Broj: Revr 485/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika V. B. iz H., OIB:..., (dalje: tužitelj), kojeg zastupa punomoćnik G. G. odvjetnik u  Odvjetničkom društvu M. & L. u Z., Pisarnica V., protiv tuženika-protutužitelja A. p. d.o.o. V., OIB: ..., (dalje: tuženik), kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. F. H., diplomirani pravnik i zaposlenik tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-10/2018-2 od 8. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-89/17-13 od 14. prosinca 2017., u sjednici održanoj 6. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika podnesena protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika podnesena protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu i protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda drugog stupnja je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

 

"I. Utvrđuje se da je nedopušten izvanredni Otkaz ugovora o radu od 1.3.2017. koji je tuženik A. p. d.o.o., ..., ... V., OIB: ... dao tužitelju V. B., ..., ... H., OIB: ..., te se utvrđuje da radni odnos nije prestao.

 

II. Sudski se raskida Ugovor o radu između tužitelja V. B., ..., ... H., OIB: ... i tuženika A. p. d.o.o., ..., ... V., OIB: ... s danom 6. lipnja 2017., te se utvrđuje da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme do 6. lipnja 2017. kao dana sudskog raskida ugovora.

 

III. Nalaže se tuženiku A. p. d.o.o., ..., ... V., OIB: ... da tužitelju V. B., ..., ... H., OIB: ... na ime naknade štete po čl. 125. Zakona o radu isplati iznos od 15.485,19 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja V. B. u preostalom dijelu za isplatu naknade štete u iznosu od 15.485,21 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od slijedećeg  dana od sudskog raskida ugovora o radu do isplate, kao i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete u iznosu od 15.485,19 kn tekućih od slijedećeg  dana od sudskog raskida ugovora o radu do presuđenja.

 

V. Odbija se tuženik A. p. d.o.o., Varaždin s protutužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"I. Nalaže se V. B. iz H., ...., OIB: ..., da na ime naknade štete A. p. d.o.o. iz V., ..., OIB: ... isplati iznos od 1.003,00 kn (tisućutrikune i 00 lipa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 08.03.2017.g. pa do isplate, u roku od petnaest dana."

 

VI. Nalaže se tuženiku A. p. d.o.o., ..., ... V., OIB: ... da naknadi tužitelju V. B., ..., ... H., OIB: ... parnični trošak u iznosu od 3.228,81 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 14. prosinca 2017. do isplate, u roku od 8 dana."

 

Protiv drugostupanjske presude i odluke o troškovima postupka tuženik je podnio reviziju navodeći da podnosi redovnu i izvanrednu reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev ili ih ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelja obvezati na naknadu parničnih troškova tužitelju.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Predmet spora povodom tužbe jest zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 1. ožujka 2017., zahtjev za utvrđenje da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu  i zahtjev za naknadu štete.

 

Budući da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u ovom revizijskom postupku su, sukladno odredbi čl. 382. st. 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu. Zbog navedenog je o tuženikovoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu odlučivano kao o redovnoj reviziji.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a  st. 1. ZPP pobijana drugostupanjska presuda je u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 150. st. 1. i st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) jer su ocijenili da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donio prije nego što je sindikalnom povjereniku istekao zakonski rok od 5 dana za očitovanje o namjeravanoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog čega je sporna odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju ništetna u smislu odredbe čl. 150. st. 12. ZR. Budući da su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. Nadalje, sudovi su prihvatili tužiteljev zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 6. lipnja 2017. jer su utvrdili da se tužitelj u međuvremenu zaposlio te su mu po osnovi naknade štete, imajući u vidu tužiteljevu bruto plaću, dosudili iznos 15.485,19 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, pozivom na odredbu čl. 125. st. 1. ZR.

 

Tuženik u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer je izreka prvostupanjske presude nejasna, nerazumljiva i proturječna s obzirom da iz izreke nije jasno je li radni odnos tužitelja kod tuženika prestao ili još nije prestao, a drugostupanjski sud to nije sankcionirao. Također iznosi niz činjeničnih navoda, kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Izreka prvostupanjske presude, potvrđena drugostupanjskom presudom, prema ocjeni vijeća nije nejasna niti proturječna. S obzirom da je izrekom prvostupanjske presude utvrđeno da je nedopuštena tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju te da je posljedično tome  utvrđeno da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao, a kako je tužitelj tužbenim zahtjevom, sukladno čl. 150. st. 1. ZR tražio sudski raskid ugovora o radu s tuženikom, koji zahtjev su sudovi prihvatili kao osnovan tuženik neosnovano ističe u reviziji da je izreka prvostupanjske presude nejasna i proturječna. Stoga prema ocjeni ovog suda revizijom pobijana drugostupanjska presuda, niti prvostupanjska presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati zakonitost i pravilnost tih odluka.

 

U odnosu na činjenične navode tuženika iznesene u reviziji, kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, iznosi činjenice i daje vlastitu, subjektivnu ocjenu provedenih dokaza, treba navesti da revizijski sud činjenične navode revidenta iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prema tome nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno se svodi na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo  iz odredbe čl. 150. st. 1., 5. i 12. ZR kada su kao prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, kao i jesu li pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 125. st. 1. ZR kada su, odlučujući o visini naknade štete, tužitelju štetu dosudili uzimajući u obzir tužiteljevu bruto plaću.

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete. Stoga ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

 

Pritom treba navesti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi revizijskog suda visina naknade štete koju sud dosuđuje tužitelju kod sudskog raskida ugovora o radu dosuđuje uzimajući u obzir mjesečnu bruto plaću (primjerice odluke broj Revr-32/16 od 23. veljače 2016., broj Revr-1370/13 od 20. kolovoza 2014., broj Revr-1979/09 od 22. travnja 2010).

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe čl. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika podnesena protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu odbija kao neosnovana.

 

Tuženik je u reviziji određeno naveo da protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu za naknadu štete i protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka podnosi izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. točka 2. i točka 3. ZPP u vezi s čl. 385.a ZPP. Stoga je vijeće prvenstveno moralo odlučiti o dopuštenosti te revizije.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. toga stavka.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije u dijelu kojim se pobija odluka o protutužbenom zahtjevu vijeće je ocijenilo da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP.

 

Naime, općeniti navodi revidenta izneseni u izvanrednoj reviziji ne mogu se smatrati određeno postavljenim pravnim pitanjem u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP. Da bi  pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji bilo određeno naznačeno, potrebno je da bude formulirano na način da je individualizirano i postavljeno tako da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju u okviru koje zakonske odredbe je riječ – što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

 

Osim toga, čak i u slučaju kad bi se uzelo da je revident u izvanrednoj reviziji postavio  pravno pitanje u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP, izvanredna revizija opet ne bi bila dopuštena jer u reviziji nije izložio niti obrazložio razloge zbog kojih smatra da bi ono bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema tome, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene niti zakonske pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP podnesene protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu za naknadu štete. Stoga je izvanredna revizija u tom dijelu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP odbačena kao nedopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 6. ožujka 2019.