Broj: Rev 348/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz D. S., K., (OIB: ...), kojeg zastupaju punomoćnici N. R. i D. S., odvjetnici u Odvjetničkom društvu S. i R. iz Z., protiv tuženika T. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, vraćanja na rad te isplate plaća, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž R-219/18-2 od 23. kolovoza 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2358/15-49 od 6. lipnja 2018., u sjednici održanoj 5. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž R-219/18-2 od 23. kolovoza 2018. kojom je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2358/15-49 od 6. lipnja 2018. u dijelu odluke pod točkom I. i II. izreke, i sudi:

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom dijelu odluke pod točkom I. i II. izreke.

 

II. Tužitelju se nalaže na ime naknade troška revizijskog postupka isplatiti tuženiku 4.687,50 kn (slovima: četiritisućešeststotinaosamdesetsedamkuna i pedesetlipa) u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "I. Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. kolovoza 2015. donesena od strane tuženika nije dopuštena i da radni odnos zasnovan između tužitelja i tuženika na temelju Ugovora o radu od 3. prosinca 2001., Aneksa ugovora o radu od 3. travnja 2003. kojim je izmijenjeno radno mjesto tužitelja, te Aneksa ugovora o radu od 3. travnja 2003. kojim je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme nije prestao.

 

              II. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana vratiti tužitelja na rad na odgovarajuće radno mjesto, odnosno na rad na lakšim fizičkim poslovima s promjenama položaja tijela koje je tužitelj sposoban obavljati sukladno Rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranjem Područne službe u Z. od 16. srpnja 2015., klasa:UP/I 141-02/15-01/03363515808, urbroj: 341-25-05/3-15-44315.

 

              III. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 84.635,46 kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

 

              - na iznos od 2.384,10 kuna od 16.08.2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

 

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.09.2015.

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.10.2015.

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.11.2015.

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.12.2015.

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.01.2016.

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.02.2016.

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.03.2016.

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.04.2016.

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.05.2016.

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.06.2016.

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.07.2016.

              - na iznos od 6.854,28 kuna od 16.08.2016.,

 

              pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

 

              kao i mjesečne iznose naknade plaće u iznosu od 6.854,28 kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos naknade plaće od dospijeća odnosno od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec počevši od kolovoza 2016. pa sve do povratka tužitelja na rad.

 

              IV. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

              II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku na ime parničnog troška iznos od 2.500,00 kn u roku od 8 dana.

 

              III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška za daljnji iznos od 12.500,00 kn.“

 

              Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              „I. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2358/2015-49 od 6. lipnja 2018. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (točka I. izreke) i u odluci o parničnom trošku (točka II. izreke) i sudi:

 

              1. Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. kolovoza 2015. donesena od strane tuženika nije dopuštena i da radni odnos zasnovan između tužitelja i tuženika na temelju Ugovora o radu od 3. prosinca 2001., Aneksa ugovora o radu od 3. travnja 2003. kojim je izmijenjeno radno mjesto tužitelja, te Aneksa ugovora o radu od 3. travnja 2003. kojim je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme nije prestao.

 

              2. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana vratiti tužitelja na rad na odgovarajuće radno mjesto, odnosno na rad na lakšim fizičkim poslovima s promjenama položaja tijela koje je tužitelj sposoban obavljati sukladno Rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranjem Područne službe u Z. od 16. srpnja 2015., klasa:UP/I 141-02/15-01/03363515808, urbroj: 341-25-05/3-15-44315.

 

              3. Nalaže se tuženiku T. d.o.o. Z. da u roku od 8 dana isplati tužitelju Ž. B. iznos od 229.216,62 kn bruto zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koje teku:

 

              - na iznos od 2.384,10 kn od 16. kolovoza 2015. pa do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. rujna 2015. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. listopada 2015. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. studenog 2015. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. prosinca 2015. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. siječnja 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. veljače 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. ožujka 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. travnja 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. svibnja 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. lipnja 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. srpnja 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. kolovoza 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. rujna 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. listopada 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. studenog 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. prosinca 2016. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. siječnja 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. veljače 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. ožujka 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. travnja 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. svibnja 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. lipnja 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. srpnja 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. kolovoza 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. rujna 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. listopada 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. studenog 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. prosinca 2017. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. siječnja 2018. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. veljače 2018. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. ožujka 2018. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. travnja 2018. do isplate,

              - na iznos od 6.854,28 kn od 16. svibnja 2018. do isplate,

              - na iznos od 641,28 kn od 16. lipnja 2018. do isplate.

 

              4. Preko dosuđenog iznosa naknada plaće, a zatraženog za period od 3. svibnja 2018. pa sve do povratka tužitelja na rad, odbija se tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              5. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 18.404,70 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena počev od 23. kolovoza 2018. pa do isplate, a sve u roku od 8 dana.

 

              II. U preostalom dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška za iznos od 12.500,00 kn (točka III. izreke) prvostupanjska odluka kao nepobijana ostaje neizmijenjena.“.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud „preinači pobijanu presudu na način da se odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanjem prvostupanjske presude tužbeni zahtjev odbije u cijelosti“ ili podredno da pobijanu odluku „ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje“.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (da „su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni te (da) su u suprotnosti sa stanjem spisa“) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju revident ukazuje.

 

Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predmetom spora zahtjev je na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu s tužiteljem sklopljenog ugovora o radu te aneksa ugovoru - i da radni odnos tužitelju nije prestao, kumuliran s zahtjevom da se tuženiku naloži „vratiti tužitelja na rad na odgovarajuće radno mjesto“ i isplatiti mu naknade plaća u iznosu „229.216,62 kn bruto“ s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate.

 

              U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je tužitelj radio kod tuženika osnovom Ugovora o radu od 3. prosinca 2001. i pripadajućih aneksa od 3. srpnja 2002. i 3. travnja 2003. na radnom mjestu zidara“,

 

- da „je tužitelj bio na dugotrajnom bolovanju u razdoblju od 17. ožujka 2011. pa sve do 21. srpnja 2015. s kojim danom mu je zatvoreno bolovanje“,

 

- da „je rješenjem HZMO-a od 16. srpnja 2015. kod tužitelja utvrđen djelomično gubitak radne sposobnosti u omjeru od 50% zbog bolesti te u omjeru od 50% zbog ozljede na radu, te mu je od 21. travnja 2015. priznato pravo na invalidsku mirovinu“, a „poslovi koje je osiguranik sposoban obavljati su lakši fizički poslovi s promjenama položaja tijela“,

 

- da (ovdje bitno) „tužitelj u razdoblju od 21. srpnja 2015. pa nadalje nije dolazio na posao niti se javljao poslodavcu“, a niti mu je „otvoreno“ novo bolovanje,

 

- da „je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu od 11. kolovoza 2015. otkazao tužitelju ugovor o radu“, uz obrazloženje „da je tuženik 10. kolovoza 2015. došao do saznanja da je tužitelj sa 21. srpnjem 2015. zaključio bolovanje te (da) se ne javlja poslodavcu čime je počinio tešku povredu iz radnog odnosa“, kao i „da je 10. kolovoza 2015. poslodavac telefonski razgovarao s liječnikom tužitelja, dr. G., koji je potvrdio da tužitelj nije otvorio bolovanje“.

 

Sporno je u revizijskom stupnju (prije svega) je li odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. kolovoza 2015. dopuštena, odnosno je li tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć - jer nije dolazio na posao od dana zaključenja bolovanja (21. srpnja 2015.) i nije se javio tuženiku.

 

              Prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da je tužitelj „čekao nakon što mu je bolovanje zatvoreno da mu se tuženik javi i pozove ga na posao, međutim, valja reći da je radnik dužan nakon završenog bolovanja javiti se poslodavcu, a ne obrnuto“,

 

- da „neovisno o tome što je tužitelju u međuvremenu utvrđen djelomični gubitak radne sposobnosti i što mu je poslodavac trebao ponuditi druge poslove, tužitelj je trebao već toga dana kada je saznao za djelomični gubitak radne sposobnosti doći poslodavcu radi dogovora oko daljnjeg rada“,

 

- da „kako to tužitelj nesporno nije učinio, a bolovanje mu je zaključeno, time radnik nije opravdao svoje izostajanje s posla za vrijeme od zaključenog bolovanja pa nadalje, te mu je stoga poslodavac osnovano izvanredno otkazao ugovor o radu“,

 

- „da u situaciji kada se radnik ne javlja na posao nakon zaključenog bolovanja, poslodavac takvom radniku nije dužan omogućiti iznošenje obrane“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) prihvatio, uz shvaćanje:

 

- da „iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje proizlazi da su rješenje poslali i poslodavcu, to je po ocjeni ovoga suda tužitelj doista opravdano očekivao da će ga poslodavac pozvati i ponuditi mu posao koji bi mogao raditi prema tom rješenju, jer za poslove na kojima je radio prije ozljeđivanja nije više bio sposoban“,

 

- da se „po ocjeni ovoga suda ne radi o neopravdanom izostanku s posla nakon što je tužitelj primio citirano rješenje (HZMO-a), a zbog kojeg mu je izabrani liječnik zaključio bolovanje s danom 21. srpnja 2015., a koji bi opravdavali donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu“,

 

- da je „u trenutku donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, kod tužitelja već postojalo smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti te je bio sposoban obavljati lakše fizičke poslove s promjenama položaja tijela pa mu je tuženik sukladno čl. 41. st. 1. ZR-a bio dužan uzimajući u obzir nalaz i mišljenje nadležnog tijela ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban“,

 

- da „sve i da je istina da tuženik doista nije primio citirano rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao što tvrdi (što je malo vjerojatno, jer mu je doista upućeno, ali običnom poštom bez povratnice, kako to i proizlazi iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje - list 56 i 112, a izabrani liječnik kojemu se na isti način dostavljalo rješenje, isto je primio), za postojanje citiranog rješenja svakako je saznao primitkom tužiteljevog zahtjeva za zaštitu prava pa je mogao i trebao u roku od 15 dana, a u kojem roku se trebalo očitovati na zahtjev opozvati svoju odluku o izvanrednom otkazu i postupiti po čl. 41. ZR-a, a što tuženik nije učinio“.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

Predmet spora valja razriješiti primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR-a), i to:

 

- odredaba čl. 116. prema kojima: (stavak 1.) „Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć“, (stavak 2.) „Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji“,

 

- odredbe čl. 119. stavak 2. prema kojoj: „Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini“,

 

- odredaba čl. 37. prema kojima: (stavak 1.) „Radnik je dužan, što je moguće prije, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju“, (stavak 3.) „Ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti obvezu iz stavka 1. ovoga članka, dužan je to učiniti što je moguće prije, a najkasnije u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao“.

 

Imajući na umu naprijed citirane odredbe i činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji - pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su se u predmetnom slučaju ostvarile pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je u postupku utvrđeno da tužitelj nakon što mu je zatvoreno bolovanje s danom 21. srpnja 2015. nije dolazio na posao niti se javio poslodavcu, što isti u izjavljenoj žalbi od 13. lipnja 2018. (list 167. do 174. spisa) niti ne osporava, to su i prema shvaćanju ovog revizijskog suda ostvarene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu: navedeno postupanje tužitelja ima značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa iz smisla navedene odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a, zbog koje je tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika.

 

Pritom valja ukazati da je radnik dužan nakon završenog bolovanja javiti se poslodavcu, a ne poslodavac radniku, i to bez obzira je li poslodavac zaprimio (ili ne) Rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. srpnja 2015. kojim je tužitelju utvrđen djelomičan gubitak radne sposobnosti.

 

Prema tome, tužitelj je odmah nakon zaključenja bolovanja bio dužan javiti se poslodavcu, kako bi isti uopće mogao postupiti prema odredbama čl. 41. ZR-a („ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban“ i poduzeti potrebne „mjere da radniku osigura odgovarajuće poslove“), a ne učiniti kako je sam odabrao prikladnim: pasivno čekati trenutak kada će njegov poslodavac saznati da isti više nije „na bolovanju“.

 

Takvo ponašanje se u radnom (ugovornom) odnosu radniku (ovdje: tužitelju) ne može tolerirati.

 

Svaki poslodavac (pa dakle ovdje i tuženik) ima pravo očekivati i zahtijevati od svakog svog radnika ne samo da savjesno i kvalitetno ispunjava svoje radne obveze - nego da u okviru radnopravnog odnosa (u odnosu na svog poslodavca) postupa ozbiljno, odgovorno, pošteno i s pažnjom koja se od radnika zahtijeva - te da i sadržajem takvog postupanja iskaže da dosljedno poštuje samog poslodavca te da vodi brigu o njemu i njegovom poslovanju.

 

Tužitelj se u okolnostima konkretnog slučaja nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - njegovo postupanje nije ono koje se očekuje u odnosu radnika prema poslodavcu i ne može se okarakterizirati dobrim, profesionalnim i etičnim postupanjem (već upravo suprotnim).

 

Slijedom toga, shvaćanje je revizijskog suda (jednako kao i prvostupanjskog) da navedena činjenična utvrđenja opravdavaju tužitelju dani otkaz ugovora o radu i činjenični zaključak da (u smislu navedene odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a) i uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć, te da nije bilo opravdano očekivati od tuženika da omogući tužitelju iznošenje svoje obranu (čl. 119. st. 2. ZR-a).

 

Stoga, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje „nedopuštenom“ osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu (s aneksima) sklopljenog s tužiteljem - s time u svezi nisu osnovani niti zahtjevi (koje tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) na utvrđenje da radni odnos tužitelju nije prestao te na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja „na odgovarajuće radno mjesto, odnosno na rad na lakšim fizičkim poslovima s promjenama položaja tijela“ i zahtjev za isplatu naknada plaća.

 

Prema tome, a jer iz izloženog proizlazi da je u ovome slučaju drugostupanjski sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje odlučno za odluku o zahtjevu tužitelja pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o žalbi tužitelja – kada je (zbog pogrešnog pravnog shvaćanja) preinačio prvostupanjsku presudu i zahtjev tužitelja prihvatio, a time i da je revizija tuženika osnovana, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u stavku I. izreke ove presude (imajući na umu i da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o troškovima parničnog postupka - što tužitelj u žalbi posebno nije niti osporio).

 

Kako je preinačenjem revizijom osporene presude tuženik uspio u sporu, valjalo je (prema odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a) preinačiti i odluku drugostupanjskog suda o parničnim troškovima, i to tako što je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška prihvaćen - i tužitelj obvezan tuženiku naknaditi sve troškove potrebne za vođenje parnice, s troškom koji je imao povodom podnesene revizije (koji je tuženik određeno naznačio u svome zahtjevu: tuženik nije zatražio naknadu troška pristojbe na reviziju, a platio je 5.280,00 kn).

 

Zagreb, 5. ožujka 2019.