Broj: Revr 911/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. K. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku u Z., protiv tuženika A.-A. p. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i partneri iz Z., rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1730/15-2 od 16. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9158/14-19 od 28. svibnja 2015., u sjednici održanoj 27. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Trošak odgovora na reviziju tužitelju se ne dosuđuje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je nedopušten i bez pravnog učinka otkaz ugovora o radu od 29. srpnja 2014. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

U točki II. izreke naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na posao i to na radno mjesto Savjetnika za posebnu imovinu ili na druge tomu odgovarajuće poslove.

 

U točki III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da se utvrdi da je ništava odluka tuženika A.-A. p. d.o.o. iz Z., o otkazu ugovora o radu od 8. rujna 2014.

 

U točki IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana.

 

U točki V. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tužitelja za izdavanjem privremene mjere kojom je tražio da se tuženiku naloži da vrati tužitelja na posao i to na radno mjesto Savjetnika za posebnu imovinu ili na druge odgovarajuće poslove do okončanja radnog spora.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u pobijanom dijelu u točkama I., II., IV. i V. izreke.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude preinače te odbije tužbeni zahtjev i naknadi tuženiku parnični trošak uključujući i trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj se reviziji usprotivio smatrajući je neosnovanom pa je predložio da se ona odbije. Traži i troškove sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

 

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja zbog čega se ona u svemu može ispitati. Predmetom žalbenog postupka bilo je ispitivanje presude suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude prema kojima je traženo da se utvrdi nedopuštenim i bez pravnog učinka otkaz ugovora o radu od 29. srpnja 2014. i da se utvrdi da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto za koje je sklopio ugovor o radu 29. srpnja 2014. ili da ga vrati na druge odgovarajuće poslove. Predmetom žalbenog postupka nije bilo raspravljanje i ispitivanje odluke u točki III. izreke prema kojoj je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništava odluka tuženika A.-A. p. d.o.o. iz Z. o otkazu ugovora o radu od 8. rujna 2014., jer na odbijajući dio presude iz točke III. izreke nije tužitelj izjavio žalbu.

 

Prema tome, sud je bio ovlašten odlučivati u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja nedopuštenim otkaza i to ugovora o radu koji je između tužitelja i tuženika sklopljen 29. srpnja 2014. Budući da nije bilo dvojbe da je tužitelju dat jedan jedini otkaz povodom sklopljenog ugovora o radu od 29. srpnja 2014., to nema dvojbe niti o tome da se tužbenim zahtjevom tražilo utvrđenje nedopuštenim upravo tog otkaza ugovora o radu koji je tužitelju dat 8. rujna 2014.

 

Tužitelj je zatražio sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa sukladno čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR) u kojem je postupku postavio tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu pa je takav tužbeni zahtjev sukladan odredbama ZR-a koje govore o utvrđivanju nedopuštenosti otkaza kao npr. odredbi čl. 124., čl. 125. i dr. ZR-a.

 

Nadalje, nema proturječja u razlozima pobijane presude koji se odnose na razloge otkazivanja jer je utvrđeno da je tuženik tužitelju dao otkaz zbog skrivljenog ponašanja, tj. zbog kršenja obveza iz radnog odnosa kako to proizlazi iz točke 1. Otkaza ugovora o radu od 8. rujna 2014. (list 19 spisa). Utoliko je sud pravilno se bavio razlozima otkazivanja propisanima čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR-a. Tom je zakonskom odredbom propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju, između ostalog, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Je li kršenje obveza iz radnog odnosa dovelo i do gubitka povjerenja poslodavca prema radniku pitanje je o kojem ovisi jesu li bili ispunjeni uvjeti za redoviti otkaz ugovora o radu ili izvanredni otkaz ugovora o radu zbog čega ova pitanja ne ulaze u domenu procesnopravnih povreda već eventualno materijalnopravnih.

 

U donošenju pobijane presude nije pogrešno primijenjeno ni materijalno pravo kada je sud prihvatio tužbeni zahtjev i otkaz utvrdio nedopuštenim. Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu 29. srpnja 2014. s time da je prethodno tužitelj dostavio tuženom isprave prema ponudi za posao (list 11), tuženik pregledao tu dokumentaciju i obavio s njim razgovor nakon čega je zaključio da ispunjava uvjete za obavljanje poslova na radnom mjestu Savjetnika za posebnu imovinu kod tuženika.

 

Tuženik je 8. rujna 2014. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja i kršenja obveze iz radnog odnosa koje je tuženik vidio u okolnostima što tužitelj nije prilikom zaposlenja informirao tuženika da je bio član Odbora HRT-a (koje je članstvo već bilo prestalo u trenutku sklapanja ugovora o radu čak godinu dana prije), te što nije obavijestio tuženika o podignutoj optužnici protiv tužitelja (koja još nije bila stupila na pravnu snagu). Prema tome, razlozi za otkaz ne svode se na kršenje obveza iz radnog odnosa, pa već samim time nisu postojali opravdani razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju pozivom na čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR-a. Tuženik niti ne tvrdi da bi tužitelj tuženika krivo informirao o osobnim stanjima koja bi mogla biti odlučna kod tuženika za zaposlenje jer tuženik niti ne tvrdi da je u ponudi za zaposlenje naveo eventualne zapreke za zaposlenje o kojima bi kandidati, pa i tužitelj, trebali obavijestiti tuženika.

 

Pravilan je stoga zaključak nižestupanjskog suda da navedene okolnosti koje se imputiraju tužitelju u otkazu ugovora o radu ne predstavljaju opravdani razlog za otkaz u smislu čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR-a jer je uostalom članstvo tužitelja u Odboru HRT-a prestalo godinu dana prije zaključenja spornog ugovora o radu, a podignuta optužnica još nije bila stupila na pravnu snagu zbog čega je i tužitelj ishodio uvjerenje da se protiv njega ne vodi kazneni postupak (list 13).

 

Revizijskim navodima stoga odluka suda ničim nije dovedena u sumnju. Valjalo je zato reviziju tuženika kao neosnovanu odbiti i tako u svemu odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP-a.

 

Trošak sastava odgovora na reviziju tužitelju se ne dosuđuje jer je ocijenjeno u smislu čl. 155. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a da ovaj trošak nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije.

 

Zagreb, 27. veljače 2019.