Broj: Revr 1761/2014-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Z., OIB: ..., iz H., kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u S., protiv tuženika S. H. d.d., OIB: ..., H., kojeg zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-73/2014 od 3. srpnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-193/12 od 27. veljače 2014., u sjednici održanoj 27. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju u iznosu 9.610,00 kn, odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prekovremeni rad u bruto iznosu od 567.000,00 kn (točka I. izreke). Nadalje je odbijen i podredni tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 567.000,00 kn (točka II. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 95.887,50 kn (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I. i II. izreke (točka I. izreke). Nadalje je djelomično prihvaćena žalba tužitelja kao osnovana te je preinačena prvostupanjska presuda u točki III. izreke kojom je odlučeno o parničnim troškovima na način da je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 66.287,50 kn (točka II. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu (točka III. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju koja sadržajno predstavlja reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na reviziju u iznosu od 9.610,00 kn.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze glede ocjene priznanja spornog duga od strane tuženika, sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prekovremeni rad koji je ostvario preraspodjelom radnog vremena u periodu do 2008., u bruto iznosu od 567.000,00 kn te podredni tužbeni zahtjev za naknadu štete radi diskriminatornog postupanja tuženika prema tužitelju u iznosu od 567.000,00 kn.

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

 

- da je tužitelj zaposlenik tuženika na rukovodećem mjestu, a u razdoblju od 1991. do 2007. na mjestu generalnog direktora,

 

- da je tužitelj na dan 31. prosinca 2011. imao evidentirano 3.690 slobodnih dana u satima koja se odnose na razdoblje do 2008. godine,

 

- da su tužitelju elektroničkom poštom slane liste s neiskorištenih danima godišnjeg odmora i slobodnih sati u danima od strane kadrovske službe,

 

- da je tuženik Odlukom od 5. siječnja 2012. odlučio otpisati potraživanja radnika s naslova preraspodjeljenih sati ostvarenih prije 31. prosinca 2008. radi zastare tih potraživanja,

 

- da je tužitelj protiv Odluke tuženika od 5. siječnja 2012. podnio zahtjev za zaštitu prava,

 

- da je tužitelj podnio tužbu sudu 2. travnja 2012.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi ocjenjuju tužbeni zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad neosnovanim, budući se zahtjev odnosi na razdoblje do 2008., koje je sukladno odredbi čl. 43. st. 1.Kolektivnog ugovora S. H. od 27. lipnja 2004., dospjelo na naplatu najkasnije u lipnju 2008., a tužba je podnesena 2. travnja 2012., odnosno nakon što je nastupila zastara potraživanja iz radnog odnosa od tri godine propisana odredbom čl. 135. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 6/11, u daljnjem tekstu: ZR). Sudovi ujedno zaključuju, da dostavljanjem tablica tužitelju s neiskorištenim danima godišnjeg odmora i slobodnih sati u danima te izradom obveznih godišnjih revizorskih izvješća od strane tuženika, nije došlo do prekida zastare sukladno odredbi čl. 240. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, u odnosu na podredni tužbeni zahtjev za naknadu štete radi diskriminatornog postupanja, zaključuju da postupanje tuženika ne ukazuje na diskriminatorno postupanje prema tužitelju iz odredbe čl. 1. i čl. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08, u daljnjem tekstu: ZSD), pa stoga zahtjev ocjenjuju neosnovanim.

 

Tužitelj u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i odredbe čl. 240. ZOO te odredbi čl. 1. i čl. 2. ZSD.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Odredbom čl. 135. ZR propisano je da ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine.

 

Odredbom čl. 240. ZOO je propisano da se zastara prekida kad dužnik prizna dug (st. 1.) te da se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja (st. 2.).

 

Odredbom čl. 43. st. 1. Kolektivnog ugovora S. H. d.d. od 27. lipnja 2004. određeno da se u objektima s cjelogodišnjim poslovanjem preraspodjela sati radnicima mora osigurati na način da se fond sati za preraspodjelu iskoristi do kraja veljače sljedeće godine, a u objektima sa sezonskim poslovanjem do početka rada sljedeće sezone, a najkasnije do 1. lipnja iduće godine (st. 1.). Nadalje je određeno da ukoliko se radnicima ne osigura korištenje preraspodjele sukladno st 1. toga članka, poslodavac je dužan radniku isplatiti novčanu naknadu u visini neiskorištenog broja sati ostvarenih pod uvjetima prekovremenog rada, najkasnije s isplatom plaće za veljaču, odnosno lipanj tekuće godine (st. 2.),

 

Odredbom čl. 1. ZSD propisano je da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije (st. 1.) Nadalje da se diskriminacijom u smislu tog Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st. 1. članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama (st. 2.) te da se diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz st. 1. ovoga članka (st. 3.).

 

Odredbom čl. 2. istog Zakona propisano je da je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (st. 1). Dok neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. tog Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna (st. 2).

 

Polazeći od činjeničnog utvrđenja da je tužba podnesena 2. travnja 2012. te da se tužbenim zahtjevom potražuje naknadu za prekovremeni rad koji tužitelj ostvario preraspodjelom radnog vremena u periodu do 2008., a uzimajući u obzir odredbe čl. 135. i čl. 240. ZR i odredbu čl. 43. Kolektivnog ugovora, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim zaključivši da je potraživanje tužitelja dospjelo na naplatu najkasnije u lipnju 2008., pa je stoga tužba podnesena nakon što je nastupila zastara potraživanja.

 

I po shvaćanju ovog suda pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da time što su tužitelju elektroničkom poštom slane tablice evidencije neiskorištenih dana godišnjeg odmora i slobodnih sati u danima od strane kadrovske službe, nije prekinuta zastara potraživanja iz razloga što takve tablice slane elektroničkom poštom ne mogu predstavljati priznanje duga od strane tuženika kao vjerovnika u smislu čl. 240. st. 2. ZOO, jer nisu slane, niti potpisane od ovlaštenih osoba za priznanje duga. Nadalje, pravilna je ocjena da niti revizorska izvješća koje je tuženik kao pravna osoba bio u obvezi izraditi, bez obzira da li je u tim izvješćima pod ukupnim troškovima zaposlenika bilo uključeno i navedeno sporno potraživanje, ne predstavljaju izjavu o priznanju duga koja je dana tužitelju u smislu odredbe čl. 240. st. 2. ZOO., a pogotovo i iz razloga jer se iz njih jasno i nedvosmisleno ne vidi visina duga koja bi se priznala upravo tužitelju.

 

Nadalje pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 1. i čl. 2. ZSD kada su ocijenili tužbeni zahtjev za naknadu štete neosnovanim, zaključivši da otpis potraživanja tužitelja radi zastare od strane tuženika ne predstavlja diskriminatorno postupanje tuženika prema tužitelju koje bi bilo uzrokovano po bilo kojem od temelja taksativno navedenih u citiranom članku.

 

Navodi u reviziji da je tužitelj diskriminiran jer javno izrazio svoje neslaganje s Odlukom tuženika 5. siječnja 2012. na način da je protiv iste podnio zahtjev za zaštitu prava, i po shvaćanju ovog suda su neutemeljeni, budući je takvo neslaganje tužitelja izraženo nakon donošenja predmetne odluke kojom mu je uskraćeno pravo, pa stoga ono nije moglo za posljedicu imati uskratu istog, pa je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da ne postoji diskriminatorno postupanje tuženika prema tužitelju.

 

Slijedom svega navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U reviziji tužitelj osporavajući zakonitost drugostupanjske presude upućujući na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, zapravo iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu pozivom na čl. 393. ZPP.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 27. veljače 2019.