Broj: Gž Ovr-767/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja S. P. iz P., V., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima A. Z. i dr., odvjetnicima iz P., protiv ovršenice R. P. iz P., V., OIB:…, zastupane po punomoćniku D. Č. odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka, izjavljenih protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo,  poslovni broj Ovr 668/18 od 22. siječnja 2018., 4. studenog 2019.,

 

r i j e š i o   j e

             

              I.Prihvaća se žalba ovrhovoditelja, te se preinačuje rješenje  Općinskog građanskog suda u Zagrebu,  poslovni broj  Ovr 6002/18 od 2. travnja 2019. u točki II. i rješava:

 

              Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenice koji glasi:

 

„Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos  novčanih sredstava s računa ovršenice R. P. iz P., V., OIB:…, na račun ovrhovoditelja S. P., iz P., V., OIB:…, otvorenom kod Z.b. d.d. broj HR…, u pogledu glavnice i kamata, a u pogledu troškova parničnog postupka i kamata na troškove na račun punomoćnika ovrhovoditelja otvorenog kod A.b. d.d., HR…, a koja pljenidba i prijenos su zatraženi zahtjevom za izravnu naplatu ovrhovoditelja od 27. prosinca 2017. zaprimljenog kod Financijske agencije dana 02. siječnja 2018. podnijetog temeljem presude Općinskog suda u Poreču-Parenzo posl.br. 6 P-258/14 od dana 28. studenog 2014.  koja je djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-848/15-4 od dana 18. rujna 2017. godine, time da se predmetna pljenidba i prijenos proglašavaju nedopuštenim samo u dijelu do visine iznosa od 58.796,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje su na taj iznos tekle od  28. studenog 2014. godine pa do dana 18. rujna 2017. godine.“

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba ovršenice, te se potvrđuje citirano prvostupanjsko rješenje u točki III. izreke.

 

III. Nalaže se ovršenici da naknadi ovrhovoditelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,00 kn u roku od 8 dana, dok se odbija ovrhovoditelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka za iznos od 1.875,00 kn, kao neosnovanim.

 

Obrazloženje

  

Prvostupanjskim rješenjem, točkom I. izreke odbijen je prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe na način da se naloži Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, točkom II. izreke proglašena je nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava ovršenice na račun ovrhovoditelja, u pogledu glavnice i kamata, a u pogledu troškova parničnog postupka i kamata na troškove na račun punomoćnika ovrhovoditelja, temeljem presude Općinskog suda u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 258/14 od 28. studenog 2014., djelomično preinačene presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž 848/15 od 18. rujna 2017., sa time da je pljenidba proglašena nedopuštenom samo do visine iznosa od 58.796,30 kn sa zateznim kamatama koje su tekle na taj iznos od 28. studenog 2014. do 18. rujna 2017. Točkom III. izreke odbijen je prijedlog ovršenice da ju se uputi u parnicu radi utvrđivanja nedopuštenom ovrhe radi namirenja dijela tražbine koji nije obuhvaćen točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja.

 

Prvostupanjsku odluku u točki II. izreke, pobija ovrhovoditelj iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,  89/14, 70/19, u daljnjem tekstu ZPP-a), a ovršenica istu pobija u točki III. izreke iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. t.1. i 3. ZPP-a, koji se primjenjuje pozivom na čl. 21 st.1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 i dr., u nastavku teksta: OZ-a).

 

Ovršenica je u odgovoru na žalbu osporila kao neosnovane žalbene navode ovrhovoditelja.

 

Žalba ovrhovoditelja je osnovana, dok je žalba ovršenice neosnovana.

 

Ocjenjujući rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2.   ZPP-a, u svezi čl. 21. st. 1. OZ-a.

 

Osnovani su navodi ovrhovoditelja, kojima pobija pravilnost odluka suda prvog stupnja sadržane u točki II. izreke, no ne iz razloga iznesenih u historijatima žalbi, što će se nastavno obrazložiti.

 

Iz sadržaja prijedloga za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa sredstava ovršenice, proizlazi pored ostalog da se pri tome pozvala na istu ovršnu ispravu, temeljem koje je i ovrhovoditelj podnio zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji, radi naplate iznosa glavnice od 83.150,21 kn, te parničnog troška u iznosu od 31.373,22 kn, sve uvećano  za pripadajuće zatezne kamate -  točnije presudu Općinskog suda u Poreču-Parenzo,  poslovni broj P 258/14 od 28. studenog 2014., djelomično preinačene presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž 848/15 od 18. rujna 2017., kao i na parnični postupak koji se vodi pod poslovnim brojem P 3167/15, po tužbi ovdje ovršenice kao tužiteljice protiv ovdje ovrhovoditelja kao tuženika, radi  isplate s osnova korištenja stana/apartmana u prizemlju kuće u Poreču, kojom tužbom traži isplatu iznosa od 101.483,00 kn sa pripadajućim kamatama, odnosno mjesečno po 1.514,00 kn počam od srpnja 2008. do 1. veljače 2015., a koji postupak u trenutku podnošenja predmetnog prijedloga nije bio pravomoćno okončan.

 

Nadalje je razvidno i to da ovršenica podnesenim prijedlogom izjavljuje da vrši građansko pravni prijeboj svojih tražbina u iznosu od 74,769,73 kn (iznos od 58.796,30 kn predstavlja glavnicu uvećanu za zatezne kamate počam od 28. studenog 2014. do 10. siječnja 2018.), te po osnovi korištenja predmetnog stana u iznosu od daljnjih 76.494,05 kn (mjesečna najamnina od po 1.514,00 kn za razdoblje od srpnja 2008. do rujna 2010. uvećano za zatezne kamate) s cjelokupnim tražbinama ovrhovoditelja utvrđenim ranije citiranim presudama, da zaključno predlaže pored ostalog proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa sredstava pozivom na čl. 210. st. i 1. OZ-a u svezi čl. 50. st.1. t.7. i 9. OZ-a, u odnosu na dio tražbine u iznosu od 58.796,30 kn uvećanu za zatezne kamate počam od 28. studenog 2014., te da ju se uputi u parnicu radi utvrđivanja nedopuštenom ovrhe radi namirenja  preostalog dijela tražbine koja nije obuhvaćena prednje navedenim prijedlogom.

 

U kontekstu ovakvih utvrđenja, ponajprije valja istaći da nije ovome sudu prihvatljivo stajalište suda prvog stupnja koji pogrešno smatrajući da se radi o građansko pravnom prigovoru prijeboja, pozivajući se na čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO-a), djelomično prihvaća prijedlog ovršenice te utvrđuje nedopuštenom pljenidba i prijenos sredstava ovršenice do visine iznosa od 58.796,30 kn sa zateznim kamatama koje su tekle na taj iznos od 28. studenog 2014. do 18. rujna 2017., smatrajući da su tražbine ovrhovoditelja  prema ovršenici na ime parničnog troška u iznosu od 31.373,22 kn, te na glavnicu u iznosu od 83.150,21 kn, te tražbina ovršenice prema ovrhovoditelju na ime parničnog troška u iznosu od 58.796,30 kn, dospjele, pa da su shodno tome ispunjeni uvjeti za prihvaćanje prijedloga ovršenice na način pobliže naveden u točki II. izreke pobijanog rješenja.

 

Ovo stoga što je suprotno stavu prvostupanjskog suda, prema uvjerenju ovog suda ovršenica u prijedlogu sadržajno istakla procesno pravni prigovor radi prebijanja, odnosno prema ovrhovoditelju je istakla postojanje svoje kompenzabilne, ali još nekompenzirane tražbine, koji međutim prigovor u ovršnom postupku nije dopušten, za razliku od građansko pravnog prigovora koji je dopušten.

 

Polazeći od prednjeg, kao i sadržaja čl. 210. st. 2. OZ-a, sukladno kojem se na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.), prosudba je ovog suda da se ovdje ne radi o žalbenom razlogu iz čl. 50. st.1. t.9. OZ-a. Navedeno po ocjeni ovog suda ima za posljedicu da suprotno ocjeni suda prvog stupnja, nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za djelomično udovoljenje prijedlogu ovršenice za iznose pobliže navedene u točki II. izreke pobijanog rješenja.

 

Shodno tome, valjalo je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, preinačiti prvostupanjsko rješenje  u točki II. izreke, te odbiti prijedlog ovršenice u tom dijelu kao neosnovan.

 

Nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje ovršenice kojima pobija pravilnost prvostupanjske odluke sadržane u točki III. izreke.

 

Naime, prvenstveno valja napomenuti da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da preostala tražbina koju je ovršenica obuhvatila svojim prigovorom, nije dospjela na naplatu, budući ranije spomenuti parnični postupak koji se vodi po tužbi ovršenice, još nije pravomoćno okončan.

 

Međutim, neovisno o tome, čak da je tome tako, uvažavajući ranije iznesene razloge temeljem kojih ovaj sud drži da je ovršenica istakla procesno pravni prigovor radi prebijanja, a ne građansko pravni prigovor, ne bi se glede te tražbine, radilo se o žalbenom razlogu, temeljem kojeg se trebalo pod određenim uvjetima ovršenicu uputiti u parnicu, primjenom čl. 52. st.1. i dr. OZ-a.

 

Sukladno takvim utvrđenjima, pravilnom se u konačnici ukazuje odluka prvostupanjskog suda, koji odbija prijedlog ovršenice za upućivanje u parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe radi namirenja dijela tražbine koja nije obuhvaćena točkom II. izreke rješenja suda prvog stupnja, kao neosnovan.

 

Sagledavajući sve do sada iznijeto, nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje ovršenice kojima pobija odluku suda prvog stupnja sadržanu u točki III. izreke.

 

Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da dio tražbine ovršenice, u odnosu na koji ista predlaže da ju se uputi u parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe, nije dospio, obzirom na to da ranije spomenuti parnični postupak koji se vodi pod poslovnim brojem P 3167/15, nije pravomoćno okončan.

 

No, uvažavajući ranije iznesene razloge, temeljem kojih ovaj sud smatra da ovršenica uopće nije istakla građanski pravni prigovor prijeboja, već procesno pravni prigovor radi prebijanja, neodlučnim smatra ovaj sud činjenicu da predmetna tražbina ovršenice nije dospjela, jer bi i u slučaju da je tome bilo tako, ishod bio isti.

 

Nadalje, u odnosu na stav prvostupanjskog suda u dijelu u kojem navodi da za vrijeme dok o nekoj tražbini teče parnica, da se ista tražbina ne može isticati u drugoj parnici u obliku prigovora radi kompenzacije odnosno prebijanja, valja istaći da je takvo stajalište i po ocjeni ovog suda načelno pravilno.

 

No, kraj činjenice da dakle isticanje prigovora radi prebijanja u ovršnom postupku nije dopušteno, to navedeno stajalište, nije od utjecaja na odluku o osnovanosti prijedloga ovršenice za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa sredstava u odnosu na ranije navedenu tražbinu ovršenice.

 

Ono što je odlučno za odluku o osnovanosti predmetnog prijedloga ovršenice za upućivanje u parnicu, je prema prosudbi ovog suda to da iz stanja u spisu nije razvidno da bi ovršenica istakla sadržajno razloge iz čl. 50. st.1. t. 7., ili 9., 10. odnosno 11. OZ-a, što bi sudu prvog stupnja predstavljalo valjanu pravnu osnovu sukladno čl. 52. st.1. OZ-a,  za  upućivanje iste u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

Kako je iz svega dosada iznijetog, nepobitno razvidno da ovršenica takve razloge sadržajno nije istakla, uključujući ni razlog iz čl. 50. st.1. t.7. OZ-a, unatoč tome što se isti nominalno navodi u historijatu prijedloga, to se u konačnici ipak ukazuje i pravilnom odluka sadržana u točki III. izreke.

 

Shodno tome, pravno irelevantnim  drži ovaj sud žalbene tvrdnje ovršenice kojima analizira stav prvostupanjskog suda, ustrajući i nadalje kod toga da je njen prijedlog za upućivanje u parnicu osnovan, budući da tim navodima ni na koji način nije dovela u dvojbu pravilnost konačne odluke suda prvog stupnja o neosnovanosti njena prijedloga.

 

Kako je povodom žalbe ovrhovoditelja, djelomično preinačena prvostupanjska oduka, na način da je odbijen prijedlog ovršenice za pljenidbu i prijenos sredstava do visine iznosa od 58.796,30 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a u svezi sa čl. 21. st.1. OZ-a, valjalo odlučiti o zahtjevu ovrhovoditelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Dosuđeni trošak odnosi se na nagradu za rad odvjetnika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12 i dr., dalje: Tarife), a sastoji se od nagrade za sastav  žalbe u iznosu od 1.250,00 kn, što uvećano za PDV iznosi 1.562,00 kn.

 

Iako je iz historijata žalbe ovrhovoditelja razvidno da isti potražuje i trošak sudske pristojbe na žalbu, isti ovaj sud nije priznao, budući da spisu ne prileži dokaz da je ovrhovoditelj doista i imao taj trošak, slijedom čega je navedeni dio zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

 

Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je prihvatiti žalbu ovrhovoditelja, preinačiti prvostupanjsku odluku sadržanu u točki II. izreke, primjenom čl. 380. t.3. OZ-a, na način pobliže naveden u točki I. izreke ovog rješenja, te odbiti žalbu ovršenice i potvrditi rješenje suda prvog stupnja u točki III. izreke, primjenom čl. 380. t.2. OZ-a, sve u svezi čl. 21. st.1. OZ-a.

 

Rješenje suda prvog stupnja u točki I. izreke, kao nepobijano ostaje neizmjenjeno.

 

U Rijeci 4. studenog 2019.