Broj: Gž R-43/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Mire Čavajda predsjednice vijeća, te suca izvjestitelja i člana vijeća mr. sc. Krunoslava Barana i člana vijeća sutkinje Vesne Bjelousov, u pravnoj stvari tužiteljice J.V.L., OIB: …, C., …, koju zastupa punomoćnik C. R., odvjetnik u D., protiv tuženika T. d.d. Z., …, OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na posao, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 2. listopada 2018., broj Pr-152/16, u sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 2. listopada 2018., broj Pr-152/16.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

                                          "I. Utvrđuje se da je nedopuštena odluka o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika od 27. travnja 2016.

 

II. Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana vratiti tužiteljicu na posao sukladno ugovoru o radu od 31. prosinca 2014.

 

III. Nalaže se tuženiku roku od 8 (osam) dana naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 5.273,80 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 2. listopada 2018. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena."

 

              Pravovremeno podnesenom žalbom ovu presudu pobija tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i  25/13, dalje:ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da žalbeni sud preinači pobijanu presudu i odbije tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom ili podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio povodom žalbe tuženika ovaj sud nalazi da nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se pouzdano ispitati.

 

Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, valjano utvrdio činjenično stanje te donio pravilnu i zakonitu odluku.

 

              Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika od 27. travnja 2016. o redovitom otkazu Ugovora o radu tužiteljici sklopljenim s tuženikom 31. prosinca 2014. na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja prodavaonice C. u D. zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice, uz zahtjev tužiteljice da je sud vrati na posao prema sklopljenom Ugovoru o radu s tuženikom.

 

              U odnosu na pitanje dopuštenosti otkaza prvostupanjski sud je nakon ocjene izvedenih pisanih dokaza, svjedočkih iskaza i iskaza stranaka, zaključio da tuženik nije imao razloga pisano upozoriti tužiteljicu 18. studenog 2015. jer da je eventualni propust tužiteljice kao voditeljice prodavaonice u slanju elektroničkim putem rasporeda rada radnika prodavaonice mogao biti rješenje telefonskim putem kako se to inače rješavalo, te da tuženik nije dokazao da bi rad tužiteljice uzrokovao pad prometa tuženiku, a da ponašanje tužiteljice prigodom kontrole od strane referenta za unapređenje prodaje K. V. 31. ožujka 2016. kao "tajnog kupca" trebalo sankcionirati upozorenjem na obveze iz radnog odnosa, pa da je stoga smisao ovakvog postupanja tuženika otkazati tužiteljici koja mu više ne odgovara po životnoj dobi i pred mirovinom, pa zaključuje da je pobijana Odluka o redovitom otkazu nedopuštena i prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

              Žalitelj osporava ovakve zaključke prvostupanjskog suda jer da nedostavljanje rasporeda rada poslodavcu je ozbiljan propust, te da je tužiteljica više puta imala takve propuste, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka T. G. E. i A. G. Đ., da tuženica nije provodila "poslovnu filozofiju firme aktivne prodaje", što podrazumijeva obvezu prodavača da uljudno i s osmjehom pozdravlja kupce, ponudi kupcu pomoć i savjet pri odabiru robe, prezentira robu, tako da kupac poželi opet doći, a što sve povećava rezultate prodaje za 20 do 50 %, a o čemu su tužiteljica i ostali radnici educirani, a da se tužiteljica kod kontrole K. V. nije tako ponašala, kao i njoj podređene djelatnice u popodnevnoj smjeni, pa da je stoga po njegovoj ocjeni otkaz zakonit, o čemu se suglasilo i Radničko vijeće tuženika.

 

Razmatrajući utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na žalbene navode tuženika, žalbeni sud smatra da tuženik nije dokazao u smislu čl. 135. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, dalje ZR), da je imao opravdan razlog za redoviti otkaz ugovora o radu tužiteljici zbog njezinog skrivljenog ponašanja. Po mišljenju žalbenog suda, prvostupanjski sud je na osnovi pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo utvrdivši nedopuštenim otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici te naložio tuženiku vraćanje tužiteljice na posao.

 

Tuženik u žalbi tumači dijelove iskaza saslušanih svjedoka, izdvajajući ih iz njihovog cjelokupnog konteksta kako bi naglasio svoje viđenje meritornih pitanja ovog radnog spora.

 

              Iz rezultata postupka proizlazi da je tuženik nakon izvršene kontrole 31. ožujka 2016. zaključio da tužiteljica ne udovoljava zahtjevima radnog mjesta voditelja prodavaonice, sukladno njegovim očekivanjima, zbog izostanka očekivanog zalaganja, kako tužiteljice tako i njoj podređenih radnika u smjeru "aktivne prodaje".

 

              Da nije pouzdano utvrđeno ponašanje tužiteljice protivno poslovnoj filozofiji tuženika vidljivo je iz iskaza svjedoka kontrolora K. V. da je ista 31. ožujka 2016. kao tajni kupac provela kontrolu prodavaonice u kojoj radi tužiteljica kao voditeljica i tom prigodom je tužiteljicu zatekla unesenu u blagajničke poslove, tužiteljica je odgovorila na konkretna pitanja tog tajnog kupca u svezi robe, u trgovinu su ušli i drugi kupci (domaći i strani) s kojima je tužiteljica razgovarala "uz normalan nivo poslovanja", a jednog je kupca uputila u drugu "sestrinsku firmu" tuženika.

 

Iz navedenog ne može zaključiti da je tužiteljica u danim okolnostima postupala protivno uputi poslodavca, pa da se ostvario razlog za redoviti otkaz, jer je tužiteljica bila sama u trgovini površine 250 m2 udubljena u blagajničke poslove, da je u kratkom vremenu (10-15 minuta je trajala kontrola) u trgovinu ušlo još nekoliko kupca, pa stoga mlađi i okretniji prodavač ne bi se mogao stići ponašati striktno opisanim pravilima tuženika o "aktivnoj prodaji", svim kupcima istovremeno pokazivati robu, te ih izvijestiti o pogodnostima i slično.

 

              Dakle, samo jedna kontrola u opisanim okolnostima nije mogla biti dovoljan pokazatelj o ponašanju tužiteljice suprotno poslovnoj filozofiji tuženika o aktivnoj prodaji. S obzirom na konkretne okolnosti između ostalog nije moglo biti niti pouzdano utvrđeno je li tužiteljica tada pozdravila kontrolora, kako to tvrdi tužiteljica (što inače čini kako slijedi iz iskaza radnih kolegica tužiteljice) ili nije kako tvrdi kontrolor, odnosno moguće da je to kontrolor i prečuo zbog velike kvadrature prostora.

 

              Iz iskaza saslušanih svjedoka nadređenih tužiteljici I. K. i I. B. Ć., kao i upravitelja robne kuće Lj. B., pa djelomično i iz iskaza ostalih svjedoka se nije moglo zaključiti da je inače bilo pritužbi na rad tužiteljice, već suprotno da je prosljeđivala upute poslodavca i postupala po istima, kako kod prethodnog poslodavca, tako i kod tuženika u istom poslovnom prostoru.

 

              Iz provedenih dokaza nije vidljivo da je tužiteljica kršila radnu disciplinu, te nije imala propusta u radu takvog značaja (kašnjenje s dostavom elektronskim putem rasporeda rada radnika i izostanak očekivanog ponašanja prigodom kontrole) koji bi bili protivni naravi i vrsti posla trgovca robom i nalozima poslodavca, već se zalaganje tužiteljice ispod očekivanja tuženika i kada se zanemare evidentne otežane okolnosti kod samo jedne kontrole "tajnog kupca", (odnosno ako tužiteljica zbog dobi ili drugih razloga ne udovoljava zahtjevima radnog mjesta voditelja što podrazumijeva otkaz zbog osobno uvjetovanih razloga između ostalog i pravo na otpremninu), moglo riješiti (popraviti) nuđenjem tužiteljici, (sukladno autonomnom pravu poslodavca na organiziranju proces rada) ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (čl. 123. ZV). Stoga tuženik nije imao opravdan razlog za redoviti otkaz Ugovora o radu tužiteljici zbog skrivljenog ponašanja, propisan čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR-a.

 

Tuženik je ponudio novi ugovor o radu tužiteljici, a ona ga nije prihvatila i kod toga se ostalo, pa ta činjenica ne može opravdati daljnje postupanje tuženika otkazivanja Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja.

 

              Stoga žalbeni sud sukladno ovlaštenju iz čl. 375. toč. 5. ZPP-a prihvaća činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda, koji je pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno postupio kada je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan i za to dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud i radi nepotrebnog ponavljanja se žalitelja upućuje na navode obrazloženja prvostupanjskog suda.

 

              Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Osijek, 28. veljače 2019.