Broj: Revr 769/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Mirjane Magud i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. H., OIB ..., iz H. S., koju zastupa punomoćnik A. O., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. H., OIB ..., kao vlasnika D. ..., kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-854/17-2 od 30. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1232/15-27 od 24. ožujka 2017., u sjednici održanoj 19. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika od 30. ožujka 2015., zahtjev za poništenje odluke od 20. travnja 2015. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava, zahtjev za utvrđenje da tužiteljici pripadaju sva prava iz radnog odnosa temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te zahtjev za isplatu i naknadu plaće i troškova postupka kako je to pobliže naznačeno u točki I. izreke presude. Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 8.750,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovom sudu da prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva podredno ukine pobijanu presudu i presudu prvostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbiti istu kao neosnovanu.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu odluku samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revidentica bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pronalazi u tome što sudu nije dostavljen dokaz na okolnost postojanja ugovora o radu od 6. svibnja 2014., kao niti dokaz da je tužiteljica primila potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu.

 

Netočan je navod revidentice da nije dostavljen dokaz o postojanju ugovora o radu od 6. svibnja 2014. obzirom da je tuženik dostavio potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu od 6. svibnja 2014. sukladno čl. 15. ZR, dok tuženik nije dostavio dokaz da je tužiteljica primila potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu od 6. svibnja 2014.

 

To što tuženik nije dokazao da je tužiteljica primila potvrdu o ugovoru o radu od 6. svibnja 2014. ne čini pobijanu presudu nerazumljivom i proturječnom.

 

Naime, uz utvrđenje da je zajednički obrt, nakon smrti J. B., nastavio samostalno voditi D. H. (od 29. siječnja 2014.) i da je tužiteljica nastavila raditi u obrtu, nižestupanjski sudovi su, oslanjajući se na dokaze izvedene tijekom postupka (saslušanje svjedoka, upozorenje na obvezu iz radnog odnosa zbog neopravdanog izostajanja s posla) zaključili da iako tuženik nije dostavio dokaz da je tužiteljica primila potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu od 6. svibnja 2014., nesporno je da je tužiteljica nastavila radni odnos s novim nositeljem obrta s uvjetom obavljanja posla iz sjedišta ureda u Z. kao i da je znala da mora svaki dan dolaziti na posao, a zbog koje povrede (nedolazak na posao i neobavljanje posla) je u konačnici i donesena odluka o otkazu ugovora o radu.

 

Stoga nema proturječnosti niti nerazumljivosti na koju upućuje revidentica već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Revizijski navod da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je tužiteljica zaprimila potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu nisu suprotni utvrđenju prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da je tužiteljica primila potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu.

 

Stoga neosnovano revidentica ističe povredu primjene pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP.

 

Neosnovani su i revizijski navodi tužiteljice da je sud neosnovano odbio saslušanje niza svjedoka koje je predložila budući da sukladno čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o otkazu ugovora o radu, zahtjev za priznanje svih prava iz radnog odnosa, te zahtjev za isplatu naknade plaće.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. veljače 2006. za obavljanje administrativnih poslova s prednikom tuženika vlasnikom dimnjačarskog obrta D., J. B., a kojim ugovorom o radu nije bilo određeno mjesto obavljanja posla,

 

- da je tužiteljica u dogovoru s J. B., prednikom tuženika, većinu posla obavljala od kuće,

 

- da su J. B. i D. H. sklopili ugovor o zajedničkom obavljanju obrta te su od 3. lipnja 2013. zajednički vodili obrt, a nakon što je J. B. preminuo, tuženik je od 29. siječnja 2014. nastavio samostalno voditi obrt,

 

- da je tuženik unajmio ured u M. ulici u Z. jer se obim posla u dimnjačarskoj službi povećao i želio je dio posla prebaciti na tužiteljicu koju je obavijestio da mora svaki dan dolaziti u ured,

 

- da iz potvrde o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 6. svibnja 2014. proizlazi da se utvrđuju međusobna prava i obveze između tužiteljice i vlasnika obrta J. H., a koja potvrda zamjenjuje sklopljen ugovor o radu sukladno odredbama Zakona o radu i određuje da će tužiteljica obavljati poslove administratora u Z.,

 

- da je tužiteljica tijekom postupka tvrdila da nije potpisala ugovor o radu niti je vidjela potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 6. svibnja 2014.,

 

- da je 30. ožujka 2015. tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja jer tužiteljica nije dolazila na posao i to od 9. veljače 2015. do dana donošenja odluke o otkazu, te nije obavljala poslove administratora, da je tužiteljica pisanim upozorenjima od 16. veljače 2015. i 16. ožujka 2015. bila upozorena na povredu obveza iz radnog odnosa zbog neopravdanog izostajanja s posla, kao i na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju nastavljanja kršenja obveze redovitog dolaska na posao,

 

- da je među strankama nesporno da je tužiteljica primila upozorenje od 16. ožujka 2015.,

 

- da tužiteljica od 9. veljače 2015. do 25. veljače 2015. nije dolazila na posao već je posao obavljala od kuće, a nakon 25. veljače 2015. kada je tužiteljica vratila tuženiku svu dokumentaciju, kao i printer, više nije dolazila na posao niti je obavljala posao administratora,

 

- da je tužiteljici isplaćena plaća za veljaču, ožujak, travanj i dio svibanja 2015.

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da iako tuženik nije dokazao da je potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu dostavio tužiteljici, uzevši u obzir da niti iz ugovora o radu koji je tužiteljica sklopila s prednikom tuženika nije utvrđeno mjesto obavljanja posla, a nije sporno da tužiteljica nije dolazila na posao u sjedište tuženika, niti je poslove obavljala od kuće te je upozorena sukladno čl. 119. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 19/14 - dalje: ZR) osnovana je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu sukladno čl. 115. ZR.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku odluku ocijenivši da postoji opravdan razlog iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR za otkaz ugovora o radu jer tužiteljica nije poštovala radne obveze unatoč što je bila pisano upozorena sukladno čl. 119. st. 1. ZR.

 

Revidentica ponavlja u reviziji da treba „otvoriti pitanje“ radi li se zapravo o izvanrednom otkazu ugovora o radu iz čl. 116. ZR, te s tim u vezi ističe da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena izvan proteka roka od saznanja za povredu obveze iz radnog odnosa.

 

Nije sporno da je tuženik donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR kojoj je prethodilo pisano upozorenje iz čl. 119. ZR. Navod revidentice da se radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu je neodlučan jer je na poslodavcu da ocijeni predstavlja li neka povreda iz radnog odnosa razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu ili će zbog opetovanog skrivljenog ponašanja radnika otkazati ugovor o radu odlukom o redovitom otkazu. U konkretnom slučaju poslodavac, ovdje tuženik, ocijenio je da se radi o razlozima za otkaz iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, a valja zaključiti da je redovitim otkazom ugovora o radu (umjesto izvanrednog otkaza) tužiteljica ostvarila pravo na otkazni rok (tijekom kojeg i pravo na plaću) koja prava ne bi imala u slučaju izvanrednog otkaza ugovora o radu.

 

Stoga i revizijski navod da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena izvan proteka roka od petnaest dana od saznanja za povredu obveze iz radnog odnosa nije osnovan jer je predmet ovog spora redoviti otkaz ugovora o radu donesen prema čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR koji ne određuje rok u kojem se može otkazati ugovor o radu.

 

Revidentica ističe da nikada nije zaprimila potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 6. svibnja 2014. što znači da ugovor o radu ne postoji i da je samim time i redoviti otkaz ugovora o radu nedopušten.

 

S obzirom na sve okolnosti slučaja i činjenicu da je tužiteljica nastavila radni odnos s novim nositeljem obrta koji je imao pravo ugovoriti mjesto rada (u sjedištu obrta u Z.), i izdati potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu sukladno čl. 15. ZR, koji je tužiteljicu obavijestio da mora dolaziti svaki dan na posao u Z., a tužiteljica usprkos upozorenju na mogućnost otkaza ako nastavi neopravdano izostajati s posla, nije dolazila na posao niti je opravdala izostanak te je prestala obavljati poslove administratora i tuženiku je vratila svu dokumentaciju potrebnu za obavljanje posla, kao i printer, ocjena je i ovog suda da je odluka o redovitom otkazu ugovora o radu dopuštena.

 

Suprotno navodima revidentice nije riječ o situaciji iz čl. 137. ZR već o situaciji iz čl. 35. st. 2. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 143/2013) koja propisuje da ako fizička osoba pristupi u obrt ili istupi iz zajedničkog obrta, obavljanje obrta se nastavlja.

 

Obzirom da iz većine revizijskih navoda proizlazi da revidentica smatra da joj je povrijeđeno pravo da radi od kuće jer da je s prednikom tuženika imala usmeni dogovor da svoj posao obavlja od kuće, mogla je, ako je smatrala da joj je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava sukladno čl. 133. ZR, a ne izostajati s posla i ne obavljati svoje radne obveze, što je ponašanje koje odgovara opisu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR i opravdan je razlog za otkaz ugovora o radu.

 

Slijedom navedenog nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.

 

Navod revidentice da nije bila upozorena na povredu obveze iz radnog odnosa uz utvrđenje sudova da je nesporno da je tužiteljica zaprimila pisano upozorenje od 16. ožujka 2015., te navod da joj nije bilo omogućeno iznijeti obrani, dok iz postupka proizlazi da je bila pozvana iznijeti razloge dugotrajnog izostanka s posla kao i ostali revizijski navodi usmjereni na osporavanje i preispitivanje činjeničnih utvrđenja, nedopušteni su sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 19. veljače 2019.