Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Revr 263/2018-2 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Revr 263/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. D. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica N. B., odvjetnica u V., protiv tuženika B. d.o.o. V., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik P. V., odvjetnik u O., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i po protutužbi tuženika, radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-1333/16-2 od 14. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj Pr-323/2016-11 od 11. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđen je nedopuštenim otkaz ugovora o radu tužiteljici prema tuženikovoj odluci o poslovno uvjetovanom otkazu od 1. srpnja 2016. kao i odluka tuženika donesena povodom tužiteljičinog zahtjeva za zaštitu prava od 25. srpnja 2016. te je utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, naloženo je tuženiku da tužiteljicu vrati na posao na poslove prodavača, ujedno je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kn. Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave i naknadu štete tužiteljici zbog sudskog raskida ugovora o radu u bruto iznosu od 12.480,00 kn te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da prihvati protutužbeni zahtjev, ili da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava njenu osnovanost, predlaže je odbiti uz naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora po tužbenom zahtjevu je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ugovora o radi i zahtjev za vraćanje na rad, koji zahtjev tužiteljica temelji na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je otkaz nedopušten jer tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu uopće nije imao razlog otkazati joj ugovor o radu jer je istovremeno zapošljavao veliki broj radnika po ugovoru o radu na određeno vrijeme, a s druge strane da nije cijenio kriterije iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" 93/14 – dalje: ZR).

 

Po protutužbenom zahtjevu predmet spora je zahtjev za sudski raskid ugovora o radu koji tuženik temelji na tvrdnji o poremećenom odnosu između njega i tužiteljice.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev dopustivši tvrdnju tuženika da je zatvaranjem poslovne jedinice L. prestala potreba za radom tužiteljice na tom radnom mjestu. Međutim, nije prihvatio tvrdnju tuženika da u konkretnoj situaciji, a s obzirom na činjenicu da je otkazano svim radnicima te poslovne jedinice tuženik nije bio u obvezi primjenjivati kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR te uspoređivati socio-ekonomske prilike tužiteljice s prilikama ostalih radnika zaposlenih na radnom mjestu prodavač.

 

Protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud ocijenio je neosnovnim pošavši od zaključka da tuženik tijekom postupka nije dokazao poremećenost odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o učinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP uz obrazloženje da sud prvog stupnja nije pravilno ocijenio izvedene dokaze te je neosnovano odbio izvođenje po tuženiku predloženih dokaza, a koje povrede drugostupanjski sud nije sankcionirao.

 

Kako proizlazi iz stanja spisa, svi po tuženiku predloženi dokazi bili su usmjereni na dokazivanje opravdanosti zatvaranja poslovne jedinice, dakle, za dokazivanje postojanja razloga za otkaz ugovora o radu. Dopustivši istinitost navedenih tvrdnji tuženika pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 220. st. 2. ZPP, kada je ocijenivši predložene dokaze neodlučnim odbio prijedlog za njihovo izvođenje. Jednako tako, suprotno tvrdnji revidenta nije prvostupanjski sud pogrešno primijenio ni odredbu čl. 8. ZPP.

 

Nisu stoga počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koje izričito ukazuje tuženik.

 

Počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tuženik obrazlaže tvrdnjom da o ocjeni neosnovanosti protutužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi nisu dali dostatne razloge.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, prvostupanjski sud o tome zbog čega ne smatra dokazanim poremećaj odnosa zbog kojeg nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć dao je jasne i dostatne razloge te prvostupanjska presuda, jednako kao i drugostupanjska koja te razloge u cijelosti prihvaća, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nije stoga učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Slijedom iznesenog ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 115. st. 2. ZR smatrajući da s obzirom na činjenicu da je ukinuta cijela poslovna jedinica u kojoj je radila tužiteljica nije postojala njegova obveza primjene kriterija iz navedene zakonske odredbe na nivou cijelog društva.

 

Iz ugovora o radu tužiteljice proizlazi da je njeno radno mjesto u poslovnoj jedinici ..., međutim u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužiteljica je na temelju usmenog naloga tuženika, dakle, bez izmjene ugovora o radu u pogledu mjesta rada, radila u poslovnoj jedinici L. Iz navedenog se zaključuje da mjesto rada tužiteljice nije isključivo vezano za određeno mjesto.

 

U takvoj situaciji tuženik je, u primjeni odredbe čl. 115. st. 2. ZR, prema kojoj pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, bio dužan prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici izvršiti uspoređivanje tužiteljice s ostalim radnicima tuženika zaposlenih na radnom mjestu prodavač.

 

Budući da tuženik nije tako postupio pravilno je zaključivanje nižestupanjskih sudova da je time postupio protivno odredbi čl. 115. st. 2. ZR, zbog čega je otkaz nedopušten.

 

Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Vezano na protutužbeni zahtjev tuženik pretežnim revizijskim navodima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Budući da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja to ti revizijski navodi kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

 

Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

 

Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 12. ožujka 2019.

Copyright © Ante Borić