Broj: Revr 255/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnica T. B. T., odvjetnica u Z., protiv tuženika K. d.o.o. za ugostiteljstvo i trgovinu iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik Z. Z., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-326/2017-2 od 26. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-762/16-18 od 21. srpnja 2017., u sjednici održanoj 27. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. siječnja 2016. nedopuštena, kao i drugostupanjska odluka poslodavca od 11. ožujka 2016., te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu plaće u iznosu od 67.200,00 kn (stavak I/). Nadalje, sudski je raskinut ugovor o radu s danom 21. srpnja 2017. (stavak II/), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu štete s osnove raskida ugovora o radu u iznosu od 7.200,00 kn s pripadajućim kamatama (stavak III/), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu na ime neiskorištenog godišnjeg odmora za 2016. u svoti od 3.600,00 kn (stavak IV/ izreke), te je odlučeno o troškovima parničnog postupka (stavak V/ izreke). Na kraju je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva s osnove naknade štete zbog raskida ugovor o radu u iznosu od 14.400,00 kn s pripadajućim kamatama (stavak VI/ izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom revizijskom sudu ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, podredno, preinačiti pobijanu presudu u skladu s revizijskim navodima.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 96/08 - odluka Ustavnog suda RH, 123/08-ispr., 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Također, prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Zato, neobrazloženi navodi u reviziji koji se odnose na samo spomenutu, ali ne i obrazloženu bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nisu uzeti u obzir.

 

              Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je nezakonit otkaz ugovora o radu tužiteljici od 20. siječnja 2016. i u vezi s tim zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, zahtjev za naknadu štete s osnove sudskog raskida ugovora o radu, te naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2016.

 

              U revizijskom stadiju postupka sporno je, jesu li postojali uvjeti za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici od 20. siječnja 2016. pozivom na odredbu čl. 116. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR) koja propisuje izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

              Iz činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog kojeg nastavak radnog odnosa nije moguć, zbog toga što je neopravdano izostalo s posla od 15. siječnja 2016. do 20. siječnja 2016., odnosno da poslodavcu nije u roku od 3 dana dostavila obavijest o privremenoj nesposobnosti za rad iz čl. 37. st. 3. ZR.

 

Iz utvrđenja sudova nižeg stupnja proizlazi da se tužiteljica nalazila na dugotrajnom bolovanju bez prekida od 9. veljače 2015., do 14. siječnja 2016., međutim, da joj dana 14. siječnja 2016. bolovanje nije zaključeno, niti prekinuto, već je zbog promjene dijagnoze bolesti, njena liječnica sačinila dva zasebna izvješća, doznake, o privremenoj nesposobnosti za rad, i to jedno za razdoblje od 1. siječnja 2016. pa do 14. siječnja 2016., te drugo za razdoblje od 15. siječnja 2016. do 31. siječnja 2016. Također je utvrđeno da je tužiteljica posredstvom sestre, doznaku za prvi dio mjeseca siječnja, za razdoblje od 1. siječnja do 14. siječnja 2016. , kao i potvrdu o daljnjoj privremenoj nesposobnosti za rad, dostavila tuženiku u poslijepodnevnim satima  20. siječnja 2016., i to zbog odsustva tužiteljičine sestre, obzirom da tužiteljica nije bila u stanju sama odnijeti tuženiku doznaku zbog svog zdravstvenog stanja.

 

              Također je utvrđeno da tuženik odluku o otkazu nije donio 20. siječnja 2016. kako je to navedeno u samoj odluci već ju je donio dan ili dva nakon tog nadnevka, to jest nakon što je tužiteljičina sestra već bila dostavila tuženiku potvrdu o nesposobnosti za rad od 15. siječnja 2016.

 

              Sudovi nižeg stupnja na temelju navedenih činjenica pravilno su zaključili da se nisu ostvarili uvjeti za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljice pozivom na odredbu čl. 116. ZR.

 

              Odredbom čl. 37. st. 1. ZR propisano je da je radnik dužan, što je moguće prije, obavijestiti poslodavaca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju. Također, odredbom čl. 37. st. 3. ZR propisano je da ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti obvezu iz st. 1. ovog članka, dužan je to učiniti što je moguće prije, a najkasnije u roku od 3 dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao.

 

              Međutim, propust tužiteljice da u roku iz čl. 37. st. 1. obavijesti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa, ali, vodeći računa o svim okolnostima slučaja, prvenstveno bolesti tužiteljice, spriječenosti njene sestre, kao i činjenici što je poslodavac donio odluku o otkazu nakon što je bio upozoren na nesposobnost tužiteljice za rad, ne predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć.

 

              Također, obzirom na doznaku za bolovanje, očito je da je tužiteljica u navedenom razdoblju bila privremeno nesposobna za rad, te da nije neopravdano izostala s posla.

 

              Pri tome navodi u reviziji koji se odnose na medicinsko osporavanje osnovanosti bolovanja, postupanje liječnice tužiteljice, kao i nedokazani navodi da tužiteljica uz bolovanje studira, nisu bitni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, pa kao takvi nisu ni razmatrani.

 

              Jednako tako, nevažan je revizijski navod da je drugostupanjski sud povrijedio odredbu čl. 385.a ZPP, naime, u ovom predmetu radi se o tzv. redovnoj reviziji iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP zbog čega sud drugog stupnja nije mogao povrijediti odredbu iz čl. 385.a ZPP koja se odnosi na postupanje suda kod tzv. izvanredne revizije.

 

              Slijedom navedenog pozivom na odredbu čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 27. veljače 2019.