Broj: Revr 2161/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. K., OIB: ..., iz J., zastupanog po punomoćniku S. K., dipl.prav. u N... R... O., protiv tuženika H. C. d.o.o., OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćniku K. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i p. d.o.o. iz Z., radi poništenja odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-214/2015-2 od 17. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-362/14-11 od 17. travnja 2015., u sjednici održanoj 27. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju u iznosu 575,00 kuna, odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi kao nedopuštena odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, kao i da se utvrdi da radni odnos nije prestao te da se vrati tužitelja na rad i naknadi mu prouzročen parnični trošak (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda. Ujedno je odlučeno da se tužitelju ne dosuđuje trošak žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ali i reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP zbog pitanja o kojem revizijski sud nije zauzeo shvaćanje, navodeći da postoji različita praksa Županijskog suda u Osijeku. Predložio je prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na reviziju u iznosu od 575,00 kuna.

 

Revizija nije osnovana.

 

Budući da je prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP u konkretnom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP (redovna revizija) to je i revizija podnesena prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP ocjenjivana kao revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika u postupku pred drugostupanjskim sudom, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razumljiva je, sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na zakonitost predmetne odluke o otkazu, a takvi razlozi nisu proturječni sadržaju isprava koje se nalaze u spisu.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključka drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica, osporavajući ocjenu provedenih dokaza i zaključke drugostupanjskog suda u odnosu na zakonitost odluke o otkazu dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Međutim, takvi prigovori po svojoj naravi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora revizijskog postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika broj ... od 21. kolovoza 2014. o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu te zahtjev za vraćanje na rad i to radno mjesto na kojem je tužitelj radio do donošenja Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu – pregledač vagona.

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika od 2006., a njegovih prednika od 1996., a da je na radnom mjestu pregledač vagona radio od 2001.,

 

- da je tuženik 21. kolovoza 2014. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog izmjene Pravilnika o organizaciji koji je u primjeni od 1. ožujka 2014., a kojim je smanjen broj izvršitelja sa 400 na 300 radnika,

 

- da se tuženik prije odluke o otkazu ugovora o radu savjetovao s Radničkim vijećem o namjeri otkazivanja, s time da se Radničko vijeće usprotivilo donošenju odluke o otkazu tužitelju Odlukom od 20. kolovoza 2014.,

 

- da je tuženik prije donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu donio Program zbrinjavanja viška radnika još u lipnju 2014., te da je proveo postupak savjetovanja s Glavnim radničkim vijećem i Sindikatom s., uz sudjelovanje Sindikata tuženika po načelu reprezentativnosti, kao i da je 1. srpnja 2014. dostavio Program HZZ-u, a ovaj odobrio Program 3. srpnja 2014.,

 

- da je tuženik prilikom otkazivanja tužitelju poštovao kriterije za otkazivanje glede trajanja radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja radnika, ali da je prilikom otkazivanja tuženik dao prednost radnicima koji imaju status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata,

 

- da tužitelj nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi ocjenjuju odluku tuženika zakonitom i dopuštenom jer je donesena sukladno odredbi čl. 115. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR), a u smislu s odredbom čl. 73. Kolektivnog ugovora („Službeni vjesnik“ broj 5/14 – dalje: KU).

 

Tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR u svezi s primjenom kriterija iz odredbe čl. 73. KU, odnosno smatra da se tuženik pri donošenju pobijane odluke, a pri određivanju viška radnika, nije mogao voditi statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao isključivim kriterijem.

 

Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

Odredbom st. 2. čl. 115. ZR propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Odredbom čl. 72. KU propisano je da se razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu mogu pojaviti, ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i dođe do ukidanja radnog mjesta odnosno smanjenja broja izvršitelja na rednom mjestu uslijed smanjenja količine posla na radnom mjestu, te se u tom slučaju primjenjuju kriteriji iz čl. 73. KU.

 

Odredbom čl. 73. KU propisani su kriteriji za utvrđivanje viška radnika i to:

1. ispunjavanje uvjeta za starosnu mirovinu,

 

2. ispunjavanje uvjeta za prijevremenu starosnu mirovinu,

 

3. zadovoljavanje radnih obveza i propisanih uvjeta iz sistematizacije,

 

4. trajanje radnog odnosa,

 

5. status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata,

 

6. socijalni status.

 

Naime, iz odredbe čl. 73. KU proizlazi da se viškom prvenstveno smatraju radnici koji ispunjavaju uvjete za starosnu mirovinu (toč. 1.), uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu (toč. 2.) te radnici koji nisu uredno obavljali poslove iz ugovora o radu, skloni su uživanju alkohola ili opojnih droga (toč. 3.).

 

Nakon što su radnici na koje se odnose kriteriji iz toč. 1.-3. KU utvrđeni viškom ili ako nema niti jednog takvog, tad se kod radnika koji su višak gleda trajanje radnog odnosa kod tuženika.

 

Između radnika koji i nakon toga budu u izboru za višak, izbor se vrši na način da prednost imaju radnici koji imaju status hrvatskih branitelja Domovinskog rata, neovisno o trajanju radnog odnosa. To proizlazi iz odredbe čl. 73. toč. 5. KU kojom je propisano da „višak je onaj radnik koji nakon ispunjavanja prethodnog uvjeta pod brojem 1.-3. nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.“

 

Dakle, svi oni radnici koji ispunjavaju uvjete iz čl. 73. toč. 1.-3. (oni koji ispunjavaju uvjete za starosnu mirovinu, uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu te radnici koji nisu uredno obavljali poslove iz ugovora o radu, skloni su uživanju alkohola ili opojnih droga) mogu biti utvrđeni viškom čak i ako imaju status hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.

 

Iz navedenog proizlazi da kriterij statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ne daje prednost jedino onim radnicima koji ispunjavaju uvjete iz čl. 73. toč. 1.-3. KU, ali da nakon toga svi radnici koji ispunjavaju taj status imaju prednost pred ostalim radnicima neovisno o trajanju radnog odnosa.

 

Kako je tuženik kao poslodavac vodio računa o propisanim kriterijima odredbe iz čl. 115. st. 2. ZR, pri čemu je osnovano u obzir uzimao način utvrđivanja viška radnika i dodatne kriterije predviđene odredbom čl. 73. KU, to su prema ocjeni ovog suda nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim zaključivši da je tuženik zakonito proveo postupak otkazivanja, odnosno da je kod utvrđivanja viška radnika imao mogućnost dati prednost radniku sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, kako je to propisano kriterijima prije spomenutog KU.

 

Slijedom navedenog, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Stoga je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. i odredbe čl. 155. st. 1. ZPP budući da trošak odgovora na reviziju nije bio potreban za vođenje predmetne parnice.

 

Zagreb, 27. veljače 2019.