvjetnici iz Z., protiv ovršenice A. B. iz Z., radi ovrhe, rješavajući žalbu ovrhovoditelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 20 Ovrv-392/18-4 od 24. rujna 2018., 24. rujna 2019.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 20 Ovrv-392/18-4 od 24. rujna 2018.

Obrazloženje

              Rješenjem suda prvog stupnja je ukinuto rješenje o ovrsi javnog bilježnika L. D. iz Z., posl.br. Ovrv-1417/17 od 24. travnja 2017. te je odbačen prijedlog za ovrhu od 24. travnja 2017. kao nedopušten.

              Protiv rješenja je žalbu podnio ovrhovoditelj. U žalbi navodi da se u ovoj pravnoj stvari radi o imovinskopravnom zahtjevu ovrhovoditelja prema ovršniku te da je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbu čl. 58. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), kojom je propisana nadležnost za osobe koje nemaju općemjesnu nadležnost u Republici Hrvatskoj. U tom slučaju da se tužba može podnijeti svakome sudu na čijem se području nalazi imovina te osobe ili predmet koji se tužbom traži. Kako se radi o zahtjevu za isplatu računa za isporučenu toplinsku energiju  ovršenici u stanu u Z., tada da je očigledno da je pogrešno primijenjeno postupovno pravo kada je odbačen prijedlog za ovrhu. Nadalje ističe da iz podataka u spisu proizlazi da je ovršenica odjavila prebivalište 30. prosinca 2014., da nije prijavila neku drugu adresu u Republici Hrvatskoj pa da se radi o osobi nepoznata prebivališta i boravišta, zbog čega je trebalo ovršenici imenovati privremenog zastupnika koji bi štitio prava i interese stranke u skladu s odredbom čl. 84. ZPP-a.

              Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak.

              Žalba nije osnovana.

              U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a koji propis se u ovršnom postupku primjenjuje na odgovarajući način na temelju odredbe čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje OZ). Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 279. OZ-a kada je odbacio prijedlog za ovrhu.

              Naime, odredbom čl. 279. OZ-a je propisana nadležnost javnih bilježnika za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave na način da je za određivanje ovrhe mjesno nadležan javni bilježnik čije sjedište je u jedinici područne (regionalne) samouprave prebivališta ili sjedišta ovršenika (stavak 1.). Ako prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave bude podnesen sudu umjesto javnom bilježniku sud će prijedlog odbaciti, a na isto način će postupiti ako je prijedlog podnesen mjesno nenadležnom javnom bilježniku (stavak 3.).

              U nazočnom slučaju je javni bilježnik donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a pri pokušaju dostave tog rješenja ovršenici je utvrdio da ovršenica nema ni prebivalište niti boravište u Republici Hrvatskoj. Stoga za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave nije nadležan niti jedan javni bilježnik na području Republike Hrvatske.

              Na žalbene navode ovrhovoditelja valja odgovoriti da se odredbe ZPP-a u skladu s čl. 21. st. 1. OZ-a primjenjuju na odgovarajući način u ovršnom postupku, što znači da se primjenjuju u slučaju da Ovršni zakon ne sadrži posebne odredbe o nekom pitanju. U nazočnom slučaju upravo odredba čl. 279. st. 3. OZ-a predstavlja odredbu specijalnog zakona (lex specialis) kojim je propisano postupanje suda, između ostalog i tada kada je prijedlog za ovrhu podnesen mjesno nenadležnom javnom bilježniku pa stoga nije dopušteno primijeniti odredbe ZPP-a o postavljanju privremenog zastupnika.

              Ovrhovoditelj u žalbi ukazuje da se njegova tražbina odnosi na imovinskopravni zahtjev prema ovršenici, međutim, ovo nije parnični postupak koji je pokrenut tužbom, već ovršni postupak koji je pokrenut prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave pa ovrhovoditelj pogrešno smatra da bi se analogno trebale primijeniti odredbe o postavljanju privremenog zastupnika osobi koja je nepoznata boravišta. Postupajući na takav način, kako to sugerira ovrhovoditelj u žalbi, potpuno bi se isključila primjena odredbe čl. 279. st. 3.     OZ-a.

              Još valja dodati da se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbu čl. 16. st. 3. ZPP-a u obrazlaganju apsolutne nenadležnosti, budući da ovrhovoditelj nije prijedlog za ovrhu podnio sudu, već javnom bilježniku. Sud je u nazočnom slučaju donio odluku nakon što mu je dostavljen spis javnog bilježnika zbog nemogućnosti dostave rješenja o ovrsi ovršenici pa se radi o situaciji istovjetnoj onoj koja je propisana u odredbi čl. 281. st. 2. OZ-a, u kojem stadiju postupka je sud također ovlašten ispitati postojanje nadležnosti javnog bilježnika za donošenje rješenja o ovrsi.

              Zbog izloženog je valjalo žalbu ovrhovoditelja odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 24. rujna 2019.