Broj: Revr 58/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. O., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku J. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika Š. n. d.o.o., OIB: ..., (ranije B. d.o.o.) sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćnici I. P. Š., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-998/17-3 od 17. listopada 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9269/14-21 od 17. svibnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao utvrđenje da Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu - otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem tužitelja od 19. rujna 2014. nije dopuštena i da mu radni odnos nije prestao te da tuženik vrati tužitelja na posao na radno mjesto pripremač, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate (točka I/ izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II/ izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Revident ne navodi konkretni prijedlog o sadržaju odluke revizijskog suda.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu te potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (članak 386. ZPP).

 

Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

 

Revizijski navodi koji se zapravo svode na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (članak 385. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja pa da radni odnos nije prestao te da je tuženik dužan vratiti tužitelja na posao.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika bio od 1. rujna 2006. na radnom mjestu pripremača, sve do 19. rujna 2014. kada je tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu - otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, s obrazloženjem da je tužitelj ugrozio sigurnost drugog radnika i imovinu poslodavca te narušio radni proces (12. rujna 2014. rukovoditelj logistike je pri obilasku centralnog skladišta u pratnji vanjske stranke zatekao tužitelja kako viličarom kojim je upravljao pokušava izgurati s mjesta viličara kojim se u tom trenutku koristio drugi radnik, da bi tako silom zauzeo mjesto na kojem se već nalazio potonji viličar, pri čemu je taj drugi radnik vikao tužitelju da stane kako ga ne bi udario no tužitelj je inzistirao da on mora doći na predmetno mjesto),

 

- da je tužitelj protiv odluke o otkazu podnio zahtjev za zaštitu prava, kojeg tuženik nije prihvatio,

 

- da je 14. listopada 2013. tužitelj usmeno upozoren na propust zbog samovoljnog napuštanja radnog mjesta prije završetka rada i na to da mu je radni učinak lošijeg prosjeka te na cinično i uvredljivo komentiranje i omalovažavanje kolega i situacija, što nije za dobrobit radne atmosfere,

 

- da je tužitelj 19. kolovoza 2013. dobio pisanu opomenu jer je prekršio odredbu članka 64. Pravilnika o radu - neodgovorno obavljanje radnih zadataka te uništavanje imovine poslodavca namjerno ili uslijed krajnje nepažnje, a zbog sudara između tužitelja i E. L. (djelatnik L. ostavio paletu pored folirke i krenuo dalje, a tužitelj je kretanjem unazad svojim viličarom zapeo, odnosno zaletio se na L. viličar, zatim je nastavio dalje, a da se nije niti okrenuo te izjavio da ga djelatnik L. živcira i da on mora raditi),

 

- da je tužitelj 31. ožujka 2014. dobio opomenu jer je svojim ponašanjem i verbalnim vrijeđanjem povrijedio dostojanstvo drugih radnika, konkretno je verbalno napao I. S. te ga nazvao "konjem",

 

- da je provedeno savjetovanje s radničkim vijećem, da je tužitelju omogućeno iznošenje obrane te se radničko vijeće 17. rujna 2014. suglasilo s namjeravanim otkazom ugovora o radu.

 

Prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu na temelju članka 115. stavak 1. točka 3. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14, u daljnjem tekstu: ZR) jer je tužitelj imao dva incidenta s viličarom uzrokovana ponašanjem samog tužitelja, a koji su uključivali opasnost za druge radnike, zbog čega je i dobio pisanu opomenu, kao što je bio upozoren i na način komunikacije s drugim radnicima tuženika.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio zaključak suda prvog stupnja te ocjenjuje da tužitelj neutemeljeno i bez argumenata prigovara da nije poštivana procedura propisana odredbom članka 119. stavak 1. ZR-a.

 

I u revizijskom dijelu postupka tužitelj ističe da nije poštivana procedura propisana odredbom članka 119. ZR-a, navodeći da se usmeno upozoravanje na vrijeđanje ostalih radnika te pisano upozorenje od 31. ožujka 2014. zbog navodne povrede dostojanstva drugog radnika verbalnim vrijeđanjem ne može biti dovedeno u vezu s navodnom povredom obveze iz radnog odnosa.

 

Odredbom članka 119. stavkom 1. ZR-a propisano je da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, dok je stavkom 2. istog članka propisano da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelju omogućeno iznošenje obrane prije otkazivanja ugovora o radu, kao i da je tužitelj dobio pisanu opomenu 19. kolovoza 2013. i 31. ožujka 2014. te da je i usmeno upozoravan na propust zbog samovoljnog napuštanja radnog mjesta prije završetka rada i na cinično i uvredljivo komentiranje i omalovažavanje kolega i situacija.

 

Stoga u okolnostima konkretnog slučaja zaista nije opravdano očekivati od poslodavca da po treći puta pisano upozorava tužitelja na obveze iz radnog odnosa.

 

U smislu izloženog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, jer su sudovi pravilno primijenili odredbe članka 119. ZR-a.

 

Zbog toga je, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a, o reviziji tužitelja odlučeno kao u izreci presude.

 

Odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju, ovaj sud je ocijenio da ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155., u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a, stoga je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 27. veljače 2019.