Broj: Pr-243/16-55

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu, OIB:…, po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz O., OIB:…, zastupanog po punomoćniku N. N., odvjetniku iz N. G., protiv tuženika G.-V. d.o.o., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima J. K., H. K., M. S., M. Č., odvjetnicima iz OD K. i partneri j.t.d. iz Z., radi naknade štete, nadnevka 15. siječnja 2019., nakon održane glavne javne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tuženika odvjetnika M. Č. iz OD K. i partneri j.t.d., nadnevka 1. ožujka 2019. godine, 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Nalaže se tuženiku G.-V. d.o.o., Z., OIB:…, da tužitelju P. M. iz O., OIB: …, na ime naknade štete plati iznos od 15.855,00 kn (petnaest tisuća osam stotina pedeset i pet kuna) sa  zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, koja na neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 13.195,00 kn (trinaest tisuća sto devedeset i pet kuna) teče od dana 31. kolovoza 2016., pa do isplate, a na imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu i troškove liječenja u iznosu od 2.660,00 kn (dvije tisuće šest stotina i šezdeset kuna)  teče od dana presuđenja, tj. 1. ožujka 2019., pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku G.-V. d.o.o., Z., OIB:…, da tužitelju P. M. iz O., OIB:…, na ime izgubljene zarade isplati ukupan iznos od 24.635,79 kn (dvadeset četiri tisuće šest stotina trideset pet kuna i sedamdeset devet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- za mjesec srpanj 2015. iznos od 1.942,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, koja teče od dana 26. kolovoza 2015., pa do isplate,

- za mjesec kolovoz 2015. iznos od 7.564,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, koja teče od dana 26. rujna 2015., pa do isplate,

- za mjesec rujan 2015. iznos od 7.564,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, koja teče od dana 26. listopada 2015., pa do isplate,

- za mjesec listopad 2015. iznos od 7.564,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, koja teče od dana 26. studenog 2015., pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku G.-V. d.o.o., Z., OIB:…, da tužitelju P. M. iz  O., OIB: …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.131,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, koja teče od dana presuđenja, tj. 1. ožujka 2019., pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

              Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, te zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, tužitelj se odbija.

 

              IV. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku. 

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je utužio tuženika radi naknade štete navodeći u tužbi da je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu tesara, a dana 25. lipnja 2015., obavljajući poslove kod tuženika kao poslodavca u inozemstvu na radilištu tuženika u R Njemačkoj, prilikom vršenja rada na koje je upućen od strane poslodavca, konkretno montaže oplate zida, pretrpio je ozljedu na radu, uslijed čega je zadobio višestruke tjelesne ozljede, kontuziju desnog koljena i dr. te druge povrede opisane u liječničkoj dokumentaciji. Smatra da je do štetnog događaja došlo isključivo uslijed očitih manjkavosti i poremećaja u tehnološkom procesu rada koji je propustio osigurati mu sigurno obavljanje posla. 

Tužitelj je naveo da se uslijed zadobivenih povreda kontinuirano liječio počevši od dana štetnog događaja, da je u tijeku liječenja bio podvrgnut nizu liječničkih zahvata, operativnom zahvatu, postoperativnom liječenju i različitim terapijama, a uslijed čega je trpio bolove zbog kojih na ime pravične novčane naknade potražuje iznos od 15.300,00 kn, zatim je pretrpio strah zbog kojega potražuje od tuženika pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 13.700,00 kn, zbog zadobivenih ozljeda trajno mu je smanjena životna i radna aktivnost, nalazio se na bolovanju, slijedom čega od tuženika potražuje iznos od 10.000,00 kn, nadalje, na ime tuđe njege i pomoći koja mu je bila potrebna duži vremenski period, potražuje iznos od 4.000,00 kn, na ime naruženosti 3.500,00 kn, te na ime materijalnih troškova liječenja 2.000,00 kn, što ukupno iznosi 48.500,00 kn.

Osim navedenoga, naveo je da od tuženika potražuje i naknadu za izgubljenu zaradu, imajući u vidu da je prije ozljede ostvarivao prosječna mjesečna primanja u iznosu od oko 13.706,25 kn u kunskoj protuvrijednosti, a za vrijeme bolovanja od 25. lipnja 2015., pa nadalje, gotovo 5 mjeseci, primao je naknadu u iznosu od oko 2.900,00 kn mjesečno. S obzirom na navedeno, tužitelj smatra da mu pripada pravo na naknadu štete s osnova izgubljene zarade i to za period od 25. lipnja 2015. do 1. studenog 2015., u iznosu razlike između mjesečnih ukupnih prihoda koje je ostvarivao prije povređivanja i mjesečnih iznosa naknade koje je primao za vrijeme bolovanja, što najmanje u kunskoj protuvrijednosti iznosi 10.806,25 kn mjesečno, pa slijedom toga na ime izgubljene zarade potražuje ukupan iznos od 43.225,00 kn (za srpanj, kolovoz, rujan i listopad 2015., iznose od po 10.806,25 kn) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate.

Tužitelj je naveo i da se tuženiku obratio sa odštetnim zahtjevom za mirno rješenje spora, ali do mirnog rješenja spora nije došlo.              

 

              Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da mu na ime naknade štete isplati iznos od 48.500,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom  od dana 31. kolovoza 2016., do isplate, a na ime izgubljene zarade ukupan iznos od 43.225,00 kn, odnosno mjesečne iznose od 10.806,25 kn, počevši od srpnja 2015. zaključno sa listopadom 2015., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog utuženog mjesečno iznosa, do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

             

U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev, u pogledu osnovanosti, te u pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva.

Učinio je nespornim da je tužitelj kod njega bio zaposlen temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 12. ožujka 2015., kao i da je tužitelj upućen na privremeni rad u inozemstvo gdje je obavljao poslove tesara na gradilištu u SR Njemačkoj, te je također učinio nespornim da je tužitelj bio podvrgnut operativnim zahvatima slijedom čega je bio na bolovanju od 1. studenog 2015. godine.

Međutim, tuženik je osporio navode tužbe da je do predmetne ozljede došlo na način naveden u tužbi, tj. uslijed očitih manjkavosti i poremećaja u tehnološkom procesu rada kod tuženika i propusta istoga da osigura tužitelju kao radniku sigurno obavljanje posla. Tuženik je istakao da nije bilo nikakvih manjkavosti niti poremećaja koji bi bili u uzročnoj vezi s ozljedom tužitelja. Nadalje je tuženik osporio da je do ozljede tužitelja uopće došlo na radnom mjestu ističući kako tužitelj konkretnog dana nije radio poslove montaže oplate zida, već je bio raspoređen na poslove montaže oplate stupa, pri čemu cijeli dan nije imao kontakata sa poslovima montaže oplate zida. Osim toga, tuženik je istakao kako nitko od radnika koji su toga dana radili u neposrednoj blizini tužitelja, pa tako niti poslovođa koji je nadgledao proces rada, nisu imali saznanja o nikakvoj navodnoj povredi tužitelja. Navodnom štetnom događaju nitko nije svjedočio, niti se tužitelj ikome požalio da je pretrpio kakav udarac, kako tijekom radnog vremena, pa tako niti naknadno na putu sa gradilišta do smještaja radnika.

Slijedom navedenog, tuženik osporava da se tužitelj ozlijedio tijekom rada i na opisani način, obzirom, kako je već iznio, tužitelj toga dana nije obavljao poslove montaže oplate zida, a neuvjerljivo je i da nitko od radnika na gradilištu nije vidio štetni događaj ili da se tužitelj nikome od kolega nije požalio na udarac.

Vezano za navedeno, tuženik je istakao kako u konkretnom slučaju nema njegove odgovornosti, jer do štetnog događaja nije došlo na radnom mjestu, niti se dogodila ozljeda na radu. Podredno je tuženik istakao da čak i da je došlo do štetnog događaja, da se isti dogodio isključivo zbog krajnje nepažnje tužitelja, obzirom da je tužitelj svakodnevno u okviru svojih radnih aktivnosti obavljao i poslove montaže oplate zida koju radnu operaciju je kao tesar obavljao dugi niz godina i za koju je na odgovarajući način osposobljen. Istakao je i da kao poslodavac nije poduzeo nikakvu radnju ili propust koji bi bio u uzročno posljedičnoj vezi s navodnim štetnim događajem, zatim da je osposobio tužitelja za rad na siguran način, te ukoliko se uzme da je do ozljede došlo na način kako to navodi tužitelj, u tom slučaju tužitelj prilikom kretanja po gradilištu nije primijenio uobičajeni stupanj pozornosti u skladu sa pravilima struke i zaštite na radu slijedom čega je istakao prigovor isključive odgovornosti tužitelja za nastalu štetu. Opreza radi, tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je i da je tužitelj nakon proteka privremene nesposobnosti za rad obavio zdravstveni pregled, te mu je dana 22. veljače 2016. izdano liječničko uvjerenje kojim je utvrđeno da je zdravstveno sposoban obavljati poslove tesara, a koje je obavljao i prije ozljede. Osporio je navode tužitelja o izmakloj koristi, obzirom da je tužitelju tijekom privremene nesposobnosti za rad isplaćivao naknadu plaće u iznosu od 100% osnovice za naknadu plaće.               

 

Obzirom na sve navedeno, tuženik je predložio da se u cijelosti odbije tužba i tužbeni zahtjev tužitelja, uz obvezu tužitelja da mu naknadi parnični trošak.

 

              U podnesku od 2. listopada 2017., zaprimljenom dana 9. listopada 2017., tužitelj je osporio navode iz odgovora na tužbu koji su u suprotnosti sa navodima tužbe, između ostaloga navodeći kako iz priložene dokumentacije jasno proizlazi da je doživio ozljedu na radu i to dana 25. lipnja 2015., za vrijeme redovitog rada na radnom mjestu, a koja ozljeda je priznata i utvrđena ozljedom na radu. Osporio je i da je do predmetne ozljede došlo zbog njegove navodne krajnje nepažnje, navodeći da svoj posao zna raditi i da ga radi sa dužnom pažnjom, te da tuženik potpuno netočno i neargumentirano, bez dokaza navodi da bi on-tužitelj bio isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja. Nadalje, tužitelj je istakao da tuženik nije dostavio bilo kakvo uvjerenje o njegovoj osposobljenosti za rad na siguran način kod tuženika kao poslodavca. Zatim je istakao da tuženik odgovara po načelu objektivne odgovornosti, te da je u konkretnom slučaju evidentna odgovornost tuženika kao poslodavca za nastalu mu štetu.    

 

              Nakon provedenog medicinskog vještačenja, te financijskog vještačenja i vještačenja po vještaku zaštite na radu, tužitelj je u podnesku od 2. srpnja 2018., zaprimljenom dana 20. rujna 2018., uobzirujući nalaz i mišljenje medicinskog vještaka kojega je u cijelosti prihvatio i na koji nije imao primjedbi, precizirao tužbeni zahtjev navodeći da na ime pravične novčane naknade potražuje od tuženika kako slijedi: za fizičke boli iznos od 8.500,00 kn, za strah iznos od 6.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životnih i radnih aktivnosti 7.500,00 kn, za duševne boli zbog naruženosti 3.500,00 kn, za tuđu pomoć i njegu 2.500,00 kn, te za troškove liječenja iznos od 2.000,00 kn, odnosno ukupan iznos od 30.000,00 kn, te je predložio da se tuženiku naloži da mu na ime naknade štete isplati iznos od 30.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2016., dok je u preostalom dijelu, tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen. 

 

              U podnesku od 9. siječnja 2019., zaprimljenom dana 14. siječnja 2019., tužitelj je naveo da u cijelosti prihvaća vještačenje financijskog vještaka, te je sukladno istome, precizirao tužbeni zahtjev i u odnosu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade na način što je predložio da se tuženiku naloži da mu na ime izgubljene zarade isplati ukupan iznos od 44.952,84 kn i to za mjesec lipanj 2015. iznos od 438,83 kn, za mjesec srpanj 2015. iznos od 2.775,26 kn, za kolovoz 2015. iznos od 14.003,55 kn, te za rujan i listopad 2015. iznose od po 13.867,60 kn, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.-og dana narednog mjeseca, do isplate.

Osim toga, tužitelj se u tome podnesku očitovao i na nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu, ponovno ističući da se iz uvjerenja o osposobljenosti za rad na siguran način od 2007., nikako ne može utvrditi da je upravo tuženik proveo njegovo osposobljavanje za rad na siguran način, zatim da je prema podacima iz spisa razvidno kako se predmetno gradilište nije moglo smatrati sigurnim jer je kao radnik, doslovno, na svakom koraku morao izbjegavati opasnosti na koje nije mogao utjecati, slijedom čega ne proizlazi osnova za zaključak vještaka da je do njegovog ozljeđivanja, došlo zbog njegove navodne nedovoljne pažnje. Smatra da ne može biti propust radnika u kretanju između montiranih oplatnih zidova u kojima se nalaze ankeri ako narav i dinamika obavljanja posla i radni zadatak zahtijeva prolazak radnika upravo tim dijelom radilišta.         

 

              Na ročištu održanom dana 15. siječnja 2019., tuženik je ostao kod svih navoda iz odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, te se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

 

              Preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom dana 14. siječnja 2019., preinačio tužbeni zahtjev samo u odnosu na naknadu štete na ime izgubljene zarade, koju preinaku na temelju odredbe čl. 190. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje ZPP), sud nije dopustio, jer se tužba može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka, a nakon toga, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, koji pristanak, tuženik u konkretnom slučaju nije dao. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku održanom dana 15. lipnja 2018. (Su IV-148/2018), zauzeo pravno shvaćanje da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, ne može tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. ZPP-a.    

 

              U postupku su provedeni dokazi uvidom u prijavu o ozljedi na radu tužitelja, medicinsku dokumentaciju i osobni zdravstveni karton tužitelja, zahtjev za naknadu štete od 29. kolovoza 2016. sa preslikom potvrde o primitku i preslikom povratnice, izvadak iz sudskog registra za tuženika, ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između stranaka dana 12. ožujka 2015., liječničko uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti tužitelja, dopis HZZO-a od 4. rujna 2017., obračune plaća tužitelja i podatke o naknadama isplaćenim tužitelju za vrijeme bolovanja, shemu oplate zida i stupa, uvjerenje o osposobljenosti tužitelja za obavljanje poslova tesara od 6. srpnja 2007., rukom pisanu izjavu tužitelja od 31. srpnja 2015., dopis HZZO-a od 17. listopada 2017., nalaz mišljenje i očitovanje stalnog sudskog vještaka medicinske struke H. M. dr.med., nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr.sc. F. T. dipl.oec., nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka stručnjaka zaštite na radu dipl.ing. M. M., saslušani su svjedoci F. C., J. D. i D. Š., te tužitelj P. M. i z.z. tuženika I. G.     

             

Nakon tako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan i da je tužitelj kao oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. 

 

U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 12. ožujka 2015., s početkom rada 16. ožujka 2015., na radnom mjestu tesara, kao i da je od strane tuženika bio upućen na privremeni rad u inozemstvo gdje je obavljao poslove tesara na gradilištu u SR Njemačkoj, što proizlazi iz priloženog ugovora o radu (str. spisa 38), dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured O., Područna služba S. B. (str. spisa 44), iskaza saslušanih svjedoka i stranaka, te je učinjeno nespornim i u odgovoru na tužbu.

 

Tuženik je uz podnesak od 12. rujna 2017., u spis dostavio uvjerenje o osposobljenosti tužitelja za obavljanje poslova tesara koje je izdano dana 6. srpnja 2007. (str. spisa 67), dakle nesporno prije nego je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika.

 

Kao nesporno je utvrđeno i da je tužitelj bio podvrgnut operativnim zahvatima slijedom čega je bio na bolovanju od 25. lipnja 2015. do 31. listopada 2015. i to zbog nesposobnosti za rad uzrokovane priznatom ozljedom na radu, što proizlazi iz podataka Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Z. (str. spisa 93-94).  

 

Sporno je da li je do ozljeđivanja tužitelja došlo na radnom mjestu, a ukoliko je, da li je tužitelj isključivo odgovoran za nastalu štetu zbog krajnje nepažnje, dakle osnovanost, kao i  visina tužbenog zahtjeva. 

 

Uvidom u spomenuti dopis Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Z. od 17. listopada 2017. (str. spisa 93), razvidno je da je tužitelj u gore navedenom razdoblju, bio privremeno nesposoban za rad zbog priznate ozljede na radu.

 

Nadalje, uvidom u prijavu o ozljedi na radu (str. spisa 6-7) koju prijavu je nesporno osobno popunio i osobno potpisao zakonski zastupnik tuženika I. G. kako je i iskazao  prilikom saslušanja kod ovoga suda, utvrđeno je da je ozljeda koju je tužitelj doživio dana 25. lipnja 2015., na privremenom radilištu u R Njemačkoj, gdje je upućen na rad od strane tuženika kao poslodavca, priznata ozljedom na radu dana 3. rujna 2015., pod evidencijskim brojem OR….

 

Opisanim navodima iz prijave o ozljedi na radu, poklonjena je vjera jer se radi o javnoj ispravi, koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, kako je propisano odredbom čl. 230. st. 1. ZPP-a. Isprave se ubrajaju u tzv. stvarna dokazna sredstva. Javna isprava je ona isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obnašanju javne službe koja joj je propisom povjerena. Ako je javna isprava autentična, onda u građanskom sudskom postupku u kojem se koristi kao dokazno sredstvo, dokazuje istinitost onoga što potvrđuje ili određuje, s time da je u postupku u kojem se koristi kao dokazno sredstvo, dopušteno dokazivati da ono što ona potvrđuje nije istinito (dokaz o protivnome).

 

U konkretnom slučaju, navedenom javnom ispravom, uvažavajući i druge dokaze provedene u ovome postupku, dokazano je da je tužitelj dana 25. lipnja 2015., doživio ozljedu na radu kod tuženika.

 

Uobzirujući nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu, te uvjerenje o osposobljenosti tužitelja za obavljanje poslova tesara od 6. srpnja 2007., iz kojih je utvrđeno da tuženik tužitelja, prije nego je tužitelj zasnovao radni odnos kod njega, nije osposobio za rad na siguran način po svojoj procjeni rizika, koji u konkretnom slučaju predstavljaju tzv. "dokaz o protivnome", tužitelj je dokazao da je netočan navod pod točkom 38. prijave o ozljedi na radu, gdje je kao uzrok ozljede navedena nepažnja radnika pri izvođenju radne operacije, pri čemu sud podrazumijeva da je dokazao nepostojanje krajnje nepažnje. U konačnici da je do ozljede došlo njegovom krajnjom nepažnjom, zasigurno ista ne bi bila priznat ozljedom na radu.

 

                 Slijedom navedenoga, neosnovan je prigovor tuženika da do ozljeđivanja tužitelja dana 25. lipnja 2015., nije došlo na radnom mjestu.  

 

Svjedok F. C. je iskazao da je bio neposredni rukovoditelj tužitelju na gradilištu u Njemačkoj, ali prema njegovom mišljenju tužitelj nije doživio ozljedu na radu na tome gradilištu u mjesecu lipnju 2015. godine. Misli da je dana 25. lipnja 2015., tužitelju dao radni zadatak da priprema oplate za stupove. Toga dana tužitelj mu se nije javio i nije mu rekao da se ozlijedio, a niti putem do stana nije se požalio da se ozlijedio. Slijedeće jutro između 6,30 do 7,00 sati, tužitelj ga je nazvao i rekao mu da ima bolove u koljenu i da ne može doći raditi, te ga je jedan radnik odvezao liječniku, a naknadno je saznao da je tužitelj bio i na bolničkom liječenju. Osim toga, svjedok je iskazao da je kritičnog dana nadgledao rad svih radnika, stalno je hodao po gradilištu, ali nije vidio ozljeđivanje tužitelja. Na istome gradilištu na kojem se tužitelj ozlijedio, tužitelj je počeo raditi u mjesecu ožujku 2015. godine. U periodu od ožujka 2015. do lipnja 2015., u pravilu je samo kolektivno opominjao radnike da se moraju pridržavati mjera zaštite na radu, te nije primijetio da se tužitelj ne bi pridržavao mjera zaštite na radu.  

Na posebno pitanje je iskazao da se na gradilištu inače nalaze daske, alat za rad i sl., te da se uvijek može dogoditi da se za nešto zapne, svojom nepažnjom.

Inače je tužitelj često radio na montaži oplate stupa i zida koji posao spada u opis radnog mjesta tesara, a što se tiče mjera zaštite na radu radi sprečavanja da se radnik okrzne o anker, iskazao je da takve mjere ne postoje i da zaštite za koljeno ne postoje.

 

              Svjedok J. D. je iskazao da je zajedno sa tužiteljem radio na rasnom mjestu tesara na gradilištu u Njemačkoj gdje su došli otprilike dva mjeseca prije lipnja 2015. godine. Tužitelj je na tome gradilištu obavljao svoje redovne poslove tesara. Dana 25. lipnja 2015., tužitelju i svim ostalim radnicima, radni zadatak je dao poslovođa F. C., a tužitelj je dobio radni zadatak montaže oplate stupa. Svjedok je iskazao da se nalazio u istoj prostoriji na udaljenosti od tužitelja najviše 3,5 metara, ali nije vidio da se tužitelj ozlijedio, tužitelju mu se nije niti požalio da se ozlijedio, a nije isto prijavio niti poslovođi. Svjedok je inače razvozio radnike do njihovog smještaja, pa je odvezao  i tužitelja do njegovog smještaja, te se tužitelj prilikom vožnje nije žalio na ozljedu. Tu večer su bili skupa u dnevnom boravku, a tužitelj se niti tada nije žalio. Radnici M. K. i K. G., tužiteljevi cimeri, rekli su mu da je tu noć tužitelj dobio temperaturu, žalio se da ne može spavati i da ima problema sa koljenom. Svjedoku je poznato da je tužitelj bio na bolničkom liječenju, a išao mu je i u posjetu, te je vidio da tužitelj ima ranu na koljenu iz koje curi gnoj. Nikada nije čuo da bi poslovođa na gradilištu konkretno opomenuo tužitelja, a koji je inače bio jako dobar majstor i dobar tesar. Pojasnio je da je anker vijak kojim se učvršćuje oplata, te da viri 5-10 cm, sa jedne i druge strane oplate, debljine je 16 mm, oštar je i izrađen od čelika. Ankeri se i na oplati zida i na oplati stupa nalaze na visini 53 cm odozdo, te 53 cm odozgo, a pri tome je svjedok govorio o oplati visine 2,70 m, s kakvim su oplatama radili kritičnog dana.

Na posebno pitanje je iskazao da je tužitelj kritičnog dana radio na montaži oplate stupa i da se mogao i morao kretati samo oko toga stupa i nigdje više, kao i da je montaža oplate zida i stupa uobičajena radna operacija za tesara. Anker je tvornički izrađen i poslodavac ne može ništa učiniti da anker ne viri iz stupa ili zida.

 

              Svjedok D. Š. je iskazao da je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu tesara i da je zajedno sa tužiteljem 2015., radio na gradilištu u Njemačkoj. Čuo je da je tužitelj doživio ozljedu na radu, ali njegovo ozljeđivanje nije vidio. Toga dana kada su išli sa posla i dok su se vozili kombijem do kuće u kojoj su bili smješteni, tužitelj mu je rekao da ga boli koljeno. Sutradan tužitelj nije došao na posao, a od radnih kolega je čuo da je tužitelju nateklo koljeno. Inače, raspored posla je uvijek određivao poslovođa F. C., te radnici nisu mogli raditi samovoljno već samo ono što im je naredio poslovođa. Što se tiče razlike između montaže oplate zida i oplate stupa, iskazao je da se radi o istoj vrsti posla. Iskazao je i da je anker šaraf koji prolazi kroz oplatu kako bi se povezale dvije strane oplate, koji viri iz oplate, a u prvoj zoni nalazi se na 58 cm od poda, izrađen je od željeza, te je debljine oko 2 cm.

Ovaj svjedok je iskazao i da obzirom da se anker nalazi na visini oko 50 cm od poda, da su svi radnici znali ponekad nogom za njega zapeti.

 

              Tužitelj P. M. je iskazao da je dana 25. lipnja 2015., za vrijeme redovnog radnog vremena, radeći na radnom mjestu tesara, te obavljajući poslove montaže oplate zida koji radni zadatak mu je dao poslovođa F. C., doživio ozljedu na radu. Bilo je ljeto, velike vrućine, te je čekao red da zakači šalung za kran. Dok je čekao red, prolazio je između drugih montiranih zidova, te je desnim koljenom zapeo za anker oplate, a to je vijak koji služi za stezanje oplate, te viri sa obje strane oplate, zavisno od širine zida i dužine ankera. Kada je koljenom zapeo za anker, stao je, protrljao koljeno, jako se znojio zbog vrućine, nakon čega je otišao do krana zakačiti oplatu, pri čemu ga je koljeno boljelo. Na sebi je imao duge radne hlače, koje je podigao da vidi zašto ga koljeno boli, ali nije vidio nikakvu ozljedu pa je nastavio raditi i posao je odradio do kraja, te poslovođi nije rekao da je zapeo koljenom od anker. Nakon završetka radnog vremena, kombijem su on i ostali radnici prevezeni do stana, a kada je izlazio iz kombija, čim je koljeno savinuo, počelo ga je boljeti. Po noći je dobio temperaturu, koljeno mu je nateklo, nije mogao spavati, pa je sutradan nazvao organizatora na gradilištu M. F. kojemu je rekao da se udario u koljeno, da mu je koljeno nateklo i da ne može stati na nogu, pa ga je M. odvezao doktoru. Zadržan je na bolničkom liječenju oko mjesec dana, a operaciju je čekao tjedan dana. Nakon operacije vratio se u Hrvatsku gdje je išao na liječničke kontrole i fizikalne terapije. Pomagala mu je supruga koja ga je vozila u L. gdje je obavio 15 terapija, a vozila ga je njihovim osobnim vozilom. Inače tužitelj živi u C., a do L. ima oko 17-18 km. Iskazao je i da je išao u bolnicu u N. G. ortopedu i fizijatru, na koje preglede ga je također vozila supruga, a na bolovanju je bio nekoliko mjeseci. Iskazao je i da je kritičnog dana radio na montaži oplate zida, te da je razlika između montaže oplate zida u odnosu na montažu oplate stupa, samo u tome što se kod montaže oplate stupa, postavlja uža oplata. Tužitelj je iskazao da je prije ozljeđivanja prolazio između montiranih zidova više puta, kao i da anker za koji je zapeo koljenom nije vidio, te da je uvijek pazio na sebe, a pazio je i taj puta, ali je jednostavno došlo do ozljede. Radio je na uobičajeni način kao i ranijih dana, te ga nitko od nadređenih nije upozorio da svoj posao dobro ne obavlja.

Na posebno pitanje je iskazao da je za anker zakačio sredinom desnog koljena, te da se s njegove lijeve strane nalazio sanduk sa materijalom, te da tom lijevom stranom nije mogao proći, odnosno, mogao je proći samo "na tijesno". Ranije toga dana prolazio je kraj te oplate, koja je postavljena prije kritičnog dana. Iskazao je i da ankeri uvijek vire iz oplate, kao i da je sve na mjestu gdje je radio bilo uobičajeno, odnosno gdje ima puno ekipa ima i puno materijala.            

 

              Zakonski zastupnik tuženika I. G. je iskazao da je on osobno popunio i potpisao prijavu o ozljedi na radu za tužitelja, a podatke za prijavu je dobio od M. F., administratora u Njemačkoj koji se brine za smještaj radnika u inozemstvu, njihovu sigurnost, pribavu radnih dozvola i sl. Zakonski zastupnik tuženika je iskazao da nikada nije bio na gradilištu na kojem se tužitelj ozlijedio, slijedom čega nije vidio niti kako izgleda. Iskazao je i da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način za radno mjesto tesara, kao i da je nakon štetnog događaja bio na bolovanju četiri do pet mjeseci i primao naknadu plaće u visini od 100% iznosa plaće koju je primao da je radio u Hrvatskoj. Što se tiče ozljede kada radnik zapne za anker, iskazao je da je takve ozljede nemoguće spriječiti jer se događaju krajnjom nepažnjom radnika.  

 

              Ovaj sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka F. C. i J. D. u dijelu njihovih iskaza iz kojih bi se dalo zaključiti da tužitelj dana 25. lipnja 2015., nije doživio ozljedu na radu na privremenom gradilištu u Njemačkoj, te u dijelu iskaza iz kojih proizlazi da do ozljede na radu može doći samo nepažnjom radnika, to iz razloga što drugačije proizlazi iz prijave o ozljedi na radu tužitelja koju je sačinio zakonski zastupnik tuženika, odredbe Zakona o zaštiti na radu koja govori o objektivnoj odgovornosti poslodavca, nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu, te napose i iz iskaza tužitelja. Iskazu svjedoka D. Š., sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iskazivao logično i uvjerljivo, te samo ono što mu je osobno poznato. Iz iskaza ovoga svjedoka utvrđeno je da se tužitelj kritičnog dana, putem do kuće gdje su bili smješteni radnici tuženika, već požalio da ga boli koljeno, što, zajedno sa nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka, ukazuje na to da je tužitelj upravo na privremenom gradilištu za vrijeme redovnog radnog vremena i obavljanja posla tesara, dana 25. lipnja 2015., doživio ozljedu na radu. Za primijetiti je da je iz iskaza ovoga svjedoka utvrđeno da su svi radnici ponekad znali zapeti za anker (vijak kojim se učvršćuje oplata), a koji se nalazi upravo u visini koljena, a da je tome tako potvrđuje i dio iskaza neposrednog rukovoditelja tužitelja F. C. iz kojeg proizlazi da poslodavac ne može poduzeti mjere radi sprečavanja eventualnog okrznuća radnika za anker, jer zaštite za koljena ne postoje, kao i iz iskaza svjedoka J. D., iz kojeg je utvrđeno da poslodavac ne može ništa učiniti da anker ne viri iz stupa ili zida. Opisanom iskazu tužitelja poklonjena je vjera u cijelosti jer je iskazivao logično, životno i uvjerljivo, kao i iz razloga što je njegov iskaz suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, a posebno sa njegovom medicinskom dokumentacijom, te nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka. Napominje se da se samo i na temelju iskaza tužitelja može zaključiti da on kritičnoga dana kada se ozlijedio, ni u kom slučaju nije postupao sa krajnjom nepažnjom, što je naposljetku potvrđeno i vještačenjem stalnog sudskog vještaka zaštite na radu. Obzirom na iskaze svjedoka J. D., D. Š., iskaz tužitelja, te nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu, a napose i  činjenicu da tuženik tužitelja nije osposobio za rad na siguran način za radno mjesto tesara po svojoj procjeni rizika, prije nego li je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika, već je uzeo u obzir uvjerenje o osposobljenosti za rad tužitelja na siguran način za radno mjesto tesara koje datira iz 2007., čime je postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti na radu, iskazu zakonskog zastupnika tuženika, nije poklonjena vjera u dijelu iz kojeg proizlazi da je do ozljeđivanja tužitelja došlo zbog njegove krajnje nepažnje, kao i u dijelu da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način za radno mjesto tesara.        

 

           Po prijedlogu tužitelja proveden je dokaz vještačenjem po vještaku zaštite na radu, radi utvrđenja okolnosti nastanka štetnog događaja od dana 25. lipnja 2015., kada je tužitelj doživio ozljedu na radu kod tuženika, zatim da li je navedenog dana tužitelj postupao u skladu sa pravilima zaštite na radu, sukladno pravilima struke, da li je do ozljede došlo zbog propusta poslodavca u provedbi mjera zaštite na radu ili zbog propusta ozlijeđenog radnika, a ako je bilo propusta, radi utvrđenja o kojim propustima se radi.  

 

U nalazu i mišljenju, stalni sudski vještak M. M., dipl.inž. stručnjak zaštite na radu je naveo da je ozlijeđeni radnik po ugovoru o radu bio zaposlen kod tuženika na poslovima tesara. Zatim je naveo da je tuženik kao poslodavac osposobio tužitelja za rad na siguran način što proizlazi iz uvjerenja o osposobljenosti izdanog od Pučkog otvorenog učilišta N. G., koje osposobljavanje je provedeno 21. svibnja 2007. godine.

Opisao je način ozljeđivanja tužitelja navodeći da se tužitelj ozlijedio dana 25. lipnja 2015., na privremenom gradilištu u Njemačkoj, kojega dana je radio na poslovima montaže oplate zida, a dok se kretao oko postavljenih montažnih oplata zida, u prolasku između dvije postavljene oplate, desnim koljenom je okrznuo od postavljeni anker, vijak na zidnoj oplati, te se ozlijedio. Ankeri su sastavni dio oplate koji služe da dvije oplate drže, tj. pritežu i postavljaju se u gornjem i donjem dijelu oplate, a dužina ankera ovisi o debljini zida koji se pravi. Vještak je naveo i da tužitelj u trenutku ozljeđivanja koljena, isto nije prijavio svom neposrednom rukovoditelju jer je smatrao da se ne radi o ozbiljnoj povredi.

Mišljenje je vještaka da su privremena gradilišta mjesta rada gdje su radnici izloženi velikom opsegu opasnosti, gdje se traži od poslodavca, tj. neposrednih rukovoditelja da  moraju strogo provoditi mjere zaštite na radu i nadzirati da li ih radnici provode, a radnici su dužni pridržavati se svih mjera zaštite na radu i raditi u skladu s njima. Prilikom kretanja u svom radnom okruženju na privremenim gradilištima radnici su dužni sa višom pažnjom i koncentracijom kretati se i izvršavati radne zadatke. Na radnim mjestima gdje se montiraju zidne oplate, radnici su upoznati s opasnostima koje prijete prilikom izvođenja tih radnih zadataka, a jedna od tih opasnosti su i postavljeni ankeri, koji strše sa obje strane oplate zida slijedom čega predstavljaju opasnost od mogućeg zapinjanja nogom  od njih, tj. koljenom jer se nalaze u toj visini radnika (ankeri u donjem dijelu oplate). Za vrijeme prolaska između postavljenih zidova oplate radnici su dužni ne prolaziti tik uz njih, već na propisanoj udaljenosti, tj. dovoljno da ne zapnu za iste. Vještak je nadalje naveo da se u trenutku ozljeđivanja radnik morao kretati sredinom prolaza između dva zida, koji su na sebi imali montažnu oplatu (prolaz 1 m širine) kao i da je pri kretanju na gradilištima obvezna veća pažnja u svakom segmentu rada, pa tako i pri kretanju po gradilištu.

Vještak je mišljenja da je do ozljede tužitelja došlo zbog nedovoljne pažnje prilikom kretanja ili olakog shvaćanja opasnosti. Nadalje je naveo da je montaža oplate zida sa anker vijcima uobičajena i da se bez njih ne može postaviti, jer su sastavni dio oplate i predviđeno je da strše i sa jedne i druge strane oplate. Vještak je mišljenja i da je tužitelj bio obvezan odmah prijaviti nastalu ozljedu svom neposrednom rukovoditelju, neovisno o njegovoj procjeni. Pružanje prve pomoći kod nastale ozljede na radu uveliko sprječava nastajanje većih problema i dugih liječenja sa nastalom ozljedom. To je obveza radnika, kao što je obveza neposrednog rukovoditelja da se radniku odmah pruži prva pomoć.

Smatra da je propust tužitelja što odmah nije prijavio nastalu ozljedu svom neposrednom rukovoditelju, kao i uslijed kretanja između montiranih oplatnih zidova na kojima su se nalazili anker vijci, koje je i sam postavljao i znao da se nalaze sa obje strane oplate zida i da strše.

 

Na ročištu održanom dana 15. siječnja 2019., vještak je iskazao da ispravlja nalaz u dijelu u kojem je naveo da je radnik istim prolazom prošao više puta prije ozljede, jer je točno da je radnik tim putem prošao prvi puta kada se ozlijedio, naime, u trenutku prije ozljeđivanja kada je htio proći tim istim putem, na putu je bio odložen sanduk sa alatom, pa je radnik odlučio proći između dvije oplate između kojih je širina bila 1 metar, ali sa obje strane su stršali ankeri i u tom prolazu je tužitelj zadobio ozljedu.

Nadalje je iskazao da se radi o istoj oplati, bilo da je tužitelj bio raspoređen na poslove montaže oplate zida ili na poslove montaže oplate stupa, te da je razlika samo u dužini iste.

Na daljnje pitanje da vještak pojasni što podrazumijeva pod pojmom nedovoljne pažnje tužitelja, vještak je iskazao da ukoliko je tužitelj već odlučio proći neplaniranim i nepredviđenim putem između dvije oplate na kojima su bili ankeri s obje strane, morao je imati veću koncentraciju i pažnju da do ozljede ne dođe.

Zakon o zaštiti na radu radnika obvezuje na postupanje sukladno Pravilniku o sigurnosti i zaštiti na radu na privremenim gradilištima.

Što se tiče propusta poslodavca u provedbi mjera zaštite na radu, vještak je iskazao da se u konkretnom slučaju propust poslodavca odnosi na činjenicu da je na predviđenim prolazima dozvolio odložiti ormar sa alatom koji je sprječavao radnicima da se mogu kretati po predviđenim prolazima.

Što se tiče uvjerenja od 6. srpnja 2007., vještak je iskazao da uvjerenje vrijedi za stalno dok ne dođe do promjene drugog radnog mjesta ili ukoliko radnik mijenja firmu, da je taj poslodavac kod kojega radnik zasniva radni odnos, dužan izvršiti osposobljavanje za rad na siguran način radnika po svojoj procjeni rizika koja se odnosi za to radno mjesto za koje ga poslodavac zapošljava. Ukoliko poslodavac ne osposobi radnika za rad na siguran način, radi se o njegovom propustu i u takvom slučaju poslodavac ne smije rasporediti radnika na poslove ako ga nije osposobio za rad na siguran način, niti mu dozvoliti da samostalno obavlja rad. Ako je u vrijeme osposobljavanja tužitelja za rad na siguran način, dakle 2007., netko drugi bio poslodavac tužitelja, onda je tuženik 2015., morao ponovno osposobiti tužitelja za poslove na koje ga je rasporedio.

Obzirom na iskaz tužitelja da je istim putem prolazio više puta, te pazio na sebe, vještak je iskazao da je radnik kada je vidio da mu je na predviđeni prolaz kojim je prošao više puta bio odložen sanduk sa alatom, isto trebao prijaviti neposrednom rukovoditelju, da se taj put oslobodi. 

 

                 Nalazu i mišljenju vještaka zaštite na radu, nije poklonjena vjera u dijelu usmeno iznesenom na ročištu dana 15. siječnja 2019., u kojem navodi da je tužitelj prvi puta prolazio putem između montiranih zidova, kada se ozlijedio, obzirom da takva tvrdnja vještaka nema uporište niti u jednom dokazu provedenom u postupku, čak naprotiv sam tužitelj je iskazao da je u više navrata prolazio istim putem, prije nego se ozlijedio, a onom prilikom kada se ozlijedio, sa lijeve strane prolaza našao se ostavljeni sanduk sa materijalom, pa tom lijevom stranom nije mogao proći, nego je mogao proći samo "na tijesno", no međutim, nije uspio proći na siguran način, te je desnim koljenom zapeo o anker koji je virio iz montiranog zida. Nedovoljnu pažnju tužitelja, vještak objašnjava i time što je tužitelj kada se ozlijedio odlučio proći navodno neplaniranim i nepredviđenim putem između dvije oplate, što je netočno jer se nije radilo niti o neplaniranom niti o nepredviđenom putu, nego o uobičajenom putu kojim su svi radnici prolazili između oplata. Sud prihvaća konstataciju vještaka da je tužitelj trebao imati veću koncentraciju prilikom prolaska između oplata iz kojih strše ankeri, a koja činjenica tužitelju nije bila nepoznata jer je i on radio na postavljanju istih. Slijedom navedenog, sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o krajnjoj nepažnji tužitelja, već samo o nedostatku dovoljne koncentracije koja je izostala kod tužitelja uslijed i s ciljem obavljanja dobivenog radnog zadatka, a nikako s ciljem ozljeđivanja.

Preostalom dijelu nalaza i mišljenja vještaka iz kojeg proizlazi da su privremena gradilišta mjesta gdje su radnici izloženi velikom opsegu opasnosti slijedom čega je njihov neposredni rukovoditelj, odnosno poslodavac dužan strogo provoditi mjere zaštite na radu i nadzirati rad radnika, kao i osigurati radnicima siguran radni prostor (a ne kao što se dogodilo u konkretnom slučaju, dopustiti da se na prolazu između dvije oplate ostavi sanduk sa materijalom), te u dijelu iz kojeg proizlazi da postoji propust poslodavca ukoliko rasporedi radnika na poslove za koje ga nije osposobio za rad na siguran način, odnosno ukoliko nije izvršio osposobljavanje radnika za rad na siguran način po svojoj procjeni rizika, unatoč tome što je radnik ranije kod drugog poslodavca bio osposobljen za rad na siguran način, a što sve nabrojano u konkretnom slučaju predstavlja propuste poslodavca u provedbi mjera zaštite na radu, kao i u dijelu iz kojeg proizlazi da je tužitelj trebao prijaviti neposrednom rukovoditelju da se na prolazu nalazi odložen sanduk sa alatom, zbog kojega nije mogao na siguran način proći između montiranih zidova, zatim u dijelu koji se odnosi na nedostatak veće koncentracije tužitelja, te dužnost prijavljivanja nastale ozljede neposrednom rukovoditelju, sud je poklonio vjeru u cijelosti, smatrajući u tome dijelu, nalaz i mišljenje vještaka stručnim, obrazloženim, te danim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, a napose i u skladu sa drugim dokazima provedenim u postupku.             

 

Dakle, iz provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj dana 25. lipnja 2015., doživio ozljedu na radu kod tuženika na privremenom gradilištu u R Njemačkoj, gdje ga je njegov neposredni rukovoditelj rasporedio na poslove montaže oplate zidova, a kako između ostalog proizlazi i iz prijave o ozljedi na radu. Na privremenim gradilištima radnici su inače izloženi velikom stupnju opasnosti, pa je poslodavac dužan strogo provoditi mjere zaštite na radu i nadzirati radnike. Međutim, u konkretnom slučaju poslodavac je propustio osigurati rad na siguran način time što je dozvolio da se na prolaz između dvije montirane oplate između kojih su tužitelj i drugi radnici uobičajeno prolazili, odloži ormar sa alatom, zbog kojega tužitelj nije mogao sigurno proći između dvije oplate iz kojih su stršali ankeri, slijedom čega je desnim koljenom zapeo za anker, posljedica čega je pretrpljena teška tjelesna ozljeda. U konkretnom slučaju, propust poslodavca sastoji se i u činjenici što tužitelja prilikom zasnivanja radnog odnosa, dakle, 2015., nije osposobio za rad na siguran način po svojoj procjeni rizika koja se odnosila na radno mjesto na kojem je tužitelja zaposlio, već je smatrao da je tužitelj osposobljen za rad za obavljanje poslova tesara na temelju uvjerenja o osposobljenosti koje je tužitelj ishodio 6. srpnja 2007., što međutim, nije oslobađalo tuženika obveze i dužnosti da tužitelja prilikom zasnivanja radnog odnosa ponovno osposobi za rad na siguran način za obavljanje poslova tesara. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj kritičnog dana radio na uobičajeni način, te da je prolazom između dvije oplate, prije ozljeđivanja prošao više puta, znao je za ankere koji vire iz oplate i koji se nalaze u visini njegovih koljena. Rad tužitelja, poslovođa nije nadgledao, što je zaključeno iz činjenice što nije niti vidio čin okrznuća tužitelja za anker, a nije mu niti zabranio prolaz između oplata.

Uslijed odlaganja ormara sa alatom u taj prolaz i nedostatka koncentracije, došlo je do zapinjanja tužitelja za anker i njegovog ozljeđivanja.

Tužitelj je propustio neposrednog rukovoditelja obavijestiti da je na prolazu između oplata odložen sanduk sa alatom i istim nije smio proći dok se ta prepreka ne ukloni. To je tužitelju moralo biti poznato obzirom na njegovo dugogodišnje radno iskustvo i bez obzira na činjenicu što ga tuženik prilikom zasnivanja radnog odnosa nije osposobio za rad na siguran način za poslove na koje ga je zaposlio. Svaki radnik je dužan, odmah svom neposrednom rukovoditelju prijaviti nastalu ozljedu, ali u konkretnom slučaju se radilo o specifičnoj situaciji, bilo je ljeto, velika vrućina, tužitelj je koljenom samo okrznuo o anker, uslijed pojačanog znojenja zbog vrućine, nije primijetio vidljivu fizičku ozljedu, pa slijedom toga, nije odmah niti prijavio neposrednom rukovoditelju da se ozlijedio. Tek navečer toga dana osjetio je posljedice zapinjanja koljenom od anker (temperatura, bolovi), te je odmah slijedeće jutro ozljedu prijavio poslodavcu, te ga je odgovorna osoba poslodavca odvezla liječniku.                   

Za organiziranu primjenu mjera zaštite na radu, svakako je odgovoran poslodavac i on se ne može izuzeti od te odgovornosti jer organizirana primjena mjera zaštite na radu zahtijeva stalni angažman i nadzor radnika, što je u konkretnom slučaju, prema mišljenju ovoga suda, izostalo. Stoga, opisani propusti tužitelja kao ozlijeđenog radnika iz područja zaštite na radu, ne mogu biti opravdanje za poslodavca za manjkavo organiziranje i nadzor nad provedbom zaštite na radu, te za neosposobljavanje tužitelja za rad na siguran način po svojoj procjeni rizika za radno mjesto tesara. Što se tiče postupanja tužitelja kritičnog dana, sud je utvrdio da se tužitelj nije ozlijedio namjerno, niti iz krajnje nepažnje. Da je rad tužitelja bio nadziran i da je tužitelj bio stručno osposobljen, do njegovog ozljeđivanja ne bi došlo, međutim, obzirom da je tužitelj osoba sa dugogodišnjim radnim iskustvom i to na poslovima na kojima je radio kada se ozlijedio, iako se nije namjerno ozlijedio, očito je da nije postupao naročito pažljivo, te da nije vodio računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja.

           

Prema odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 93/14), ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

 

              Odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine 71/14, 118/14, 154/14), propisano je da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. 

 

              Nadalje, odredbom čl. 13. st. 1. toč. 1. Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima, propisano je da je pri izvođenju radova na gradilištu potrebno uvažavati i primjenjivati načela Zakona o zaštiti na radu i to osobito: za održavanje primjerenog reda i zadovoljavajuće čistoće na gradilištu.

 

              Iznimno, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu, kako je propisano odredbom čl. 25. st. 2. Zakona o zaštiti na radu.

 

              Uz navedeno, poslodavac mora dokazati kumulativni uvjet za oslobođenje od odgovornosti da na te okolnosti nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu, što znači da je teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za oslobođenje ili umanjenje odgovornosti na temelju odredbe čl. 25. st. 2. Zakona o zaštiti na radu, na poslodavcu.

 

Dakle, u konkretnom slučaju tuženik odgovara tužitelju za nastalu štetu na osnovi kriterija objektivne odgovornosti, a koja se naziva i kauzalna (uzročna) odgovornost i to iz razloga što je za zasnivanje odštetne odgovornosti odgovorne osobe, sasvim dovoljna činjenica prouzrokovanja štete, dok o krivnji odgovorne osobe ne treba voditi računa, tj. krivnja nije relevantna u zasnivanju odgovornosti. Objektivna odgovornost je odgovornost bez krivnje.

 

Pri tome valja napomenuti i da je radnik obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom, te voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, a smatra se da radnik radi dužnom pažnjom kada poslove obavlja u skladu sa znanjem i vještinama koje je stekao tijekom osposobljavanja za rad na siguran način, te kada radi po uputama poslodavca, tako da, između ostaloga: - prije početka rada pregleda mjesto rada, te o uočenim nedostacima izvijesti poslodavca ili njegovog ovlaštenika, - pravilno koristi sredstva rada, - odmah obavijesti poslodavca ili njegovog ovlaštenika o svakoj situaciji koju smatra značajnim i izravnim rizikom za sigurnost i zdravlje, o nepostojanju  ili nedostatku uputa za takvu situaciju, kao i o bilo kojem uočenom nedostatku u organiziranju i provedbi zaštite na radu, što je propisano odredbom čl. 68. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu.

 

Opći propisi obveznog prava koji su bili na snazi u vrijeme štetnog događaja sadržani su u Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO).

Zakonom o obveznim odnosima također su propisane pretpostavke za oslobođenje od objektivne odgovornosti. Poslodavac se te odgovornosti oslobađa ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti, time da se može osloboditi odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

 

Tuženik u ovome postupku nije dokazao da je do nastanka štetnog događaja došlo isključivom krivnjom, odnosno radnjom tužitelja ili treće osobe koja se nije mogla predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći ni otkloniti, pa dakle nije dokazao postojanje razloga zbog kojih bi ga u konkretnom slučaju trebalo osloboditi odštetne odgovornosti.

 

Međutim, dokazao je postojanje uvjeta koji ga djelomično ekskulpiraju od odgovornosti za štetu koju tužitelj trpi, tj. dokazao je da je tužitelj djelomično pridonio nastanku štete, jer pri obavljanju radnog zadatka nije upotrijebio dužnu pažnju i nije vodio računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, što se očekuje od savjesnog, osobito pažljivog i odgovornog radnika.

 

Postoje dva stupnja nepažnje i to krajnja nepažnja i obična nepažnja, a u konkretnom slučaju radi se o običnoj nepažnji, jer tužitelj nije postupio sa onom pažnjom koju bi upotrijebio osobito pažljiv i svjestan čovjek, to iz razloga što je unatoč svom dugogodišnjem radnom iskustvu, a bez obzira što nije bio adekvatno stručno osposobljen, trebao neposrednog rukovoditelja obavijestiti o nedostatku sigurnog prolaza između oplata i upotrijebiti veću koncentraciju prilikom prolaska pokraj ankera, te naposljetku ozljedu odmah prijaviti neposrednom rukovoditelju, s time da se napominje da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da zbog toga što tužitelj odmah nije prijavio ozljedu, postoji njegov samo minimalni doprinos nastanku štete. 

 

Uvažavajući naprijed navedeno, sud je zaključio da je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju, kao i da tužitelj nije postupio kao osobito pažljiv i svjestan čovjek iz naprijed opisanih razloga, slijedom čega je štetnom događaju tužitelj djelomično pridonio, koji doprinos nastanku štete ovaj sud cijeni sa 30%, pa sukladno tome ima pravo na razmjerno sniženu naknadu.      

 

Dakle, tuženik je dužan tužitelju naknaditi štetu na temelju odredbe čl. 1045. st. 3  ZOO-a,  u svezi s odredbom čl. 111. st. 1. Zakona o radu, te čl. 25. Zakona  o zaštiti na radu, kao i odredbama čl. 17., čl. 19. i čl. 27. istoga Zakona, a djelomično je oslobođen odgovornosti na temelju odredbe čl. 1067. st. 3. ZOO-a, u svezi s odredbom čl. 1092. ZOO-a. 

 

              Sud nije našao razloge za oslobođenje tuženika od odgovornosti u smislu odredbe čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO-a.

 

Na ime pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, tužitelj potražuje iznos od 25.500,00 kn, a na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu te troškove liječenja, iznos od 4.500,00 kn, dakle ukupan iznos od 30.000,00 kn, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

              Radi utvrđivanja obima štete koju je tužitelj pretrpio zbog ozljede na radu, sud je proveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicinske struke H. M. dr.med., specijalistu ortopedu, subspecijalistu traumatologu.

             

Vještak H. M. dr.med. je u nalazu i mišljenju naveo da je iz dokumentacije koja priliježe spisu vidljivo da je tužitelj dana 25. lipnja 2015., na poslu, zadobio slijedeće ozljede: - udarac u desno koljeno, - septički prepatelarni burzitis desnog koljena, što se sudsko medicinski kvalificira kao teška tjelesna ozljeda, pri čemu je vodeći element za takvu kvalifikaciju gnojna upala prepatelarne burze (septički burzitis), dok je sama kontuzija ili udarac u koljeno, laka tjelesna ozljeda.

Naveo je da je mehanizam nastanka takve ozljede udarac ili nagnječenje koljena tupo-tvrdim predmetom koji se komplicira prodorom bakterija kroz kožu i dovodi do infekcije. Prepatelarna burza je sluzna vrećica koja se nalazi između kože sa pripadajućim potkožjem i kosti ili zgloba. Kod zdrave osobe je praktično bez sadržaja i nevidljiva, a služi olakšavanju klizanja slojeva tkiva kod pokreta (kože u odnosu na zglob).

Nadalje je naveo da se opisana ozljeda može uzročno posljedično povezati sa posljedicama jer burzitis (upala) koji može biti sterilni i septički, mogu nastati i kod blažih udaraca ili nagnječenja npr. kod dužeg klečanja na tvrdoj podlozi, a nakon prodora bakterija se nakon određenog vremena može razviti gnojna upala.

Vještak je naveo i da je tužitelj liječen prema pravilima struke, operativnim zahvatom uklanjanja gnoja i upaljene burze, te postavljanjem tzv. VAC-a u tri navrata, 6. srpnja, 9. srpnja, te 15. srpnja 2015., uz primjenu antibiotika. Tužitelj je u bolnici boravio od 26. lipnja do 29. srpnja 2015., a nakon toga je odlazio na kontrole u ortopedsku ambulantu i provodio fizikalnu terapiju, ambulantno u Lipiku od 7. rujna do 2. listopada 2015. godine. Na bolovanju je bio do 31. listopada 2015., kada je liječenje završeno.

Vještak je i pregledao tužitelja kojom prilikom je utvrdio da je desno koljeno tužitelja bez izljeva, punog opsega pokreta, tj. jednakog kao i lijevo, stabilno u svim ravninama kao i da je na koži koljena s prednje strane vidljiv ožiljak veličine 7 x 0,5 cm, uz zadebljane meke česti oko ožiljka i tkiva ispred čašice koljena. Iz iskaza tužitelja saznao je da mu je prednji dio koljena utrnut, da ne može klečati, niti potpuno izvesti čučanj desnim koljenom.      

 

Na primjedbe tuženika iznesene u podnesku od 11. listopada 2018., zaprimljenog kod suda 15. listopada 2018., vještak se očitovao da je iz spisa vidljivo da je tužitelj ozljedu zadobio 25. lipnja 2015., a u bolnicu je zaprimljen dan kasnije, 26. lipnja 2015., što nije dugačak period. Koliko je iz dokumentacije vidljivo, tužitelj je nakon ozljede nastavio raditi do kraja smjene, dakle osjećao se sposoban i odmah nije prijavio ozljedu smatrajući je lakšom ozljedom, a naknadno su se razvile komplikacije. Vještak smatra da bi iznošenje mišljenja da li bi posljedice bile manje ili ne, da je tužitelj odmah prijavio ozljedu, bilo nagađanje, uz obrazloženje da se u dokumentaciji kao prvotna ozljeda navodi kontuzija-udarac i nagnječenje koljena, te da nije opisano da li su postojale kakve ogrebotine, te da samo može pretpostaviti da je tužitelj pregledan isti dan da bi posljedice bile manje, ali to ne može s sigurnošću tvrditi. Smatra da je tužitelj doprinio nastanku posljedica, ali u manjoj mjeri, odnosno da se radi o minimalnom doprinosu.

 

Nalazu i mišljenju medicinskog vještaka, u cijelosti je poklonjena vjera jer isti sud smatra stručnim, te danim u skladu s pravilima znanosti i vještine i obrazloženim. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a na primjedbe tuženika vještak je obrazloženo odgovorio, nakon čega niti tuženik više nije imao primjedbi.

 

              Vještak je utvrdio da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 1 dan nakon ozljede, te po 1 dan nakon svakog operativnog zahvata, dakle ukupno 4 dana, zatim bolove srednjeg intenziteta 10 dana i slabog intenziteta 2 mjeseca, a povremeni bolovi koje osjeća, uzeti su u obzir kod umanjenja životnih aktivnosti.  

Imajući u vidu dužinu i intenzitet bolova, dob tužitelja, karakter ozljede, zatim činjenicu da je tužitelj bio na bolničkom liječenju i operativnim zahvatima, išao na liječničke kontrole i preglede, te fizikalne terapije, sud smatra da pravična novčana naknada za fizičke boli iznosi 8.000,00 kn, što umanjeno za doprinos tužitelja nastanku štete od 30%, iznosi 5.600,00 kn.

 

              Tužitelj je prema nalazu vještaka pretrpio strah jakog intenziteta ukupno 2 dana, srednjeg intenziteta ukupno 7 dana, te slabog intenziteta oko mjesec dana zbog zabrinutosti za zdravlje i ishod liječenja.

Uzimajući u obzir trajanje i jačinu straha koji je tužitelj pretrpio, te njegove posljedice, ovaj sud smatra da pravična novčana naknada za strah iznos od 4.600,00 kn, što umanjeno za doprinos tužitelja nastanku štete od 30%, iznosi 3.220,00 kn.

 

              Liječnik vještak je utvrdio da je kod tužitelja zbog težine ozljede i zaostalih posljedica u vidu čučanja, klečanja, hoda po stepenicama i dužeg hoda i rada došlo do trajnog smanjenja opće životne aktivnosti u visini od 5%.

              Uvažavajući opisani nalaz liječnika vještaka, a uzimajući u obzir utvrđeni stupanj smanjenja životne aktivnosti u visini od 5%, posljedice ozljeđivanja koje se očituju u tome da je koljeno tužitelja utrnuto, da ne može klečati niti potpuno izvesti čučanj desnim koljenom, da otežano hoda po stepenicama, kao i da mu je otežano hodanje u dužem trajanju, sud smatra da pravična novčana naknada za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, iznosi 3.750,00 kn, što umanjeno za doprinos tužitelja nastanku štete, iznosi 2.625,00 kn.

 

              Osim toga, vještak je utvrdio da je kod tužitelja zaostala naruženost u lakom stupnju-kozmetski defekt u vidu ožiljka veličine 7 x 0,5 cm sa prednje strane koljena, uz zadebljane meke česti oko ožiljka i tkiva ispred čašice koljena, koji je povremeno vidljiv drugim osobama u ljetnim mjesecima kad tužitelj nosi kratke hlače ili na plaži, a inače se može prikriti dugačkim hlačama. 

              Obzirom na nalaz liječnika vještaka, a uzimajući u obzir životnu dob tužitelja, primjetnost posljedica ozljeđivanja, tj. vidljivog ožiljka tijekom ljetnih mjeseci, dakle samo povremeno, sud smatra da pravična novčana naknada za duševne boli zbog naruženosti iznosi 2.500,00 kn, što umanjeno za doprinos tužitelja nastanku štete od 30%, iznosi 1.750,00 kn.       

 

              Nadalje je vještak utvrdio da je tužitelju bila potrebna tuđa njega i pomoć po otpustu iz bolnice, u svakodnevnim aktivnostima, pri obavljanju higijene, oblačenja, pripreme hrane, nabave namirnica, prijevoza prilikom odlazaka na kontrole i terapije, u opsegu od 4 sata dnevno u trajanju od 1 mjeseca zbog potrebe kretanja sa štakama i mirovanja, uslijed čega se otežano kretao. 

              Sud je mišljenja, a u skladu sa odredbom čl. 223. ZPP-a, da tužitelju za 1 sat tuđe pomoći pripada novčani iznos od 15,00 kn, pa za utvrđeno ukupno trajanje tuđe pomoći i njege, pravična novčana naknada iznosi 1.800,00 kn, što umanjeno za njegov doprinos, daje iznos od 1.260,00 kn. 

 

              Na ime naknade troškova liječenja, tužitelj potražuje iznos od 2.000,00 kn.

Kako je iz njegovog iskaza utvrđeno da ga je supruga, njihovim osobnim vozilom, 15 dana vozila u L. na fizikalne terapije i to iz C. do L., između kojih mjesta udaljenost iznosi oko 17-18 km, a također da ga je vozila i u bolnicu u N. G. ortopedu i fizijatru, slijedom čega su tužitelju nastali troškovi za gorivo zbog kojih tužitelj opravdano potražuje naknadu za troškove liječenja, sud smatra da tužitelju po tom osnovu pripada utuženi iznos od 2.000,00 kn, što umanjeno za njegov doprinos nastanku štete, daje iznos od 1.400,00 kn. 

 

Uzimajući u obzir navedeno, tužitelju je na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 13.195,00 kn, a na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu te troškove liječenja, iznos od 2.660,00 kn, što ukupno iznosi 15.855,00 kn, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, odbijen. 

 

Na temelju odredbe čl. 19. st. 1. ZOO-a, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti, pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a na temelju odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, a o svemu navedenom ovaj sud je vodio računa prilikom određivanja visine pravične novčane naknade koja tužitelju pripada.

 

              Osnov za dosuđenje pravične novčane naknade u slučaju povrede prava osobnosti određen je na temelju odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, a za tuđu pomoć i njegu i troškove liječenja, na odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a. Visina dosuđene štete odmjerena je primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a.

 

Obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, što je propisano odredbom čl. 1103. ZOO-a. 

             

Na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate tekuće od dana 31. kolovoza 2016., obzirom da je toga dana tuženik nesporno primio odštetni zahtjev, što je utvrđeno uvidom u povratnicu-obavijest o uručenju preporučene pošiljke (str. spisa 29), pa mu je iste kao osnovane od tada valjalo i dosuditi.

 

Na naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, te troškove liječenja, tužitelj također potražuje zakonske zatezne kamate tekuće od dana 31. kolovoza 2016. godine. Kako se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti čija je visina određena prema cijenama u vrijeme presuđenja, tužitelju na neimovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu, te troškove liječenja pripadaju zakonske zatezne kamate tekuće od dana presuđenja, tj. 1. ožujka 2019., pa su mu iste od tada i dosuđene, a sa dijelom zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata na naknadu navedene imovinske štete za razdoblje od 31. kolovoza 2016., pa do dana presuđenja, tužitelj je odbijen. 

 

Na ime naknade štete za izgubljenu zaradu tužitelj je u podnesku od 9. siječnja 2019., zaprimljenom dana 14. siječnja 2019., naveo da potražuje ukupan iznos od 44.952,84 kn, odnosno mjesečne iznose pobliže navedene u tome podnesku, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

 

Na temelju odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a, tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad, za vrijeme liječenja. 

Tužitelj je zbog zadobivenih ozljeda na radu bio na bolovanju od 25. lipnja 2015. do 31. listopada 2015., što je utvrđeno iz isprava priloženih spisu.

Na temelju odredbe čl. 92. st. 4. Zakona o radu, plaća i naknada plaće su, u smislu toga Zakona, plaća i naknada plaće u bruto iznosu, no kako utuženo potraživanje s osnova naknade štete zbog izgubljene zarade predstavlja novčanu satisfakciju za pretrpljenu imovinsku štetu, tužitelj predmetnu naknadu potražuje u neto iznosu, čemu se tuženik nije protivio.

 

Na temelju odredbe čl. 95. st. 1. i 5. Zakona o radu, za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga, radnik ima pravo na naknadu plaće, koja se određuje u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.

 

Radi utvrđivanja visine imovinske štete na ime izgubljene zarade, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo mr.sc. F. T., dipl. oec., kojem je rješenjem ovoga suda br. 7. Pr-243/16-38 od 24. srpnja 2018., naloženo da utvrdi visinu izgubljene zarade tužitelja za razdoblje od dana ozljeđivanja tužitelja, tj. 25. lipnja 2015. do 1. studenog 2015., odnosno završetka bolovanja, na način da usporedi prosjek plaća koje su tužitelju isplaćene prije ozljede na radu, prema podacima koje je tuženik dostavio u spis, sa podacima o naknadama plaća koje su tužitelju isplaćene za vrijeme bolovanja. 

 

Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka F. T., u cijelosti je poklonjena vjera jer sud isti smatra stručnim, obrazloženim, te danim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, a napominje se da niti tužitelj, niti tuženik, nisu imali primjedbi na nalaz vještaka.

 

U nalazu i mišljenju, financijski vještak je naveo da vještačenje temelji na podacima koji su priloženi ovome spisu.

U tablici 1, prikazao je visinu neto naknade plaće koju je tužitelj ostvario u razdoblju od 16. ožujka 2015. do 31. listopada 2015., s time da je iznose neto plaća izraženih u eurima pretvorio u kune prema srednjem tečaju HNB za eur, na dan isplate.

U tablici 2, prikazao je prosjek plaća koje su tužitelju isplaćene prije ozljede na radu, te je utvrdio da se radi o iznosu od 16.858,37 kn mjesečno.

U tablici 3, vještak je prikazao podatke o naknadi plaća isplaćenih tužitelju za vrijeme bolovanja.

U tablici 4, prikazao je izgubljenu zaradu tužitelja-razliku između plaće koju je trebao primiti i naknade plaća za vrijeme bolovanja od 25. lipnja 2015. do 1. studenog 2015., koja razlika za navedeno razdoblje ukupno iznosi 44.952,84 kn, kako slijedi: za mjesec lipanj 2015. iznos od 438,83 kn sa dospijećem 25. srpnja 2015., za srpanj 2015. iznos od 2.775,26 kn sa dospijećem 25. kolovoza 2015., za kolovoz 2015. iznos od 14.003,55 kn sa dospijećem 25. rujna 2015., za rujan 2015. iznos od 13.867,60 kn sa dospijećem 25. listopada 2015., te za mjesec listopad 2015. iznos od 13.867,60 kn sa dospijećem 25. studenog 2015. godine. 

 

Tužitelj je tužbeni zahtjev s osnova naknade štete na ime izgubljene zarade precizirao sukladno izračunu financijskog vještaka u podnesku od 9. siječnja 2019., zaprimljenom dana 14. siječnja 2019., tako da potražuje ukupan iznos od 44.952,84 kn i to za mjesec lipanj 2015. iznos od 438,83 kn, za srpanj 2015. iznos od 2.775,26 kn, za kolovoz 2015. iznos od 14.003,55 kn, te za  rujan i listopad 2015. iznose od 13.867,60 kn, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

 

Kako je već naprijed navedeno, nije dopuštena preinaka tužbe u odnosu na naknadu štete za izgubljenu zaradu, jer je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, a tuženik se preinaci protivio, pa je ovom presudom odlučeno o zahtjevu tužitelja  u odnosu na naknadu štete na ime izgubljene zarade, postavljenom u tužbi podnesenoj dana 9. prosinca 2016., u kojoj tužitelj za ovaj vid štete potražuje ukupan iznos od 43.225,00 kn i to za mjesece srpanj, kolovoz, rujan i listopad 2015., iznose od po 10.806,25 kn, s time da je uobzirujući odredbu čl. 2. st. 1. ZPP-a, za mjesec srpanj 2015., kao utuženi iznos uzet iznos od 2.775,26 kn, zatražen u podnesku od 9. siječnja 2019., a ne iznos od 10.806,25 kn, zatražen u tužbi, jer bi u protivnome, sud prekoračio tužbeni zahtjev, a isto se odnosi i na tijek zakonskih zateznih kamata.          

 

Uvažavajući navedeno, tužitelju na ime naknade štete zbog izgubljene zarade, na temelju odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a, u svezi s odredbom čl. 1090. i čl. 1092. st. 1. ZOO-a, mjesec srpanj 2015., pripada iznos od 2.775,26 kn, što umanjeno za doprinos tužitelja nastanku štete od 30%, daje iznos od 1.942,68 kn, a za mjesece kolovoz, rujan i listopad 2015., pripadaju mu ti prvotno utuženi iznosi, što umanjeno za njegov doprinos nastanku štete od 30%, daje iznose od 7.564,37 kn.  

 

Dakle, tužitelju je na ime izgubljene zarade dosuđen ukupan iznos od 24.635,79 kn, a sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva sa toga osnova, tužitelj je odbijen. 

 

Na temelju odredbe čl. 92. st. 3. Zakona o radu, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu, a na temelju odredbe čl. 1086. ZOO-a, obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete, međutim, kako je vještak dospijeće svakog pojedinog mjesečnog iznosa izgubljene zarade utvrdio sukladno čl. 19. ugovora o radu sklopljenog između stranaka, dakle, 25-og u mjesecu za prethodni mjesec, te kako je tužitelj sukladno tome i uredio tužbeni zahtjev, potražujući zakonske zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos od 26-og u mjesecu za prethodni mjesec, valjalo mu je iste kao osnovane od tada i dosuditi. 

 

Odluka o parničnom trošku određena je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a. Visina troškova određena je prema vrijednosti predmeta spora koja se mijenjala tijekom postupka, priloženim troškovnicima, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje OT) i prema uspjehu koji su stranke postigle u parnici. 

 

Vrijednost predmeta spora u ovome predmetu se mijenjala tako da je od podnošenja tužbe tj. 9. prosinca 2016. do 20. kolovoza 2018., iznosila 91.725,00 kn, a od tada pa nadalje do presuđenja, 73.225,00 kn (uobzirujući činjenicu da nije dopuštena preinaka tužbe učinjena u podnesku od 14. siječnja 2019.).

 

Tužitelju je na ime naknade štete dosuđen ukupan iznos od 40.490,79 kn, tako da prema prvo označenoj vrijednosti predmeta spora, uspjeh tužitelja u ovoj parnici iznosi 44%, a tuženika 56%, a prema drugo označenoj vrijednosti predmeta spora, uspjeh tužitelja iznosi 55%, a uspjeh tuženika 45%. 

 

Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sastava odštetnog zahtjeva u iznosu od 1.000,00 kn, jer zakonom nije propisana obveza podnošenja odštetnog zahtjeva prije podnošenja tužbe u ovoj vrsti spora, te iz razloga što je isti nepotreban za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Nadalje je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troška za sastav podnesaka od 27. prosinca 2017. i 19. lipnja 2018. u iznosima od po 250,00 kn, uz koje podneske je dostavio samo dokaze o uplati predujma za provođenje dokaza financijskim vještačenjem i vještačenjem zaštite na radu, pa te podneske sud smatra nepotrebnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj je odbijen i sa zahtjevom za naknadu troška za pribavu isprava u iznosu od 2 x 250,00 kn, jer nije naveo na pribavu kojih isprava se zatraženi trošak odnosi. Osim toga, odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troška konferencije sa strankom u iznosu od 500,00 kn, jer se sam sastanak stranke sa odvjetnikom radi zastupanja u pojedinom predmetu ne priznaje kao trošak za sudjelovanje na konferencijama, obzirom na potrebu dosljedne primjene odredbe tbr. 31 OT, kao i iz razloga što u troškovniku nije navedeno niti koliko je navodna konferencija trajala, niti u čemu se sastojala. Napose, tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu putnih troškova na relaciji N. G.-S. B.-N. G. u iznosu od 2 x 400,00 kn, te troška izbivanja iz pisarnice u iznosu od 2.000,00 kn, obzirom da namjera zakonodavca kod određivanja prava na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja i za putne troškove naknade za prijevoz za vrijeme obavljanja poslova izvan sjedišta odvjetničke pisarnice, nije da se odvjetniku, ti troškovi priznaju, ukoliko putuje iz odvjetničke pisarnice koja se nalazi u N. G., u sjedište suda Stalne službe N. G., koje sjedište se nalazi u S. B., kao što je ovdje slučaj, kao i iz razloga što tužitelj nije u troškovniku decidirano naveo niti kada, niti koliko dugo je izbivao iz pisarnice, niti je pružio dokaz o stvarno mu nastalim putnim troškovima za prijevoz.        

 

Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sudske pristojbe po odluci suda obzirom da obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a kako ovaj postupak nije pravomoćno završen i kako tuženik nije do sada platio niti sudsku pristojbu na odgovor na tužbu, niti sudsku pristojbu na tužbu i presudu, takav njegov zahtjev je preuranjen i neosnovan.

 

U razdoblju od podnošenja tužbe do 20. kolovoza 2018., trošak tužitelja sastoji se od sastava tužbe po tbr. 7/1 OT u iznosu od 1.000,00 kn, zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 9. listopada 2017. i 14. studenog 2017. po tbr. 9/1 OT u iznosima od po 1.000,00 kn, sastava podneska od 9. listopada 2017. po tbr. 8/1 OT u iznosu od 1.000,00 kn, sastava podneska od 7. studenog 2017. po tbr. 8/3 OT u iznosu od 250,00 kn, a ne kako je u troškovniku traženo jer se u tome podnesku tužitelj očituje na iskaz svjedoka saslušan izvan ročišta za glavnu raspravu i dotadašnji tijek postupka, pa se dakle ne radi o obrazloženom podnesku iz tbr. 8/1 OT, PDV-a u iznosu od 1.062,50 kn, što ukupno iznosi 5.312,50 kn, a prema uspjehu tužitelja postignutom u ovome razdoblju od 44%, iznosi 2.337,50 kn. Na taj iznos dodani su troškovi medicinskog, financijskog, te vještačenja po vještaku zaštite na radu u punom iznosu od 6.100,00 kn, jer su ti troškovi bili potrebni bez obzira na uspjeh tužitelja u parnici, tako da ukupni troškovi tužitelja u ovome razdoblju iznose 8.437,50 kn.

 

U ovome razdoblju trošak tuženika, sastoji se od sastava odgovora na tužbu po tbr. 8/1 OT u iznosu od 1.000,00 kn, zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 9. listopada 2017. i 14. studenog 2017. po tbr. 9/1 OT u iznosima od po 1.000,00 kn, sastava podneska od 11. rujna 2017. po tbr. 8/3 OT u iznosu od 250,00 kn, a ne kako je u troškovniku traženo 1.000,00 kn, jer je tuženik uz taj podnesak dostavio podatke o plaćama, naknadama plaća tužitelja, sheme oplata, te uvjerenje o osposobljenosti tužitelja za rad na siguran način, pa se dakle ne radi o obrazloženom podnesku iz tbr. 8/1 OT, PDV-a u iznosu od 812,50 kn, što ukupno iznosi 4.062,50 kn, a prema uspjehu tuženika postignutom u ovome razdoblju od 56%, iznosi 2.275,00 kn.

 

U razdoblju od 20. kolovoza 2018., pa nadalje do presuđenja, trošak tužitelja sastoji se od sastava podnesaka od 2. srpnja 2018., zaprimljenog 20. kolovoza 2018., te od 9. siječnja 2019., zaprimljenog 14. siječnja 2019. po tbr. 8/1 OT u iznosima od po 1.000,00 kn, zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom dana 15. siječnja 2019. po tbr. 9/1 OT u iznosu od 1.000,00 kn, pristupa na ročište za objavu presude po tbr. 9/3 OT u iznosu od 500,00 kn, PDV-a u iznosu od 1.125,00 kn, što ukupno iznosi 5.625,00 kn, a prema uspjehu tužitelja postignutom u ovome razdoblju od 55%, iznosi 3.093,75 kn.    

 

U istome razdoblju, trošak tuženika sastoji se od sastava podneska od 11. listopada 2018. po tbr. 8/1 OT u iznosu od 1.000,00 kn, zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom dana 15. siječnja 2019. po tbr. 9/1 OT u iznosu od 1.000,00 kn, PDV-a u iznosu od 500,00 kn, što ukupno iznosi 2.500,00 kn, a prema uspjehu tuženika postignutom u ovome razdoblju od 45%, iznosi 1.125,00 kn.     

 

              Ukupni osnovani troškovi tužitelja iznose 11.531,25 kn, a ukupni osnovani troškovi tuženika iznose 3.400,00 kn, a nakon prijeboja parničnih troškova, obveza je tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 8.131,25 kn, koji trošak je u cijelosti osnovan i u skladu sa OT, pa ga je tužitelju valjalo dosuditi, a sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, odbiti.

 

Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

              Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku na temelju odredbe čl. 16. st. 1. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).

 

              Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u izreci.

 

U Slavonskom Brodu, 1. ožujak 2019.