Broj: Pr-80/18-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu, OIB:…, po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice K. V., B., OIB:…, zastupane po odvjetnicima iz ZOU I. Đ. V. & K. B. iz S. B., protiv tuženika Centar za pomoć u kući, S. B.. OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. K. odvjetniku iz S. B., radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom, nadnevka 11. siječnja 2019., nakon održane glavne javne rasprave, u nazočnosti punomoćnice tužiteljice odvjetnice I. Đ. V., te punomoćnika tuženika, nadnevka 15. veljače 2019. godine, 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu od dana 14. kolovoza 2018., koju je donio tuženik Centar za pomoć u kući T., S. B., OIB:…, nije dopuštena.

 

II. Utvrđuje se da je radni odnos tužiteljice K. V., OIB: …, kod tuženika Centar za pomoć u kući T., S. B., OIB:…, prestao temeljem Odluke o prestanku radnog odnosa od dana 30. svibnja 2018. godine.

 

III. Nalaže se tuženiku Centar za pomoć u kući T., S. B., OIB:…, da tužiteljici K. V.,  OIB:…, naknadi troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, tekućom od dana presuđenja, tj. 15. veljače 2019., do isplate, u roku od 8 dana.  

 

IV. Tužiteljica je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku.

 

Obrazloženje

             

Tužiteljica je utužila tuženika radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom, navodeći u tužbi da je bila zaposlenica tuženika od 2014., do donošenja Odluke o prestanku radnog odnosa od dana 30. svibnja 2018., kojom odlukom je raskinut Ugovor o radu sklopljen dana 28. veljače 2016. i to zbog gospodarskih razloga. Tužiteljica je navela da na Odluku o prestanku radnog odnosa od dana 30. svibnja 2018., nije podnosila zahtjev za zaštitu prava, niti tužbu. Putem punomoćnika, dana 21. kolovoza 2018., obratila se tuženiku radi dostave potrebne dokumentacije i potrebitih informacija, sve uvažavajući činjenicu da je od strane tuženika dobila poslovno uvjetovani otkaz.

Nadalje je navela da je dana 3. rujna 2018. od tuženika primila "novu" Odluku o otkazu ugovora o radu datiranu sa danom 14. kolovoz 2018., kojom joj je tuženik otkazao već otkazani ugovor o radu, ali ovaj put izvanrednim otkazom. Novom Odlukom o otkazu stvorena je konstrukcija kako je za otkaz ona isključivo kriva,  što je tužiteljica osporila navodeći da je nakon primitka "prvog" otkaza, obavijestila inspektorat koji je izlaskom na teren utvrdio da je tuženik odmah nakon što joj je uručio "prvi" otkaz (zbog gospodarskih razloga), na njezino mjesto zaposlio drugu osobu, zbog čega je tuženik i prekršajno kažnjen. U konačnici, tuženik ju je neopravdano kod nadležnih tijela odjavio sa izvanrednim otkazom, zbog čega nije u mogućnosti ostvariti svoja zakonska prava.

Tužiteljica smatra da je "nova" Odluka o otkazu od dana 14. kolovoza 2018., rezultat  revolta tuženika na činjenicu da ga je po primitku "prvog" otkaza prijavila inspektoratu, kao i činjenice da je nakon "prvog" otkaza zatražila svoja zakonom zajamčena prava, kao i da joj je u konačnici kod tuženika radni odnos prestao temeljem Odluke o prestanku radnog odnosa donesene dana 30. svibnja 2018., te da je stoga "nova" odluka o otkazu nedopuštena.

Zbog navedenoga, dana 1. rujna 2018., uputila je tuženiku zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik zaprimio dana 14. rujna 2018., što je razvidno iz preslika obavijesti o preporučenoj pošiljci, međutim, tuženik u roku od 15 dana nije odgovorio na njezin zahtjev, pa je u daljnjem roku od 15 dana podnijela predmetnu tužbu.  

 

Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila da sud donese presudu opisanu u izreci.

 

              U odgovoru na tužbu tuženik je učinio nespornim da je tužiteljica bila njegova radnica, temeljem Ugovora o radu koji je sklopljen 28. veljače 2016., za obavljanje poslova Radnik za pomoć u kući, do donošenja odluke o prestanku radnog odnosa od dana 14. kolovoza 2018., izvanrednim otkazom ugovora o radu.

Tuženik je učinio nespornim i da je navedeni ugovor o radu otkazao tužiteljici poslovno uvjetovanim otkazom od 30. svibnja 2018. godine. Naveo je da je tužiteljica prije samog otkaza ugovora o radu koristila pravo na bolovanje, te da je suprotno medicinskim indikacijama i preporuci liječnika, zloupotrebljavala bolovanje na način da je tijekom trajanja bolovanja posjećivala kafiće, odlazila na more i razna druga mjesta, a što je objavljivala na društvenim mrežama, zbog kojeg načina korištenja bolovanja, kontrolor Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, dana 9. kolovoza 2018., utvrdio prestanak bolovanja tužiteljice, o čemu je izvijestio tuženika istoga dana.

Tuženik se pozvao na odredbu čl. 117. Zakona o radu kojom je propisano da privremena nenazočnost na radu zbog bolesti nije opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, te da je takav otkaz ništetan, slijedom čega tužiteljici za vrijeme trajanja bolovanja nije mogao otkazati predmetni ugovor. S obzirom na prethodno trajanje radnog odnosa, otkazni rok tužiteljici je iznosio mjesec dana, a počeo je teći od 9. kolovoza 2018. godine.

Nadalje je naveo da je nakon što je kontrolor HZZO-a, dana 9. kolovoza 2018., utvrdio da je tužiteljica zloupotrebljavala bolovanje i utvrdio prestanak bolovanja, te ga o istome kao poslodavca izvijestio, da je izvanrednim otkazom od dana 14. kolovoza 2018., otkazao tužiteljici ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, bez prava na otkazni rok i prava na otpremninu, sukladno Zakonu o radu.

Tuženik smatra da nakon što je tužiteljici  prestalo bolovanje dana 9. kolovoza 2018., da je ista bila dužna javiti se na posao dana 10. kolovoza 2018., što nije učinila. Naveo je da tužiteljica u razdoblju od 10. kolovoza 2018. do 14. kolovoza 2018., uopće više nije dolazila na posao, pa da je on kao poslodavac, uvažavajući sve okolnosti obiju ugovornih strana, donio odluku o prestanku radnog odnosa za tužiteljicu, jer nastavak radnog odnosa nije moguć obzirom da tužiteljica nije dolazila na posao, niti mu se javljala kada ju je pokušao kontaktirati, kao i zbog činjenice zloupotrebe bolovanja. Odluka o otkazu ugovora o radu, tužiteljici je uručena kasnije, jer je istu odbijala primiti.

Smatra da temeljem čl. 117. Zakona o radu, tužiteljici radni odnos nije prestao otkazom ugovora o radu od 30. svibnja 2018., već je isti prestao izvanrednim otkazom od 14. kolovoza 2018., slijedom čega je Odluka o otkazu ugovora o radu od 14. kolovoza 2018., dopuštena, a radni odnos tužiteljici je prestao dana 14. kolovoza 2018. godine.

 

              Slijedom navedenog, tuženik je predložio da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan, uz obvezu da mu naknadi troškove parničnog postupka.

 

              U postupku su provedeni dokazi uvidom u Odluku o otkazu ugovora o radu od 14. kolovoza 2018., zahtjev za zaštitu prava protiv te Odluke od 10. rujna 2018. sa potvrdom iz prijemne knjige, Odluku o prestanku radnog odnosa od 30. svibnja 2018., obavijest Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada Područni ured O., Ispostava u S. B. od 17. kolovoza 2018., dopis tužiteljice-poziv za dostavu podataka i isplatu otpremnine od 21. kolovoza 2018., prijavu tužiteljice od 5. lipnja 2018., obavijest HZZO-a od 9. kolovoza 2018., pismena dostavljena uz dopis Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada, Područni ured O., Ispostava u S. B. od 7. siječnja 2019. i to presudu Prekršajnog suda u S. B. br. Pp 5 G-285/18-6 od 3. listopada 2018., optužni prijedlog od 10. kolovoza 2018., obavijesti Inspektorata rada, očitovanje tuženika o obavljenom inspekcijskom nadzoru, potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad tužiteljice, ugovore o radu na određeno vrijeme sklopljene između tuženika i radnika R. K. i B. B., potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad za druge radnike tuženika, zapisnike o inspekcijskom nadzoru od 15. lipnja 2018., 19. srpnja 2018. i 1. kolovoza 2018., predstavku zbog nezakonitog postupanja poslodavca od 6. lipnja 2018., izvod iz registra Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonkom Brodu za tuženika, ugovore o radu na određeno vrijeme sklopljene između tužiteljice i tuženika, obrasce eM-1P HZMO-a  i obrasce prijave HZZO-u.

 

Nakon tako provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan. 

 

Na temelju odredbe čl. 220. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje ZPP), dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Na temelju odredbe čl. 8. ZPP-a, koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Slijedom navedenoga, odbijen je dokazni prijedlog tužiteljice da se ista sasluša u svrhu dokazivanja na okolnosti iz tužbe, kao i dokazni prijedlozi tuženika da se na okolnosti otkazivanja ugovora o radu i saznanja o zloupotrebi godišnjeg odmora i bolovanja, saslušaju svjedok T. K. i zakonski zastupnik tuženika M. K., zatim da se izvrši uvid u izlistanja sa facebook stranice tužiteljice, te uvid u dostavnicu preporučene pošiljke kojom je tužiteljici pokušao dostaviti ugovor o radu od dana 14. kolovoza 2018. (a koja pismena, tuženik nije dostavio u spis niti uz odgovor na tužbu niti na pripremnom ročištu održanom dana 11. siječnja 2019., do zaključenja prethodnog postupka), jer navedene dokaze sud smatra nepotrebnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te usmjerenim na odugovlačenje postupka.  

 

              U ovoj pravnoj stvari kao nesporno je utvrđeno da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu sklopljenog dana 28. veljače 2016., za obavljanje poslova Radnik za pomoć u kući, koje činjenice je tuženik učinio nespornim u odgovoru na tužbu, a iste proizlaze i iz tužbe, Odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljice od dana 30. svibnja 2018. (str. spisa 12), te Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 14. kolovoza 2018. (str. spisa 9-10).

 

              U toj Odluci je navedeno da je tužiteljica, zaposlena kod tuženika na radnom mjestu Radnik za pomoć u kući, te da joj radni odnos kod tuženika prestaje sa danom 30. svibnja 2018., zbog gospodarskih razloga. Obrazloženo je da poslodavac donosi Odluku o prekidu ugovora o radu koji je sklopljen dana 28. veljače 2016., s početkom rada 1. ožujka 2016., te da se kao dan prestanka navedenih ugovora o radu određuje 30. svibanj 2018. godine.

Nadalje je navedeno da sva međusobna potraživanja i obveze prestaju sa danom odjave tužiteljice sa HZMO-a, da radnik (tužiteljica) ima pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora za 2018., u trajanju 9 radnih dana, u sklopu otkaznog roka, do 13. lipnja 2018. godine.

 

              Tužiteljica je Odluku o prestanku radnog odnosa od dana 30. svibnja 2018., osobno potpisala, te ju je preuzela istoga dana, a protiv iste nije podnosila zahtjev za zaštitu prava, niti tužbu sudu, koje činjenice ne osporavaju niti tužiteljica, niti tuženik.

 

              Kao nesporno je utvrđeno i da je tužiteljica istoga dana, kada je donesena opisana Odluka o prestanku radnog odnosa, dakle, dana 30. svibnja 2018., ostvarila pravo na bolovanje, te joj je kao prvi dan nesposobnosti utvrđen 30. svibanj 2018., što je razvidno iz potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad (str. spisa 38), a na bolovanju je bila do dana 9. kolovoza 2018., koji datum prestanka privremene nesposobnosti tužiteljice za rad je nesporan među strankama, a isti je razvidan i iz dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 9. kolovoza 2018. (str. spisa 88).    

 

              Iz navedenog dopisa od 9. kolovoza 2018., osim činjenice da je tužiteljici dana 9. kolovoza 2018., utvrđen prestanak privremene nesposobnosti za rad, razvidno je i da je sukladno zahtjevu tuženika, Regionalni ured Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u O., obavio traženu kontrolu u ordinaciji izabranog liječnika tužiteljice, te da je na osnovi uvida u njezinu cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, tijek bolesti, način i rezultate liječenja, kao i osnovom pregleda osiguranika, kontrolor Zavoda, utvrdio da je dana 9. kolovoza 2018., došlo do prestanka privremene nesposobnosti tužiteljice za rad, a koja privremena nesposobnost je u razdoblju od 30. svibnja 2018. do 9. kolovoza 2018., bila medicinski opravdana.  

 

              Nadalje je kao nesporno utvrđeno da je tuženik dana 14. kolovoza 2018., donio novu Odluku kojom je tužiteljici izvanredno otkazao ugovor o radu sklopljen dana 28. veljače 2016. za obavljanje poslova Radnik u kući.

 

              U Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. kolovoza 2018., tuženik je naveo da se tužiteljici otkazuje ugovor o radu izvanrednim otkazom ugovora o radu zbog toga što je za vrijeme korištenja bolovanja od dana 30. svibnja 2018., zloupotrebljavala bolovanje, zatim što mu nije dostavila izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad od 1. srpnja do 10. srpnja 2018., uslijed čega je kontrolor Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, dana 9. kolovoza 2018., utvrdio prestanak bolovanja tužiteljice, te da se tužiteljica po okončanju bolovanja nije javila na rad sve do donošenja ove nove Odluke o otkazu ugovora o radu (od 14. kolovoza 2018.), a svoj izostanak ničime nije opravdala, pa da joj radni odnos prestaje bez prava na otkazni rok danom dostave otkaza od 14. kolovoza 2018. godine.  

U obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. kolovoza 2018., tuženik je, između ostaloga, nesporno naveo da je tužiteljici dana 30. svibnja 2018., otkazao ugovor o radu zbog ekonomskih razloga, nakon čega je tužiteljica otvorila bolovanje, a koje je prestalo dana 9. kolovoza 2018., te je naveo i da se tužiteljica trebala javiti na posao dana 10. kolovoza 2018., što nije učinila, kao niti dana 13. i 14. kolovoza 2018. godine.  

 

                  Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. kolovoza 2018., tužiteljica je primila dana 3. rujna 2018., u drugom pokušaju dostave, što je tuženik učinio nespornim na ročištu održanom dana 11. siječnja 2019., nakon čega je tužiteljica, postupila sukladno odredbi čl. 133. st. 1. Zakona o radu ( Narodne novine 93/14, 127/17), na način što je dana 11. rujna 2018. uputila tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke od 14. kolovoza 2018., koji zahtjev je tuženik primio dana 14. rujna 2018., što je razvidno iz toga zahtjeva za zaštitu prava priloženog spisu (str. 7-8), kao i povratnice-obavijesti o uručenju te pošiljke tuženiku (str. spisa 5), a niti ove činjenice,  tuženik ne osporava.    

 

              Kako tuženik u zakonskom roku od petnaest dana od dana dostave zahtjeva tužiteljice, istome nije udovoljio, odnosno na isti se nije niti očitovao, tužiteljica je u daljnjem roku od petnaest dana, sukladno odredbi čl. 133. st. 2. Zakona o radu, dana 9. listopada 2018.,  podnijela predmetnu tužbu sudu.     

 

              Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

Dakle, na temelju provedenih dokaza, nesporno je utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju donio dvije odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici i to prvo Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 30. svibnja 2018., a potome Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 14. kolovoza 2018. godine.

 

Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 3. svibnja 2018., tuženik je donio na temelju odredbe čl. 115. st. 1. toč. 1. Zakona o radu, jer je prestala potreba za obavljanjem posla tužiteljice kod tuženika, zbog gospodarskih razloga, a kako je već naprijed opisano, tužiteljica istu Odluku nije pobijala, tj. protiv iste nije podnosila zahtjev za zaštitu prava, niti tužbu sudu za utvrđenje iste nedopuštenom. Odluku o otkazu ugovora o radu od dana 14. kolovoza 2018., tuženik je donio na temelju odredbe čl. 116. Zakona o radu (izvanredni otkaz ugovora o radu). 

 

              Nakon proteka rokova za zaštitu prava u postupku pred poslodavcem, odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu postaje konačna i pravno obvezujuća, pa je nakon toga poslodavac ne može jednostrano, novom odlukom opozvati ili poništiti. (odluka Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-649/2011-2 od 31. ožujka 2011.)

 

              Dakle, nakon što je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 30. svibnja 2018., tuženik jednostrano očitovao svoju volju da radni odnos koji je tužiteljica zasnovala kod njega, prestane, tužiteljica je dopuštenost te Odluke mogla osporavati samo na način i u rokovima propisanim odredbom čl. 133. Zakona o radu, što nije učinila, slijedom čega je ta Odluka postala konačna i stvorila pravne učinke takve konačne odluke, te je kao takva postala zakonita i obvezujuća za obje ugovorne strane, dakle i za tužiteljicu i za tuženika, slijedom čega tuženik nije bio ovlašten jednostrano i samovlasno Odluku od 30. svibnja 2018., nadomjestiti novom Odlukom o otkazu od 14. kolovoza 2018. (VSRH Revr-181/12-2 od 9. srpnja 2013.) 

 

              Tuženik se neosnovano u odgovoru na tužbu poziva na odredbu čl. 117. st. 1. Zakona o radu, u dokaz osnovanosti donošenja nove Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, a kojom odredbom je propisano da privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede nije opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.    

             

              Naime, nedvojbeno je da Odluka o otkazu ugovora o radu od 30. svibnja 2018., nije donesena iz razloga privremene nenazočnosti tužiteljice na radu zbog bolesti, već iz gospodarskih razloga, a činjenica što je tužiteljica sa danom 30. svibnja 2018., ostvarila pravo na bolovanje, na kojem je bila do 9. kolovoza 2018., ne opravdava postupanje tuženika, tj. ne opravdava ponovno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici, izvanrednim otkazom ugovora o radu odlukom od dana 14. kolovoza 2018. godine.  

 

              Sve to iz razloga što se u takvoj situaciji primjenjuje odredba čl. 121. Zakona o radu, iz koje proizlazi da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, ali u slučaju ako je došlo do prekida tijeka otkaznog roka zbog privremene nesposobnosti za rad radnika, radni odnos tom radniku prestaje najkasnije istekom šest mjeseci od dana uručenja odluke o otkazu ugovora o radu. Posljednji dan otkaznog roka ujedno je i posljednji dan radnog odnosa radnika kod toga poslodavca, te mu s tim danom prestaje radni odnos.

Isto znači da je tužiteljici, otkazni rok koji joj je određen Odlukom o prestanku radnog odnosa od 30. svibnja 2018., počeo teći nakon prestanka privremene nesposobnosti za rad, dakle dana 10. kolovoza 2018., a kako joj je poslodavac omogućio da za vrijeme trajanja otkaznog roka koristi godišnji odmor, tužiteljica se nakon završetka bolovanja, uopće nije niti trebala vraćati na rad kod tuženika.  

 

              Konačno se napominje se i da radnik ne može učiniti povredu obveze iz radnog odnosa u vrijeme kada niti nije u radnom odnosu, jer je poslodavcu dopušteno otkazati ugovor o radu samo iz razloga vezanih uz izvršenje radnih zadataka, odnosno iz razloga vezenih uz obavljanje poslova preuzetih po nalogu poslodavca, a ne iz razloga koji se temelje na događajima nastalim u vrijeme kada je tužiteljici radni odnos već prestao temeljem prethodnog redovitog otkazivanja ugovora o radu. (Županijski sud u Zagrebu Gžr- 2446/14 od 7. siječnja 2015.)     

 

              Uvažavajući sve naprijed navedeno, valjalo je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti usvojiti, te utvrditi da Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 14. kolovoza 2018., nije dopuštena, kao i da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao na temelju Odluke o otkazu ugovora o radu od dana 30. svibnja 2018., za što tužiteljica ima pravni interes sukladno odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a, te odlučiti kao u izreci. 

               

              Odluka o parničnom trošku određena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na jednokratnu nagradu za cijeli prvostupanjski postupak po tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje OT) u iznosu od 2.000,00 kn, te PDV u iznosu od 500,00 kn, što ukupno iznosi 2.500,00 kn, koji trošak je u cijelosti osnovan i u skladu sa OT, pa ga je tužiteljici valjalo u cijelosti dosuditi.

 

 

              Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15). 

 

              Tužiteljica je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku na temelju odredbe čl. 16. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).

 

U Slavonskom Brodu 15. veljače 2019.