Broj: Revr 229/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. K., OIB: …, iz R., zastupane po punomoćniku M. Z., odvjetniku u R., protiv tuženika C. o. d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćnicama T. Z. J. i A. J., odvjetnicama u Z. odvjetničkom uredu u R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1370/2016 od 30. studenoga 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2919/14-29 od 26. listopada 2016., u sjednici održanoj 27. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 3. studenoga 2014. nije dopuštena (točka 1. izreke), da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (točka 2. izreke), naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na poslove koje je obavljala prije donošenja navedene odluke (točka 3. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2016. do isplate (točka 4. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženik na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, podredno ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

 

Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

 

Revidentu valja odgovoriti da revizijski navodi koji se zapravo svode na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (članak 385. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu te zahtjev za vraćanje na rad.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. travnja 2011. radi obavljanja poslova radnog mjesta viši savjetnik za prodaju korporativnim klijentima u Odjelu za prodaju … Službe za prodaju …,

 

- da je tuženik odlukom od 3. studenoga 2014. otkazao tužiteljici ugovor o radu i ponudio joj izmijenjeni ugovor, koju ponudu tužiteljica nije prihvatila pa je podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio,

 

- da je navedenoj odluci o otkazu prethodila reorganizacija poslova kod tuženika te je novom reorganizacijom ukinuto radno mjesto na kojem je tužiteljica radila,

 

- da se u pobijanoj odluci o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora navodi kako je donesena iz gospodarskih i organizacijskih razloga, konkretno "prestanak potrebe za obavljanjem poslova na kojima je tužiteljica radila",

 

- da je tuženik proveo postupak utvrđivanja kolektivnog viška radnika i da je sastavljen popis radnih mjesta na kojima je iskazan višak, na kojem popisu se nalazi i tužiteljica,

 

- da se sindikalni povjerenik očitovao na način da je suglasan s namjeravanim odlukama uključujući i tužiteljicu,

 

- da Odjel tuženika u kojem je tužiteljica radila prije donošenja sporne odluke i dalje postoji i djeluje kod tuženika, u kojem odjelu je koncentriran najveći broj radnika tuženika, ali s tim da su u tom odjelu i radnici koji prije reorganizacije iz 2014. nisu radili u istom,

 

- da se poslovi koje je tužiteljica obavljala prije donošenja pobijane odluke na svom tadašnjem radnom mjestu, kod tuženika i nadalje obavljaju.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da kod tuženika stvarno nije došlo do prestanka potrebe za obavljanjem poslova na kojima je radila tužiteljica, stoga je, ocijenivši da nije ostvaren zakonski razlog za otkazivanja ugovora o radu utvrdio sporni otkaz nedopuštenim pa je, na temelju odredbe članka 124. stavak 1. (''Narodne novine'' broj 93/2014, u daljnjem tekstu: ZR) prihvaćen tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem se traži vraćanje na rad, na poslove koje je tužiteljica obavljala prije donošenja nezakonitog otkaza.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio takvu ocjenu izvedenih dokaza, ali je pritom istaknuo da je autonomno pravo poslodavca izvršiti reorganizaciju rada radi ekonomski uspješnijeg poslovanja pa tako i ukinuti određeno radno mjesto te poslove tog radnog mjesta rasporediti na druga radna mjesta i s tim u vezi ostaviti na radu radnike koji, primjerice, ostvaruju bolje rezultate rada. Međutim pri donošenju takve odluke poslodavac je dužan razmotriti i primijeniti kriterije iz članak 115. stavak 2. ZR-a, što tuženik u konkretnom slučaju nije učinio.

 

Neupitno je da poslodavac može samostalno određivati organizaciju svog poslovanja pa tako i ukinuti određeno radno mjesto, a poslove tog mjesta rasporediti na druga radna mjesta, no u konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da je radno mjesto na kojem je tužiteljica radila zapravo samo "formalno" ukinuto, pri čemu stvarno nije prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je do tada radila tužiteljica, s tim da su u tom odjelu sada i radnici koji prije reorganizacije iz 2014. nisu radili u istom. Osim toga, kad je utvrđeno da je tuženik propustio postupiti po odredbama članka 115. stavak 2. ZR-a jer prilikom otkazivanja nije vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, tada je tužbeni zahtjev bez daljnjega osnovano prihvaćen.

 

Ostali revizijski navodi zapravo predstavljaju osporavanje činjeničnih utvrđenja što u revizijskom dijelu postupka nije dopušteno, stoga ih revizijski sud nije uzeo u obzir (članak 385. ZPP).

 

Prema tome, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik, sukladno članku 135. stavak 3. ZR-a, nije dokazao da je u konkretnom slučaju imao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu.

 

U smislu izloženog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Zbog toga je, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a, o reviziji tuženika odlučeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 27. veljače 2019.