Broj: Gž R-232/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500,u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HP - Hrvatska pošta d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. A., dipl. iur, protiv tuženika Sindikat iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćnici S. L., dipl. iur, radi nadomještanja suglasnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1660/14-25 od 23. veljače 2017., u sjednici vijeća 6. ožujka 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1660/14-25 od 23. veljače 2017.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odlučeno je da se nadomješta suglasnost koju je za otkaz ugovora o radu radnici J. S. iz S., OIB: …, uskratio dati tuženik Sindikat iz Z., OIB:…, dopisom od 18. veljače 2014.

 

              Točkom II izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 800,00 kn.

             

Tuženik je podnio žalbu protiv presude suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st.1.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda suda prvog stupnja ukine i predmet vrati istome sudu na ponovno suđenje ili preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se presudom nadomjesti suglasnost tuženika za otkazivanje ugovora o radu radnici J. S. koji je tuženik uskratio dopisom od 18. veljače 2014.

 

U postupku je utvrđeno da je tužitelj dopisom od 24. siječnja 2014. zatražio suglasnost tuženika prije donošenja odluke o otkazu radnici J. S. iz poslovno uvjetovanih razloga koja je sindikalni povjerenik Sindikata uz obrazloženje da su se gospodarske okolnosti u kojima poslodavac posluje u značajnoj mjeri pogoršale jer posluje s gubitkom i ugrožena je likvidnost društva u kojem nadalje obrazlaže pojedinačno neto gubitak u 2012. i 2013. kao i pad poštanskih usluga u tim godinama, a takav pad prihoda iz osnovne djelatnosti tuženik nije u mogućnosti nadoknaditi, dok se negativan trend procjenjuje i za sljedeće dvije godine. Osim toga, tuženik da iznosi i rezultate pada prihoda od financijskih usluga tijekom 2013., kao i smanjenje opsega poslova pružanja IT podrške po terenu zbog centralizacije IT-a.

 

Nadalje utvrđuje da je tuženik dopisom od 18. veljače 2014. uskratio suglasnost na donošenje namjeravane odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu za radnicu J. S. iz razloga jer nisu dostavljeni svi podaci nužni za sagledavanje zakonitosti te odluke, da poslodavac neosnovano navodi gospodarske razloge kao razlog utvrđivanja viška radnika na radnom mjestu na kojem je zaposlena radnica J. S. te da su u suprotnosti s izvješćem o poslovanju poslodavca, osim toga da tužitelj ne može utvrđivati višak bez odgovarajuće prethodne izmjene Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika, što tužitelj nije učinio, nadalje da nisu dostavljeni kriteriji i norme temeljem kojih je utvrđen potreban broj izvršitelja na njezinom radnom mjestu, kao i da je navedena radnica usporediva sa svim radnicima raspoređenim na radna mjesta identičnog naziva tako i u odnosu na mogućnost zapošljavanja na drugim poslovima s obzirom na činjenicu da je kod tuženika obavljala poslove više različitih radnih mjesta (operater 2, voditelj ureda, kontrolor). Pored toga da navedena radnica uspješno, savjesno i odgovorno obavlja poslove sindikalnog povjerenika te da je nužno da ih nastavi obavljati do kraja izbornog mandata pa s obzirom na neopravdanost njezinog uvrštavanja na listu tehnološkog viška, to da je stavljena u nejednak položaj u odnosu na druge radnike zbog svog sindikalnog djelovanja.

 

U postupku je utvrđeno da J. S. temeljem sklopljenog ugovora o radu od 2. studenog 2009. obavlja poslove radnog mjesta inženjer informatičke podrške, divizija podrške na području Županije S.-d., te je uvrštena kao višak u programu zbrinjavanja viška radnika od 31. prosinca 2013. Nadalje, utvrđeno je da je tim programom tuženik naveo razloge zbog kojih je prestala potreba za radom radnika koji su utvrđeni viškom, a odnose se na pogoršanje poslovanja tuženika na način da tuženik posluje s gubitkom te je ugrožena likvidnost društva, pri čemu je u 2012. godini ostvaren neto gubitak od 24,7 milijuna kuna, a za razdoblje od siječnja do studenog 2013. rezultat je gubitak od 74,5 milijuna kuna, pad prihoda od poštanskih usluga u 2012. u odnosu na 2011. iznosio je više od 77 milijuna kuna, a u prvih jedanaest mjeseci 2013. zabilježen je pad od 31,7 milijuna kuna u odnosu na isto razdoblje 2012., a ovaj pad prihoda iz osnovne djelatnosti nije moguće nadoknaditi u sljedećem razdoblju, te se negativan trend procjenjuje i za sljedeće dvije godine. Prihodi od financijskih usluga također pokazuju trend pada od oko 2% godišnje (za prvih jedanaest mjeseci 2013. pad je 4,5% u odnosu na isto razdoblje lani), te su troškovi poslovanja svake godine u blagom porastu s osnove općeg rasta troškova uslijed inflacije, usklađivanja sa zakonskim regulativama (sigurnost i zaštita) te rasta cijena energenata.

 

Nadalje, u odnosu na radno mjesto inženjer informatičke podrške, Divizija podrške na području Županije S.-d., utvrđeno je da je bilo 6 izvršitelja te je viškom utvrđen 1 izvršitelj, a tužitelj je primjenom zakonskih i dodatnih kriterija utvrđenih u programu zbrinjavanja viška radnika utvrdio da je radnica J. S. višak te je stoga prestala potreba za njezinim radom.

 

Slijedom takvih utvrđenja, zaključak je suda prvog stupnja da tužitelj ima namjeru radnici J. S. otkazati ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom koji predstavlja zakonom dopušteni razlog za otkaz sukladno čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13-dalje:ZR) i da ne postoji zabrana otkazivanja sukladno čl. 67., 71. i 75. ZR. S obzirom da je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za radom radnice J. S., te utvrđuje da je tužitelj učinio vjerojatnim ostvarenje razloga za poslovno uvjetovani otkaz, dok u postupku nije utvrđeno da bi otkazivanje navedenoj radnici bilo uzrokovano diskriminacijom ili šikaniranjem radnika, pa da je tuženik neosnovano uskratio davanje suglasnosti tužitelju na namjeravani otkaz radnici J. S..

 

U odnosu na neosnovanost uskraćivanja suglasnosti na namjeravani otkaz, sud prvog stupnja je stajališta da nije ovlašten u ovom postupku odlučivati o zakonitosti namjeravane odluke o poslovno uvjetovanom otkazu jer je to predmet postupka u kojemu će radnik osporavati predmetnu odluku tuženika o otkazu ugovora o radu. S tim u vezi, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj sukladno čl. 120. i 121. u vezi s čl. 141. ZR-a proveo savjetovanje o zbrinjavanju viška radnika s Glavnim radničkim vijećem dostavom podataka o razlozima prestanka potrebe za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i radnim mjestima radnika za čijim će radom prestati potreba, rok u kojem će prestati potreba za radom radnika, kriterijima izbora radnika za čijim će radom prestati potreba, te o iznosu i načinu obračuna otpremnine i drugih davanja, da je tužitelj održao dodatni sastanak s Glavnim radničkim vijećem te je nakon toga Glavno radničko vijeće dostavilo odluku kojom se protivi odluci kojom tužitelj utvrđuje razloge prestanka potrebe za radom utvrđenog broja radnika, a potom je tužitelj izradio prijedlog programa zbrinjavanja viška radnika dostavljen Glavnom radničkom vijeću koji se i tome protivio te je program zbrinjavanja viška radnika donesen 31. prosinca 2013. i dostavljen Zavodu i Glavnom radničkom vijeću 3. siječnja 2014., u smislu odredbe čl. 122. ZR-a.

 

Nadalje, stajalište je suda prvog stupnja da okolnost što se Glavno radničko vijeće protivilo odlukama tuženika kao i načinu utvrđivanja viška radnika i primjene kriterija, te bodovanju radnika, ukazujući na mogućnost zapošljavanja na drugim poslovima, nije odlučno u ovom sporu jer se tiče eventualno budućeg spora radi utvrđivanja nedopuštenosti otkaza.

 

Konačno, sud prvog stupnja utvrđuje da radnica J. S. od 19. siječnja 2015. sukladno odluci tužitelja obavlja poslove za povjereništvo radnika za zaštitu na radu GP3 u punom radnom vremenu te ima pravo na naknadu plaće za puno radno vrijeme i oslobođena je poslova radnog mjesta za koje je s poslodavcem sklopila ugovor o radu za vrijeme trajanja mandata (2014-2018.). S tim u vezi, stajalište je suda prvog stupnja da ova okolnost koja je nastupila tijekom vođenja postupka ne utječe na osnovanost zahtjeva tužitelja za nadomještanje suglasnosti na otkaz jer je radnica J. S. i dalje u radnom odnosu kod tužitelja temeljem ugovora o radu koji tužitelj namjerava otkazati.

 

Iz tih razloga, primjenom odredbe čl. 249. st. 1. i 3. ZR-a sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, a odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda pa tako ni povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se poziva žalitelj jer presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama i moguće ju je ispitati.

 

Tuženik neosnovano upire i na relativno bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a budući da je sud protivno žalbenim navodima odlučne činjenice utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza kako zasebno, tako i u njihovoj ukupnosti.

 

              Slijedom toga, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je pravilno prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima, primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

 

              Odredbom čl. 249. st. 1. toč. 1. ZR-a propisano je da poslodavac ne može otkazati ugovor o radu sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja te dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka te dužnosti bez suglasnosti sindikata, s time da sukladno st. 3. istoga članka ako sindikat uskrati suglasnost na otkaz poslodavac može u roku od petnaest dana od dana dostave očitovanja sindikata zatražiti da suglasnost nadomjesti sudska odluka.

 

Postojanje prethodne suglasnosti bilo da ju je sindikat izrijekom ili prešutno dao, bilo da je prethodnu suglasnost nadomjestila sudska odluka, predstavlja postupak prije otkazivanja ugovora o radu i u tom postupku stranka nije radnik kojem poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu, već su stranke poslodavac i sindikat. Stoga je u tom postupku potrebno ocijeniti da li poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu iz razloga koje Zakon o radu propisuje kao dopuštene razloge za otkaz, da li se radi o radniku kojem se može otkazati ugovor o radu te da li poslodavac navodima i predloženim dokazima upućuje na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu. To nadalje znači da poslodavac u ovom postupku ne mora dokazivati ostvarenje i opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu, već je dovoljno da dokaže postojanje osnovane sumnje o ostvarenju otkaznog razloga.

 

S tim u vezi u svemu je prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj ima namjeru radnici J. S. otkazati ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom zbog gospodarskih i organizacijskih razloga, a koji razlog predstavlja zakonom dopušteni razlog za otkaz u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a, pri čemu protivno žalbenim navodima postoji osnovana sumnja da se ostvario razlog za navedeni otkaz ugovora o radu, pri utvrđenju da je tužitelj sačinio Program zbrinjavanja viška radnika koji je dostavljen nadležnoj javnoj službi zapošljavanja i u kojem su utvrđeni razlozi zbog kojih je prestala potreba za radom radnika koji su utvrđeni viškom (pogoršanje gospodarskih okolnosti uz poslovanje s gubitkom i ugroženost likvidnosti društva), a da je u odnosu na radno mjesto inženjer informatičke podrške, Divizija podrške na području Županije s.-d. utvrđen jedan izvršitelj kao višak od ukupno 6 radnika te je temeljem uspoređivanja radnika na tom radnom mjestu radnica J. S. utvrđena viškom.

 

Stoga je nadalje pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tuženik neosnovano uskratio suglasnost na namjeravanu odluku o otkazu jer se i prema ocjeni ovog suda razlozi zbog kojih je tuženik prema pismenom očitovanju uskratio suglasnost, nisu razlozi zbog kojih bi sindikat mogao opravdano uskratiti suglasnost na otkaz budući da postupak davanja suglasnosti sindikata u smislu odredbe čl. 249. st. 1. ZR-a primarno jamči da se sindikalnom povjereniku u odnosu na poslodavca omogući zaštita od šikanoznog postupanja poslodavca, koje postupanje u postupku nije utvrđeno, nego se radi o razlozima o kojima će se raspravljati u eventualnoj parnici radi poništavanja odluke o otkazu ugovora o radu pokrenutoj od strane radnice protiv ovdje tužitelja i u kojoj parnici tužitelj mora dokazivati ostvarenje i opravdanost razloga za otkaz. Neosnovano se tuženik žalbom poziva na nedostatnost i nepotpunost podataka u postupku traženja suglasnosti jer je iz odgovora na zahtjev za davanje suglasnosti razvidno da je bio upoznat sa svim relevantnim podacima o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu.

 

S obzirom da tužitelj kao poslodavac ne mora dokazivati ostvarenje i opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu, neosnovani su žalbeni navodi u odnosu na nedostatke pri donošenju programa o zbrinjavanju viška radnika, mogućnosti osposobljavanja radnice J. S. za druge poslove, kao odlučnim činjenicama u ovom postupku.

 

Pored toga, protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se tijekom postupka nisu promijenile okolnosti u odnosu na radno pravni status radnice J. S. koje bi bile od utjecaja na donošenje sudske odluke o nadomještanju suglasnosti na otkaz s obzirom na utvrđenje da je radnica J. S. za vrijeme trajanja mandata koordinatora povjereništva zaštite na radu samo oslobođena obavljanja poslova temeljem ugovora o radu koji tužitelj namjerava otkazati, što i prema stajalištu ovoga suda ne predstavlja zapreku za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva tužitelja u smislu odredbe čl. 249. st. 2. ZR-a.

 

Odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka donijeta je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude.

 

U Rijeci 6. ožujka 2019.